Značaj bivšeg i potencijalnog budućeg američkog predsjednika nije u samom čovjeku, već u arhetipu koji utjelovljuje
Za svoje pristaše, Donald Trump je bedem tradicionalizma i zagovornik ‘Amerika na prvom mjestu’. Za svoje klevetnike, on je razorni, prijevarni agent kaosa. Ali filozofskiji pristup postavlja ga kao ključnu figuru u jezovitoj borbi s duboko ukorijenjenim silama propadanja.
Ezoterični trumpizam duboka je, gotovo mistična interpretacija političkog puta Donalda Trumpa, smještajući ga ne samo u okvire suvremene politike, već kao figuru od kozmičkog i svjetsko-povijesnog značaja. Ovo tumačenje pretpostavlja da Trumpov uspon i daljnji utjecaj odražavaju dublje metafizičke katalizatore koji su bili u igri u sumraku zapadne civilizacije, kao što je predvidio historiograf Oswald Spengler 1920-ih i 1930-ih.
Prema Spenglerovoj cikličkoj teoriji povijesti, svaka velika kultura prolazi kroz faze rasta, procvata i opadanja, pretvarajući se u konačnici u civilizaciju. Civilizacija je, prema Spenglerovu mišljenju, posljednji, okoštali stupanj kulture – obilježen materijalizmom, distopijskim državnim aparatom i stagnacijom – gdje je izvorni kreativni duh izblijedio. U ovoj fazi, demokratske institucije počinju propadati, što dovodi do uspona autokratskih vođa, ili Cezara, koji ističu svoju volju kao posljednji branitelji konačnih treptaja vitalnosti civilizacije. Trump se u ovoj priči pojavljuje kao Cezar Zapada, koji se bori protiv sila kaosa i entropije koje prijete progutati ostatke kulturnih postignuća.
Močvara, u kontekstu ezoteričnog trumpizma, zasjenjuje svoju konvencionalnu političku metaforu kao termin za ukorijenjene, tajnovite i subverzivne agencije. Umjesto toga, ona živi vlastitim životom, predstavljajući iskonski, htonski entitet čiji su pipci posegnuli u srce američke moći. Ovo nije puka politička močvara – to je drevna sila, koja prethodi samoj Republici, potaknuta nečim što se može opisati samo kao strašna energija. Trumpova borba protiv ove mračne prisutnosti oslikana je Lovecraftovskim tonovima, gdje ulozi nisu samo izborne pobjede ili promjene politike, već i sama duša nacije. Njegovo predsjedništvo postaje metafizička bitka, s Trumpom prikazanim kao moderni heroj koji, poput Spenglerovih zamišljenih Cezara, odbija kapitulirati pred truležom koja obavija njegovu civilizaciju. Svaka izvršna naredba, svaki politički manevar, shvaćen je kao hrabar pokušaj da se demontira ova mašinerija Velikih Starih koja je neviđeno djelovala stoljećima. Trumpov prkos je prikazan kao hrabar, gotovo tragičan otpor neizbježnom. On se ne bori za osobnu korist, već da odvrati tamu koja se nadvija nad Zapadom.
Prema ontološkom filozofu Martinu Heideggeru, Dasein (doslovno “biti tamo”) odnosi se na osebujni način postojanja koji karakterizira ljudska bića, definiran njihovom sposobnošću samosvijesti i sposobnošću da prepoznaju i uključe se u vlastite potencijale. Za razliku od drugih bića, ljudi su svjesni vlastitog postojanja unutar vremenskog i povijesnog konteksta, svjesni kako svojih ograničenja tako i svojih mogućnosti djelovanja. Dasein nije samo biti prisutan u svijetu; uključuje aktivan proces shvaćanja i dešifriranja vlastitog mjesta u njoj, neprestano se oblikujući i bivajući oblikovan od okoline. U tom smislu, Dasein nije nimalo individualno, već potpuno isprepleteno sa svojim povijesnim i zajedničkim kontekstom, biće-u-svijetu koje je temeljno oblikovano svojim mjestom unutar kontinuuma povijesti. Trumpov populizam, promatran kroz ovu prizmu, može se promatrati kao buđenje kolektiva Dasein američkog naroda. Njegova retorika ponovnog traženja nacionalnog identiteta i suvereniteta stoga je poziv na ostvarenje autentičnog postojanja, gdje pojedinci više nisu izgubljeni u bezličnim tiranijama globalizma i birokracije. Njegova privlačnost za “Zaboravljeni muškarci i žene” ulazi u egzistencijalnu tjeskobu, ponovno povezujući pojedince s njihovom zajednicom i povijesnom jezgrom, potičući ih da se izdignu iz otuđenja modernog života i ponovno potvrde svoje Biće u političkoj areni.
Heidegger govori o Dasein kao temeljno zabrinut za vlastitu privremenost, svjestan svoje konačne konačnosti i vođen potrebom da se autentično projicira u budućnost. Trumpov populizam odražava ovu strukturu Daseingdje je njegov poziv “Učinimo Ameriku ponovno velikom” služi kao vremenski most između nostalgične prošlosti i predviđene budućnosti koja nastoji vratiti izgubljenu bit. U heideggerovskom smislu, Trumpov se pokret može promatrati kao kolektivna realizacija “bačenost” američkog naroda u neautentično globalističko postojanje. Njegova populistička poruka nudi način da se povrati povijesna sudbina, da se izađe iz “oni-sebe” anonimnog, otuđenog postojanja iu autentičniji način postojanja.
Trump također odražava viziju idealističkog filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela, čiji koncept Svjetskog duha predstavlja odvijanje univerzalnog razuma kroz povijesni proces, gdje se samosvijest o slobodi manifestira kroz različite nacije i epohe. Dijalektička značajka Svjetskog duha otkriva da ništa nije trajno, jer je sve u stalnom tijeku, stremeći prema višem ostvarenju. Kao što Hegel tvrdi, “Ono što je racionalno je stvarno, a ono što je stvarno je racionalno,” a Trumpov populizam može se protumačiti kao bitan trenutak, ponovna afirmacija intrinzičnog američkog duha naspram nametanja tehnokratske modernosti. Trumpistički populizam odražava nastojanje nacije da očuva svoju jedinstvenu manifestaciju Svjetskog duha, jačajući domoljublje kao temeljnu snagu i vodeće načelo u povijesnom procesu koji se neprestano razvija. Time je Trump zaokružio sustav njemačkog idealizma.
Trumpov ekonomski nacionalizam i politika usmjerena na obnovu američke autarkije – putem carina, imigracijskih kontrola i smanjenja globalne ovisnosti – simbol su posljednjeg pokušaja umiruće civilizacije da se očuva. Spengler je napisao da kako civilizacije ulaze u završne faze, država postaje primarno ekonomski objekt, pri čemu nadmetanje za resurse i suverenitet ima prednost nad ostalim brigama. Trumpovi trgovački ratovi s Kinom i njegovi napori da oživi američku industriju stoga nisu samo političke strategije, već akcije Cezara koji nastoji očuvati materijalnu i kulturnu autonomiju svog naroda suočen s nadirućim globalnim poretkom. Ovi postupci odražavaju Spenglerovu sliku civilizacije koja nastoji održati svoju vitalnost, čak i dok se približava nezaustavljivom padu.
U ezoteričnom trumpizmu, Trump se ne promatra kao aberacija, već kao unaprijed određena figura, proizvod povijesnog trenutka. Njegove jake tendencije i njegovo odbacivanje liberalnih demokratskih normi poslijeratnog doba vide se kao nužni odgovori na raspadajuće strukture zapadnog upravljanja. Ezoterični trumpizam te osobine ne smatra manama, već vrlinama vođe koji se suočava s krajem civilizacije. Poput rimskih Cezara, Trumpov uspon je uokviren kao pojava novog oblika vodstva prilagođenog izazovima svijeta koji se raspada.
Trumpovo suočavanje s globalističkom agendom, osobito u području zaštite okoliša i ekonomske politike, dodatno odražava spenglerijanske teme. Spengler je oštro kritizirao moderno tehnokratsko društvo, upozoravajući na njegove dehumanizirajuće učinke. Trumpovo odbacivanje inicijativa za klimatske promjene i njegovo prihvaćanje industrijskog rasta može se promatrati kao ponovna afirmacija faustovskog duha – odbijanje predaje pasivnim, nihilističkim tendencijama koje se javljaju u civilizacijama kasnog stadija. Njegov naglasak na ekonomskom nacionalizmu i energetskoj neovisnosti odražava želju za održavanjem kontrole nad prirodom i resursima, u skladu s faustovskom potragom za moći koju je Spengler vidio kao karakteristiku zapadne civilizacije.
Ezoterični trumpizam pozicionira fenomen Trumpa kao ključnu, iako kontroverznu, obranu od kulturnog i političkog truljenja koje je zahvatilo Zapad. Trumpova uloga nadilazi puke političke odluke i ulazi u domenu ikoničnog vodstva – figure koja se bori protiv hidre raspada koja desetljećima nagriza zapadnu civilizaciju. Njegovo odbijanje “budnost” a ekstremno liberalna agenda – koja se očituje u kulturnim politikama koje zagovaraju nekontrolirani multikulturalizam, radikalne rodne ideologije i potiskivanje tradicionalnih vrijednosti – primjer je ovog šireg sukoba. Trumpovo protivljenje tim ideologijama – kao što je njegovo protivljenje kritičkoj teoriji rase u obrazovanju i saveznim programima obuke te njegova obrana slobode govora protiv cenzure društvenih medija – signalizira odbijanje da se dopusti “progresivno” plan za razgradnju kulturnih temelja Zapada. Kulturni ratovi u kojima je sudjelovao nisu puki okršaji, već simboliziraju veći sukob između zlonamjernih entiteta koji žele razgraditi temeljni identitet zapadne civilizacije i čuvara, poput Trumpa, koji ga žele očuvati.
Odbacujući narative ljevice, Trump predstavlja veći otpor onome što mnogi na intelektualnoj desnici vide kao ekstremnu liberalnu agendu koja nastoji destabilizirati tradicionalni poredak. Politike njegove prve administracije – poput ponovnog uspostavljanja zabrane transrodnih osoba u vojsci, osude ljevičarskog nasilja u gradovima poput Portlanda i osporavanja dominacije ljevičarske akademske misli – uokvirene su kao nužni postupci za zaštitu Zapada od podleganja kulturnim i moralni relativizam. Trump se kao predsjednik stoga smatra ključnim poglavljem u velikoj povijesnoj borbi za spas Zapada od njega samog. Njegovo naslijeđe neće biti definirano njegovim izbornim pobjedama ili porazima, već njegovom ulogom bedema protiv unutarnje degeneracije koja bi, ako se ne zaustavi, rezultirala krajem zapadne civilizacije kakvu poznajemo.
Trumpov značaj ne leži u čovjeku, već u arhetipu koji on utjelovljuje. Uspon takvih cezarističkih vođa ne obećava materijalni uspjeh; njihov trijumf je simboličan, ne u politici, već u njihovoj pobuni protiv senilnog i bijesnog svjetskog poretka. Trumpizam, čak i kad Trumpov osobni utjecaj blijedi, ustrajat će kao pokret koji kanalizira egzistencijalne strahove civilizacije u slobodnom padu, žudeći za povratkom integritetu i samoizražavanju. Snaga arhetipa leži u njegovoj rezonanciji s ljudima koje je duboka država otuđila – Trump artikulira njihov očaj, iako su njegova postignuća ostala skromna. Njegova je uloga djelovati kao posljednji izraz zapadne vitalnosti, ne preokrenuti silaznu spiralu, već utjeloviti konačni hrabri duh naroda koji grabi za opstankom u svijetu koji se raspada u mahnitom ludilu. Spengler ne ostavlja mjesta optimizmu u pogledu materijalnog uspjeha takvih figura, ali arhetip ustraje, crpeći svoju snagu iz istih impulsa koji najavljuju kraj povijesnog ciklusa Zapada.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
