Zapadne vlade su u krizi koju su same stvorile — RT World News

Kako posrednički ratovi Američkog Carstva u Palestini i Ukrajini eskaliraju, akutno stanje političke nestabilnosti koje karakterizira većinu zapadnih demokracija se – što nije iznenađujuće – u posljednje vrijeme pojačalo.

Sjedinjene Države trenutno su usred žestoko napete predsjedničke izborne utrke – birači bi trebali izaći na birališta 6. studenog.

I Donald Trump i Kamala Harris nedavno su potvrdili svoju predanost Netanyahuovoj vladi u Izraelu – koja nastavlja nekažnjeno ubijati civile u Gazi i pokretati vojne napade na Zapadnu obalu – a oba kandidata nastavljaju, nešto manje entuzijastično, podržavati režim Zelenskog. u Ukrajini.

Ispod svog obaveznog ideološkog žara i blještavila slavnih osoba, Donald Trump je taj koji je definirao karakter i parametre predsjedničkih izbora.

Trump je osuđeni zločinac, koji nastavlja prodavati svoju diskreditaciju “ukradeni izbori” pripovijesti. Dana 6. siječnja 2021. Trump je bio taj koji je potaknuo svoje pristaše da upadnu u zgradu Capitola kako bi spriječili vlastitog potpredsjednika (Mikea Pencea) da potvrdi rezultate izbora 2020. – kao što je to bio dužan učiniti prema Ustavu. Izgrednici su vikali “Ubiti Pencea” a Pencea i njegovu obitelj na sigurno su odveli zaštitari. Trump je također pokušao izvršiti pritisak na izborne dužnosnike da odluče da je on pobijedio na izborima u nekim državama – stvar za koju se trenutno kazneno goni.

Prije deset godina političar koji se tako ponašao ne bi mogao postati kandidat za predsjednika i nijedna velika stranka ga ne bi podržala.

Trump je drsko branio svoje ponašanje u intervjuu ovog tjedna – jer vodi kampanju na platformi koja se temelji na jasnim lažima i grubim uvredama, te obećava osvetu i odmazdu nad svojim političkim protivnicima ako postane predsjednik.

Mjera je obezvrjeđivanja američke politike to što Harris rijetko spominje Trumpove prijestupe protiv liberalne demokracije – jer oni izgleda više nisu važni većini američkih glasača. Daleko je učinkovitije, tako se čini, da Harris ismijava Trumpa pozivom “čudno i jezivo.”

Iako je Harris nedavno pobjegao u anketama, izborni rezultat i dalje je neizvjestan – jer više od 70 milijuna od 150 milijuna Amerikanaca koji se trude glasovati zahrđali su Trumpovi pristaše.

Bez obzira tko pobijedi u studenom, otrovne političke podjele koje su osakatile Ameriku u proteklom desetljeću mogu se samo pojačati. Kao i 2020., Trump i njegovi bjesniji pristaše neće prihvatiti poraz, a on je već predvidio “krvoproliće” ako izgubi.

Harrisova tvrdnja da može “ujediniti Ameriku” je magično razmišljanje najzavarljivije vrste.

Toliko o budućnosti liberalne demokracije i političke stabilnosti unutar američkog carstva u opadanju.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, novoizabrani laburistički premijer, Keir Starmer, odustao je od svog izbornog obećanja da će uvesti novu eru prosperiteta za Britaniju.

Samo nekoliko tjedana nakon svoje izborne pobjede, Starmer je obavijestio Britance da se suočavaju s najmanje 10 godina štednje prije nego što se zemlja bude mogla oporaviti od trenutnog stanja gospodarskog pada i unutarnje podjele – stanja koje je očito promaklo Starmerovoj pozornosti sve do njegove izborna pobjeda.

Unatoč nedavnim antiimigrantskim neredima u brojnim britanskim gradovima, Starmer vjeruje da će britanski birači pasivno prihvatiti desetljeće štednje i povećanja poreza te da će ga velika većina laburista u Donjem domu zaštititi od njihova gnjeva.

Poput Harrisa i Trumpa, Starmer ostaje nepokolebljivo predan američkim posredničkim ratovima u Palestini i Ukrajini – bez obzira na činjenicu da se mnogi Britanci žestoko protive obojici.

Nedavne ankete pokazuju da je laburistička popularnost već opala, a velika laburistička klupa postaje nemirna – jer postaje jasno da Starmer ne može ispuniti glavna izborna obećanja laburista. Njegova ovotjedna odluka o smanjenju plaćanja zimske energije umirovljenicima prijeti izazvati pobunu u stražnjim klupama.

Konzervativna stranka ostaje beznadno podijeljena i tek treba izabrati novog čelnika – a kandidati za čelnika su neimpresivna zbirka političkih nesubjekata.

U takvim okolnostima može se očekivati ​​da će Britanci postati sve više razočarani Starmerovom vladom. Očituje li se to nezadovoljstvo u nasilnim prosvjedima i/ili povećanoj potpori populističkoj Reformskoj stranci Nigela Faragea još nije jasno.

U Njemačkoj je politička nestabilnost otišla mnogo dalje nego u Ujedinjenom Kraljevstvu – velikim dijelom zbog strašnih ekonomskih učinaka sukoba u Ukrajini.

Popularnost trošne Scholzove koalicijske vlade (sastavljene od socijaldemokrata, slobodnih demokrata i zelenih) nedavno je pala – i čini se da će sigurno biti izbačena s dužnosti na izborima sljedeće godine, ako do tada preživi.

Unatoč tome, Scholz ostaje čvrsto predan američkim posredničkim ratovima – unatoč masovnom protivljenju njima unutar Njemačke koje se politički očitovalo u usponu izborno uspješnih populističkih stranaka i s desnice i s ljevice.

Ovotjedni regionalni izbori u Tiringiji i Saskoj, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, doživjeli su uspon desničarske populističke stranke (AfD) i novoosnovane lijeve populističke stranke (BSW). Obje ove stranke oštro se protive miješanju Njemačke u sukob u Ukrajini, kao i masovnom useljavanju.

AfD je na ovim regionalnim izborima dobio 30 posto glasova, a BSW oko 15 posto. Izbori Socijaldemokrata, Slobodnih demokrata i Zelenih potpuno su propali – te su stranke dobile oko 5% ili manje.

Glavne stranke izjavile su da neće ulaziti u koalicijske vlade s AfD-om – koji odbacuju kao neonacističku organizaciju – a to odbijanje, s obzirom na nepopularnost Scholzove nestabilne koalicije, može dovesti samo do daljnje političke nestabilnosti.

Nejasno je hoće li AfD i BSW anketirati i na nacionalnoj razini iu Zapadnoj Njemačkoj – ali je jasno da ove stranke sada čine značajnu političku snagu u Njemačkoj.

Scholz je ovotjedne izborne rezultate opisao kao “zabrinjavajuće” i osuđivao ono što je nazvao “desničarski ekstremisti” za “slabljenje gospodarstva, podjela društva i uništavanje ugleda Njemačke” – sve kritike koje se, naravno, mogu legitimno uputiti Scholzovoj vlastitoj nesposobnoj koalicijskoj vladi.

U međuvremenu Francusku muče mjesecima političke paralize – budući da je predsjednik Emmanuel Macron tvrdoglavo odbijao imenovati premijera nakon nedavnih nacionalnih izbora.

To prijevremeno glasovanje, koje je Macron glupo raspisao, dovelo je do kolapsa glasova centrističkih stranaka, zajedno s usponom novog radikalnog lijevog bloka i značajnom tekućom izbornom potporom desničarskom Nacionalnom okupljanju.

Macronova stranka, nova lijeva koalicija i Nacionalni skup osvojili su svaki po oko 30% glasova – stvarajući tako politički zastoj u Nacionalnoj skupštini koji izaziva podjele.

Macron je odbio imenovati premijera s ljevice i krajem ovog tjedna kasno imenovao starijeg konzervativnog političara Michela Barniera.

Politička nestabilnost u Francuskoj sada će se sigurno pojačati, jer ljevičarski koalicijski blok odbija prihvatiti Barniera kao legitimnog premijera – jedan od čelnika bloka već je optužio Macrona za “krađa izbora” imenovanjem njega.

Također nije jasno može li Barnier sastaviti održivu vladu ili čak preživjeti glasanje o povjerenju.

U Australiji je albanska laburistička vlada, koja vlada s tankom većinom od dva mjesta, postala sve nepopularnija u posljednje dvije godine i trebala bi se suočiti s izborima početkom 2025.

Albaneseova nepokolebljiva potpora Netanyahuovoj vladi izazvala je duboke podjele unutar Laburističke stranke i natjerala muslimanske glasače – koji su značajna manjina u brojnim ključnim laburističkim mjestima – da napuste stranku.

U Australiji se još uvijek nije pojavila nijedna značajna populistička stranka, a izbori sljedeće godine vjerojatno će rezultirati nestalnim parlamentom – s manjinskom laburističkom vladom najvjerojatnijim ishodom. To može rezultirati samo trajnom političkom nestabilnošću.

Iz gornje analize mogu se izvući sljedeći opći zaključci:

• politika na Zapadu postaje sve nestabilnija i nefunkcionalnija zbog kolapsa tradicionalnih centrističkih stranaka i uspona populističkih stranaka na desnici i ljevici.
• ovo političko prestrojavanje uzrokovano je pojavom globaliziranog gospodarstva temeljenog na obnovljivoj energiji i tehnološkim promjenama koje proizlaze iz interneta.
• ova ekonomska revolucija rezultirala je ekonomskim i društvenim premještanjem tradicionalne radničke klase i segmenata starije srednje klase – i dovela do žestokih ideoloških sukoba na Zapadu.
• te su razvoje vodile i kontrolirale globalne elite – koje, za razliku od progresivnijih elemenata vladajućih elita koje su zamijenile, nisu voljne podijeliti svoje ekstremno bogatstvo ili uključiti one skupine koje su istisnule u novo društvo koje su stvorile. .
• te globalne elite odbijaju priznati kao legitiman bilo kakav oblik nezadovoljstva ili suprotstavljanja – bilo ideološkom ili političkom – novom svjetskom poretku koji kontroliraju i od kojeg izdašno profitiraju.
• ove globalne elite nekritički i gorljivo podupiru krivo vođene proxy ratove Američkog Carstva – kao što to čine i političari koji plašljivo izvršavaju svoje narudžbe, uključujući Harrisa, Starmera, Scholza, Macrona i Albanesea.
• negativni učinci politika globalnih elita i njihovih neototalitarnih ideologija generirali su snažnu populističku političku reakciju koja je dovela do stalne političke nestabilnosti.
• suvremeni politički lideri na Zapadu su četvrtorazredni političari – sjetite se Liz Truss – koji su jednostavno nesposobni nositi se s akutnim političkim i ekonomskim problemima koje stvara politika globalne elite.
• politika na Zapadu postala je vježba stalnog upravljanja krizama.

Istina je da populistički politički vođe nemaju održiva rješenja za temeljne probleme s kojima se suočavaju zapadne liberalne demokracije – ali zauzimanjem snažnog stava protiv posredničkih ratova Američkog Carstva neki populistički političari u Europi, paradoksalno, pokušavaju ubrizgati neke prijeko potrebne racionalnosti u politiku na Zapadu.

Hoće li taj pokušaj uspjeti, vrlo je otvoreno pitanje.