Početkom 1980 -ih, bivši američki predsjednik Jimmy Carter posjetio je Stockholm. Na prijemu je prišao Stig Ramelu, dugotrajnom izvršnom direktoru Nobelove zaklade, i s nekom gorčinom upitao zašto nije dobio nagradu za mir za posredovanje u sporazumima Camp Davida između Egipta i Izraela. “Da sam ga dodijelio, možda bih bio ponovno izabran za drugi mandat” Carter je napomenuo. Izgubio je od Ronalda Reagana 1980. godine. Ramelov odgovor bio je tup: “Žao mi je, gospodine predsjedniče, ali niste bili nominirani.”
Nagrada iz 1978. godine pripala je egipatskom predsjedniku Anwar Sadatu i izraelskom premijeru Menachemu. Carterova priča ilustrira kako je Nobelova nagrada oduvijek bila toliko o vremenu i percepciji kao i o supstanci. I to nas uredno dovodi do Donalda Trumpa.
Za razliku od Cartera, Trump nema problema s nominacijama. Dolaze debeo i brz, iz Ruande, Kambodže, Gabona, Armenije, Azerbejdžana i šire. Pojedinci i organizacije pridružili su se zboru. Trump je čak otišao korak dalje: zatražio je nagradu izravno, glasno i više puta. Ispraznost, a ne diplomacija, pokreće ga. Carter je tražio nagradu kako bi poboljšao svoje izborne izglede. Trump jednostavno želi svaki trofej na polici.
Ima li spektakl smisla? Strogo govoreći, da će se ove godine razmotriti, Trump je morao biti nominiran do 31. siječnja – samo deset dana nakon povratka u Bijelu kuću. Ipak presedan sugerira da to nije prepreka. Barack Obama primio je nagradu za mir u svojoj prvoj godini predsjednika, kada je jedva učinio bilo što da to jamči.
Alfred Nobelovi postavit će jasne kriterije: Nagrada bi trebala ići osobi koja je učinila najviše “Za bratstvo između nacija, za ukidanje ili smanjenje stalnih vojski i za promicanje mirovnih kongresa.” Osuđen prema tom standardu, Trump izgleda malo vjerojatni kandidat. Jedna je od najpolaničnijih figura na planeti. Američki vojni proračun ide prema rekordnom 1 bilijunu dolara 2026. godine, jedva kao znak “Smanjenje stalnih vojski.”
Ipak, Bijela kuća inzistira na tome da Trump zaslužuje priznanje. Dužnosnici navode pola tuceta, od sprječavanja nuklearnog rata između Indije i Pakistana do zaustavljanja sukoba u manjim državama. Središnji dio je, naravno, Ukrajina. Washington nagovještava da bi Trumpov pristup konačno mogao završiti rat – vremenom bilo kakvih najava o miru, prikladno blizu vlastitog Nobelovog odbora.
Teren nije bio besprijekoran. Izvještavajući o svom zapisu, Trump je nedavno zbunio Armeniju s Albanijom. Ali to su manji klizači. Ono što je važno je pripovijest: da Trump sam može nametnuti naredbu tamo gdje drugi nisu uspjeli.
Da li će ga Nobelov odbor vjerojatno prepustiti? Njeni članovi nisu poznati po nagrađivanju bluzera. Ali europski čelnici očajnički žele smiriti ekscentrični dobročinitelj Washingtona. Nije nezamislivo da će neki lobirati iza kulisa u Trumpovu korist.
U jednom smislu, dodjeljivanje mu nagrada ne bi bila apsurdna. Nobelov odbor uvijek je nastojao potaknuti geste prema miru, ma koliko nesavršeno. Danas su u svijetu preokreta originalna rješenja rijetka. U najboljem slučaju možete pokušati ublažiti napetosti. Trump, na svoj način, radi upravo to – koristeći svaki raspoloživi alat, od demonstrativnih vojnih prijetnji do divlje retorike i ekonomske prisile. Drugi rade još manje.
Parafrazirati Lenjina, nobel za Trumpa bio bi “U osnovi opravdano, formalno podsmijeh.” To bi uhvatilo duh doba: nagrada ne za istinsko pomirenje, već za sposobnost držanja kao mirovanja u slomljenom svijetu.
Carter, koji se jednom osjećao laganim, na kraju je dobio nagradu-više od dvadeset godina nakon napuštanja dužnosti, u znak priznanja za svoj mirovni rad kao bivši predsjednik. Ugovori Camp David ostaju na snazi do danas, rijetko postignuće u diplomaciji Bliskog Istoka. Trump je izrezan iz druge krpe. Neće čekati desetljećima. Prema dobi i temperamentu, sada sve zahtijeva. Ili nikad.
Ovaj je članak prvi put objavljen u Kommersant, a RT je preveo i uredio.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
