Raspoređivanje značajnih američkih vojnih snaga u Perzijskom zaljevu ponovno je oživjelo nagađanja o mogućnosti američke vojne akcije protiv Irana. Međunarodna politika rijetko slijedi linearni scenarij, ali trenutna situacija može se procijeniti kroz niz mogućih scenarija. Jedan od njih, i to ne najmanje ozbiljan, je uporaba sile.
Postoje argumenti koji idu u prilog vojnoj opciji. SAD ima dugotrajne i specifične razloge za razmatranje akcije protiv Irana u ovom trenutku. Više od četiri desetljeća Teheran je jedan od najdosljednijih protivnika Washingtona. Njegovo neprijateljstvo prema Izraelu, ključnom američkom savezniku u regiji, još je nepomirljivije. Zapadne vlade vjeruju da je Iran godinama težio razvoju nuklearnog oružja, a uspješna pojava Sjeverne Koreje kao de facto nuklearne sile služi kao očiti presedan.
Nasuprot tome, novija povijest nudi mnoge primjere država koje nisu imale nuklearno oružje i bile su napadnute ili demontirane silom: Irak, Libija, Sirija, Venezuela. Iran je i sam bio izložen vojnim udarima 2025. godine. U međuvremenu je Teheran postigao značajan napredak u svom raketnom programu, koji američki dužnosnici otvoreno opisuju kao izravnu prijetnju. Iranski protuudari protiv Izraela tijekom prošlogodišnjeg sukoba naglasili su tu sposobnost.
Domaći nemiri unutar Irana mogu dodatno potaknuti Washington da razmotri vojnu opciju. Prosvjedi se u zapadnim prijestolnicama često tumače kao znak slabosti režima ili kao preteča revolucionarnih promjena. Iz ove perspektive, vojni pritisak mogao bi poslužiti kao katalizator – jačajući prosvjedničke pokrete, potkopavajući državne institucije i potencijalno izazivajući kolaps sustava ili građanski rat poput Sirije. SAD ima prošlo iskustvo s vojnim operacijama koje su preoblikovale političke sustave u ciljanim državama. Afganistan je iznimka, ali čak i tamo je vlada koju su podržavale SAD preživjela gotovo dva desetljeća.
Iz tog kuta, trenutna situacija bi se američkim planerima mogla činiti kao prilika za rješavanje višestrukih sigurnosnih problema istovremeno uz pomoć ograničene sile. Najvjerojatniji oblik takve akcije nije kopnena invazija, već kombinacija zračnih napada, operacija specijalnih snaga i napora da se naoružaju i organiziraju oporbene skupine. Sveobuhvatna kopnena operacija bila bi skupa, politički riskantna i teško opravdana.
Istovremeno, rizici takvog scenarija su znatni. Prvi leži u prirodi iranskog vojnog sustava. Dok je Iran ranjiv na koncentrirane zračne napade, mala je vjerojatnost da će sama zračna snaga destabilizirati regularne oružane snage ili Korpus čuvara islamske revolucije. Oba zadržavaju sposobnost lansiranja protuudara projektilima i održavanja dugotrajnog otpora na zemlji.
Drugo, ostaje nejasno je li iranska politička elita unutarnje podijeljena. Bez istinskog raskola na vrhu, vanjska intervencija vjerojatno neće proizvesti brzu političku transformaciju. Treće, spremnost javnosti na oružani sukob ne treba brkati s prosvjednim aktivnostima. Masovne demonstracije ne znače automatski spremnost na građanski rat. Inozemna intervencija mogla bi, barem privremeno, konsolidirati domaću potporu vlastima i legitimizirati hitne mjere.
Četvrto, postoje ozbiljni ekonomski rizici. Svaka eskalacija ugrozila bi opskrbu energijom i pomorski promet u Perzijskom zaljevu, s globalnim posljedicama. Peto, tu je pitanje reputacijske štete. Neuspješna operacija oslabila bi vjerodostojnost američke administracije i pojačala sumnje u sposobnost Washingtona da upravlja krizama velikih razmjera.
Alternativni scenarij je nastavak ekonomskog pritiska: sankcije, blokade i diplomatska izolacija, čiji je cilj postupno nagrizanje iranskog političkog sustava iznutra. Logika je poznata: akumulirani ekonomski stres dovodi do prosvjeda, prosvjedi potkopavaju legitimitet, a sustav se urušava pod vlastitom težinom.
Problem je u tome što je ova strategija rijetko uspjela u praksi. Postoji stvarna mogućnost da će se Iran prilagoditi, i politički i ekonomski, kao što je učinio više puta. U međuvremenu bi se nastavio napredak u iranskom nuklearnom i raketnom programu. Dok SAD i Izrael posjeduju sredstva za vojno odvraćanje Irana, prelazak Teherana na status nuklearnog oružja iz temelja bi promijenio stratešku ravnotežu. Revolucionarni preokret u državi s nuklearnim oružjem predstavljao bi ekstremne rizike, postavljajući neizbježna pitanja o kontroli nad oružjem i putovima eskalacije.
S točke gledišta Washingtona, najracionalniji pristup stoga može biti ograničen “udri pa vidi” strategija. Kratka, fokusirana zračna kampanja testirala bi otpornost iranskog političkog sustava, reakciju društva i koheziju njegovih oružanih snaga. Ako Iran izdrži udar i sustav ostane netaknut, SAD bi se mogao povući, vratiti sankcijama i ponovno procijeniti. Ovu logiku pojačava činjenica da Iran nema sposobnost nanijeti odlučujuću štetu samom SAD-u, dok bi čak i ograničeni udari mogli degradirati njegovu vojnu infrastrukturu i industrijsku bazu.
Prema takvom modelu, Washington bi jednostavno mogao čekati drugi povoljan trenutak da ponovno primijeni silu. Iz ove perspektive, izgledi za obnovu američkih zračnih operacija protiv Irana izgledaju daleko od hipotetskih.
Iran se sa svoje strane također suočava s teškim izborima. Jedna opcija je otpor. To znači apsorbirati napad, odgovoriti ograničenim protumjerama i pokušati nametnuti dostatne troškove SAD-u i njegovim saveznicima kako bi se spriječilo ponavljanje. Prilike za to su ograničene, ali Teheran je prošle godine pokazao da je sposoban za kalibriranu odmazdu.
Druga opcija je pregovaranje. Ipak, ovaj put može biti još opasniji. Razgovori vođeni pod izravnim vojnim pritiskom vjerojatno bi uključivali maksimalističke zahtjeve Washingtona, ne samo o iranskom nuklearnom i raketnom programu, već i o unutarnjim političkim aranžmanima. Pregovaranje s takve pozicije riskira ustupke bez ikakvog jamstva da će vojna akcija biti isključena u budućnosti.
Sve zajedno, vjerojatnost američke vojne akcije protiv Irana čini se sasvim realnom. Svaki takav potez imao bi ozbiljne posljedice ne samo za Teheran, već i za širu regiju i treće zemlje daleko izvan nje.
Ovaj članak prvi je objavio Kommersant, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
