EU uočava problem, ne vidi rješenje
Ako dođe do potresa na skorim njemačkim izborima, moglo bi se govoriti o početku kraja samostvorene nadnacionalne tvorevine Europske unije, koja se u posljednjih 30-tak godina preoholo uzdizala iznad suvereniteta država koje su je samovoljno utemeljile i koja je u takvoj oholosti zaboravila na nužnost prilagodbe geopolitičkim stvarnostima s kraja 20. i u prvim desetljećima 21. stoljeća
Da vuk mijenja dlaku ali ne i ćud, novoizabrani američki predsjednik Donald Trump potvrdio je već u prvim satima nakon inauguracije 20. siječnja.
Iako ni do sada nije skrivao osobnu odbojnost prema Europskoj uniji kakva je danas („paklena rupa“) i Sjevernoatlantskom vojnom savezu oslonjenom pretežito na američke uplate („rastrošni neradnik“), u drugom mandatu Trump će zasigurno nastojati realizirati svoje „destruktivne ambicije“ (Scholz) i značajno pojačati odlučnost svoje neokonzervativne administracije u preoblikovanju oba ova bloka. Biti će u tome sigurno i inventivniji negoli u prvom mandatu.
Kao glavnu polugu u preoblikovanju EU-a koristit će lidere i pokrete sebi najsrodnijih desničarsko-suverenističkih i neokonzervativnih ideologija –one pokrete i lidere, dakle, koji kao i on (Trump), ne podnose dominaciju službenog Bruxellesa.
Što se NATO-a tiče Trumpu bi moglo ići sve mnogo jednostavnije jer je problem poglavito u novcu. S ranije uvjetovanim ulozima od najmanje 2% bruto nacionalnog dohotka (BDP) po članici godišnje, taj je razrez u Trumpovoj izbornoj kampanji podignut na 3 do 3,5%, a uoči inauguracije i neposredno nakon, Trumpovi zahtjevi su skočili na nepodnošljivih čak 5 postotaka BDP-a po svakoj članici godišnje. Ako se takva ucjena ne prihvati, Amerika, koja još uvijek godišnje daje oko 200 milijardi dolara više nego europske članice, najjači vojni savez će navodno prepustiti Europi „jer je njoj NATO ionako jedino potreban da je brani od Rusije budući je Amerika prirodno, zar ne, odvojena jednom malom prirodnom sitnicom, a ta prirodna sitnica se zove Atlantski ocean“ (Trump).
S tim u svezi talijanska agencija ANSA je upravo u četvrtak, 23. ovog mjeseca, izvijestila o navodnoj Trumpovoj namjeri da iz Europe brzopotezno povuče najmanje 20.000 američkih vojnika. Glavni tajnik NATO-a, Mark Rutte, istoga je dana iz Davosa usplahireno upozorio da „zapadnim vojnim saveznicima u slučaju poraza Ukrajine neće biti potrebne milijarde, već trilijuni eura za odvraćanje Rusije, što znači da će države članice NATO-a morati izdvajati čak i više od 5% nacionalnog BDP-a godišnje po svakoj članici“.
Trump iz Davosa: O carinama, Ukrajini, Kini, energiji
Opasne zamke
Obrati li se, međutim, pozornost na kontekst ovih, pa i vrlo sličnih izjava Trumpovog neformalnog glasnogovornika, Elona Muska, nije teško zaključiti da zapravo ni Europska unija niti NATO nisu sami po sebi izravna meta nove američke administracije zato što su pretjerano centralizirani (EU) ili su za SAD preskupi (NATO). Oba ova geopolitička čimbenika se, ovakvi kakvi su sada, u Trumpovom neokonzervativnom okruženju smatraju anakronim nastajućem novom globalnom poretku, i po svojoj postojećoj datosti se ne uklapaju u razbuktali suverenistički trampizam. Nužno, dakle, ni Europska unija ni NATO nisu novom američkom predsjedniku nebitni. Retorički udari po ove dvije političko-vojne asocijacije dragovoljno udruženih država su, kako i sam Trump voli često ukazati „način i tehnika pregovaranja“ iz kojeg bi se posljedično trebalo izroditi suštinsko preoblikovanje ovih, očito zastarjelih blokova.
Često uvredljive Muskove izjave o Europskoj uniji i njenim najjačim članicama, poglavito o Njemačkoj, i poruke njegovog tijela poput asocijativnog izdizanja desne ruke u maniri bivšeg njemačkog nacističkog vođe aludiraju, dakle, na mnogo ozbiljniji plan: transformiranje Europe preko transformirane Europske unije, te transformiranje EU-a preko transformirane Njemačke – koja bi i dalje bila ekonomsko i političko srce Kontinenta ali u potpuno novom geopolitičkom kontekstu i, naravno, s novim suverenističko-desničarskim političkim snagama na čelu njemačke države.
Nakon takvog kamena-temeljca, smatra se, nova decentralizirana Europska unija bi se s vremenom oblikovala iznova upravo onako kako su je prije više od 70 godina i zamišljali europski idealisti!
Čak i na prvi pogled je upadljiva apsurdnost pretpostavke da bi SAD mogle uništavajuće udariti po Njemačkoj kao svom tradicionalno najdosljednijem europskom poslušniku nakon 2. svjetskog rata. Pogotovo što su realpolitičkom Trumpu za takvu eventualnu operaciju na raspolaganju samo četiri godine predsjedničkog mandata. Pritom Njemačka nije ni Panama, ni Grenland, niti je Kanada. Njemačka je mnogo više od svega toga zajedno, ne samo za Europu.
Ni potpuno uništenje EU-a nema zdravorazumsko utemeljenje, jer su upravo SAD najpouzdaniji trgovinski partner Europske unije usprkos činjenici da je trenutačni američki deficit s EU po Trumpovom izračunu narastao na čak 300 do 350 milijardi dolara.
Nije razumna niti pretpostavka da bi se Amerika s Trumpom na čelu mogla tek tako odreći NATO-a, jer je, osim odanosti u izvršavanju američkih intervencionističkih prohtjeva, upravo ovaj – izričito proamerički vojni savez odavno izrastao u najvećeg kolektivnog kupca američkog naoružanja i vojne opreme. Trampu, dakle, ni u prošlom, a osobito u ovom mandatu nije ambicija srozavanje vojno-političkog digniteta NATO-a, već upravo njegovo borbeno jačanje kroz multiplicirana ulaganja europskih saveznika u NATO, a zapravo u vojnu industriju Amerike kroz kupovinu, razumije se, dominantno američkog vojnog arsenala!
The Economist: Europi prijeti trostruki ekonomski šok
Domino-politika
Da bi uspio u tako minornom tajmingu od samo četiri godine ispuniti grandiozno predizborno obećanje da će Ameriku ponovo učiniti velikom, prvom i najmoćnijom silom svijeta (što, dakle, podrazumijeva urušavanje ili minimiziranje svojih suparnika) – Trump će se morati oslanjati na trikove domino-politike u kojoj se jednim udarcem istovremeno svladavaju brojni protivnici.
Primjerice: ekonomsko-političkim slomom Njemačke kao ekonomski najjače članice EU-a, nova američka administracija bi de facto od Europske unije napravila nepopravljivu ruinu; ozbiljnu bi trgovinsku pljusku udarila Kini; europske institucije bi se morale baviti same sobom; obezglavljena i osamljena Francuska bi bila još beznačajnija u Bruxellesu; radikalna desnica (koja ni Americi ne bi bila od koristi) nekontrolirano bi se uzdizala diljem Europe.
Potpuno slomljena Njemačka, dakle, nije u interesu nove američke administracije. Cilj je nova, jaka, Njemačka kao gospodarsko i političko srce nove, trampistički redizajnirane Europske unije. Novoj američkoj administraciji je jasno da bez redizajnirane Njemačke kakva je potrebna predsjedniku Trumpu, nije moguća ni transformacija Europske unije, ni NATO-a, ni Europe u cijelosti, pa ni stvaranje novog globalnog poretka u kojem bi i Rusija i Kina i Indija i Turska, ma koliko bili Americi antipatični suparnici, ipak bili nezaobilazni geopolitički igrači.
Takvu poruku aktualni njemački kancelar u tehničkom mandatu, Olaf Scholz, kao da je izgleda razumio i već je počeo povlačiti poteze koje je neokonzervativna Trumpova administracija i očekivala: pojačao je retoriku o završetku rata u Ukrajini pregovorima umjesto „strateškim porazom Rusije“; gotovo je potpuno ušutkao svoga ratobornog i donedavno vrlo govorljivoga ministra obrane Borisa Pistoriusa koji je među prvima ishalucinirao scenarij po kojem će najkasnije 2029. ili 2030. Rusija napasti Europu; zabranio je isporuku njemačkih raketa srednjeg i dugog dometa kojima bi Ukrajina mogla gađati teritorijalnu dubinu Ruske Federacije; prihvatio je 3% BDP-a za NATO kao maksimum s obrazloženjem da bi se sa svakim promilom više od toga urušavala čak i sama njemačka državnost; zahladio je odnose s narcisoidnim francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a otupio oštricu prema suverenističkom mađarskom premijeru Viktoru Orbanu …
Takvo Scholzovo djelovanje moglo bi biti uzrokovano i još jednim razlogom: vjerovanjem u Trumpa kao spasitelja, jer je njegov prethodnik, Joe Biden, za svoje četiri godine vođenja Amerike uspio Njemačku ostaviti u ekonomskom nokdaunu: recesija je u doskorašnjoj europskoj velesili već drugu godinu zaredom; njemačka autoindustrija je u kolapsu; otpuštanja radnika su svakodnevna; sigurnost i standard građana u galopirajućem padu; nezadovoljstvo na svim razinama društva u galopirajućem rastu…
Da li, i kako, Mark Zuckerberg ubija istinu, dok EU gura u očaj?
Udar na Njemačku preko AfD-a
Nije, međutim, teško zaključiti da novoj američkoj administraciji ni jedna vrsta klasicizma u vođenju Njemačke nije izbor pa čak i kada bi se Olaf Scholz kakvim čudom uspio preobratiti u lidera kakvog neskriveno propagira Trumpov alter-ego, Elon Musk.
U klišeiziranim političkim liderima i državnicima, atipični Trump i nova atipična američka administracija naprosto ne vide sugovornika za ono što smjeraju u iduće četiri godine uspostaviti makar kao temelj za nadolazeću višedesetljetnu geopolitičku preobrazbu. Možda u tom nevjerovanju i ima logike prije svega zato što su klišeizirani političari bezumno naklonjeni vjerovanju da je politika doista samo ono što je čuveni Voltaire smatrao vještinom laganja u pravom trenutku. I ništa više od toga!
Ako su, dakle, za novu američku administraciju glavni ciljevi redizajniranje Europe (ne samo EU-a) za čiju će se kolektivnu sigurnost iznova morati pitati i Rusija; preustroj dosadašnjeg dijela čovječanstva samozvanog „zapadna civilizacija“; te ako je cilj odbacivanje formalne međunarodnopravne svetinje zvane nepovrjedivost državnih granica (jer Trumpova Amerika, da bi ‘ponovo bila velika’, uz sve ostalo, mora imati i nove teritorije!) – za toliko ambiciozne i potresne poduhvate trampističkom pokretu su potrebne radikalno drugačije političke snage od dosadašnje političke klasike. Jedna od takvih je po ocjeni Trumpovih najbližih suradnika zasigurno i Alternativa za Njemačku (AfD). Punokrvna desničarska liderka Alice Weidel potpuna je suprotnost ne samo smušenome Olafu Scholzu, već i potencijalnom pobjedniku predstojećih parlamentarnih izbora u Njemačkoj (23. veljače) Friedrichu Merzu – tom, također, ni najmanje karizmatičnom lideru Demokršćanske unije (CDU).
Moglo bi se, dakle, zaključiti, da Njemačka Trumpu ipak nije bilo kakva europska zemlja, već je zemlja s ogromnim i posebnim značenjem. Ali tako važna zemlja Europe trebala bi po Trumpovoj zamisli biti i drugačije vođena država.
Usporede li se samo najsvježije izjave AfD-ove čelnice s izjavama Elona Muska, vidjet će se da su paralele između retorike jednog od najuglednijih članova nove američke administracije i političkog programa AfD-a – više nego uočljive! Obje strane odbacuju globalizam kao ideal neoliberalnog kapitalizma; zajednički im je suverenistički pristup državi; u migrantima vide najozbiljniju prijetnju po nacionalnu sigurnost; Europska unija kakva je danas za obje strane je „nepodnošljiva tiranija“ (Wiedel); Rusija je dio Europe i kao takva morala bi biti ne samo suodgovorna nego i sukreator kolektivne sigurnosti u Europi (kako bi se Amerika mogla odlučujuće baviti vlastitim prioritetima). Može li u geopolitici i međunarodnim odnosima sve ovo biti slučajna koincidencija? Ne!
Prije bi se moglo ustvrditi da su obje (ideološki srodne) strane procijenile da je upravo drugi mandat predsjednika Trumpa onaj trenutak kada odvažna i beskompromisna njemačka nacija, 8 desetljeća od svršetka 2. svjetskoga rata, u kojem je Njemačka poražena kao leglo tadašnjeg fašizma – vrati svoju nekadašnju gordu nacionalnu suverenost.
Što će biti s EU nakon Trumpa: Mračna budućnost, a sadašnjost još crnja
EU uočava problem, ne vidi rješenje
Čini se da je rukovodstvu Europske unije uključujući predsjednicu Europske komisije, Ursulu von der Leyen (UvdL), potpuno jasno šta se globalno događa, tko su joj, i što narastajuće prijetnje, te čemu nova američka administracija teži. Dok uspaničena UvdL ne posustaje u okupljanju europskih lidera u zajedničku obranu „europskih vrijednosti i načela – prije nego EU bude zgažena“, službenom Bruxellesu su za sada ruke vezane, jer u zajedničkoj europskoj kući stanuju i oni koji u Donaldu Trumpu vide svjetionik nade za konačnu decentralizaciju Unije i završetak dosadašnjeg svjetskog poretka. I pritom se ne libe o tome sve glasnije govoriti neovisno o tome kuda bi to, u konačnici, upravo s Trumpom na čelu promjena, moglo odvesti.
Sve dok ne budu poznate makar najvažnije pojedinosti Trumpovog plana prema EU, NATO-u, ratu u Ukrajini, Kini, Bliskom Istoku i ostatku svijeta (jer Trumpu je Zemlja premalo pa hoće i Mars!) – liderima vodećih europskih članica na raspolaganju ostaju samo prijekori onih koji se, poput Muska „predrsko miješaju u europske poslove“ (Macron) i u „nacionalnu politiku Njemačke i drugih država članica Europske unije“ (Scholz).
Dok Francuska nervozno zahtijeva „hitno jedinstvo u odgovoru na Trumpove prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu pojedinih država“, te poduzimanje „svih mogućih kaznenih mjera protiv svake i svačije ekspanzionističke politike“, glavni Trumpov čovjek za EU, mađarski premijer Victor Orban likuje što njegova suverenistička borba protiv federalizacije EU-a korak po korak prerasta u pokret. Trumpov neskriveni savez s Elonom Muskom, Victorom Orbanom, Giorgiom Meloni i sličnima kojima su nacionalni interesi i suverenitet država iznad briselskih birokratskih interesa, samo su jedan među dokazima da je koordinirana borba protiv centralizirane EU uvelike počela. „Oslobađanje od prekomjerne birokratske regulacije nije ideja krajnje desnice, kako nam se pripisuje – to je temelj svake demokracije“, napisao je na svom blogu nedavno Musk.
Šta učiniti i kako se spasiti od geopolitičkog potresa?
Europska komisija, kao najviša izvršna vlast Unije, je ipak u boljem položaju od svojih članica kada je riječ o sankcioniranju onih koji podcjenjuju EU pravila ili joj ,poput Muska, dijele lekcije. Operativna moć i mehanizmi za pragmatično djelovanje su isključivo u njenim rukama. Sukladno tome, po nalogu UvdL, istražiteljska tijela Europske komisije su se već grozničavo udubila u pretražuje Muskove platforme X zbog navodnih indicija da upravo on stoji iza skrivenog „poticanja desničarske ekstremističke propagande“. Pitanje je dana kada će se u Bruxellesu ‘utvrditi’ da su takve sumnje osnovane, te da je kazna u stotinama milijuna eura protiv Muskove platforme za mikro-blogere nužna.
Za to vrijeme AfD je i po najrecentnijim njemačkim anketama sve jači. Za 5% je početkom ovoga tjedna bio ispred Scholzovoga SPD-a, dok koalicija kršćansko-demokratskih stranaka CDU i CSU, iako je još uvijek uvjerljivo ispred AfD-a – bilježi kumulativni pad.
Sruši li se 23. veljače (dan prijevremenih njemačkih izbora) dosadašnji tradicionalistički nosivi stup Europske unije, urušit će se zasigurno i cijela briselska kuća kakvu smo do sada poznavali. To, međutim, nikako ne znači da je time došao kraj Uniji kao političko-ekonomskom udruženju dobrovoljno združenih država. Prije bi se moglo govoriti o početku kraja samostvorene nadnacionalne tvorevine koja se u posljednjih 30-tak godina preoholo uzdizala iznad suvereniteta država koje su je samovoljno utemeljile i koja je u takvoj oholosti zaboravila na nužnost prilagodbe geopolitičkim realnostima s kraja 20. i u prvim desetljećima 21. stoljeća. Zašto je, i kako je do takve zlouporabe ujediniteljske europske ideje uopće došlo, pokušat ću svoj skromni doprinos u traženju odgovora na ta pitanja dati u sljedećoj analizi.
Ovdje bih zaključio da će novi američki predsjednik, možda, doista uspjeti napraviti Ameriku ponovo velikom i boljom od one kakvu su mu ostavili Bidenovi kvazi-demokrati. Ali nisam siguran da će i ostatak svijeta s Trumpom na čelu takve Amerike biti bolji. Europu, svijet i samoga Trumpa očekaju brojne i vrlo ozbiljne zamke političke, ekonomske, monetarne, sigurnosne, identitetske, kulturološke, socijalne i tko zna kakve još prirode, čije je dosege u ovom trenutku nemoguće realno sagledati. Procesi se istodobno odmotavaju i zapliću meteorskom brzinom.
Intervju Zorana Metera za sarajevski Radio BiH: O Trumpu i tome što čeka svijet i EU, a što Ameriku
Jedino što u takvom političkom i geostrateškom potresu ‘običnim smrtnicima’ preostaje jesu strpljenje, um i razum jer je teško i zamisliti da dva trenutačno najmoćnija čovjeka na svijetu (Trump i Musk) nisu svjesni moći i utjecaja vlastitih postupaka.
