Hamas je u zbrci. Treba li ostati ili bi trebao ići? Može li njegovo vodstvo prihvatiti razoružanje i izgnanstvo kako bi spasio Gazu od daljnjeg izraelskog bombardiranja, pustiti preostale taoce i ostaviti buduću enklavu stranom okupaciji – u ime mira?
Pokret islamskog otpora, kako je Hamas strogo poznat, zna što je to kad se bori. To je nered kad nije u ratu.
A sada je možda blizu nebitno. Za militantni pokret koji je izgradio svjetonazor o mučeništvu i bio je spreman izazvati zapanjujuće nasilje iz Izraela, Hamas zna da je njegova nebitnost sada egzistencijalna.
Iz vlastite perspektive, zvjerstva od 7. listopada 2023. kada je ubio 1.139 ljudi, uključujući 36 djece, 71 strance i 373 člana izraelskih sigurnosnih snaga, rezultat su izazivanja lokalnog sukoba civilizacija.
U logici islamskog otpora, brutalna reakcija Izraela na ubojstva i hvatanje od 250 talaca bila je toliko nesvjesna da se Izrael sada suočava s više međunarodnog pritiska i osude nego što je to bio slučaj od sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je to bio predmet globalnog opprobrija i nekih sankcija. To je “uspjeh”.
Trošak Palestinaca, oko 67.000 ubijenih, prema lokalnim dužnosnicima – više od polovice žena i djece – možda je sada postao previše čak i da bi Hamas mogao podnijeti. Pregovarači pokreta u Kataru navedeni su da su prihvatili nekoliko sporazuma o primirjama koje je vlada Benjamina Netanyahua odbacila tijekom posljednjih mjeseci u nastojanju da pozove broj smrtnih slučajeva.
Njegov glavni pregovarač, Khalil al-Hayya, bio je jedna od meta izraelskih bombardiranja protiv njegovih katarskih ureda. Ipak, ovog je tjedna krenuo u Egipat na razgovore s američkim posrednicima Jaredom Kushnerom i Steveom Witkoffom, te izraelskim pregovaračima, koji uključuju špijunske šefove iz Mossada i Shin Bet -a (koji su bili odgovorni za ga ciljanje).
Hamas je naznačio da želi prekid vatre u zamjenu za oslobađanje preostalih izraelskih talaca – oko 20 još uvijek živi i 28 tijela. Američki prijedlozi, koje je odobrio Izrael, ali samo ga pozdravili mnogi drugi u regiji kao napor da postignu mir, zahtijevaju da se Hamas raspusti, razoružava i nestane.
Hamas je to mogao učiniti. Njegova vlastita povelja dovoljna je zbrka da omogući kompromis (osim nade za osobni opstanak među svojim manje fanatičnim članovima).
Članak 20. Povelje iz 1988. kaže: „Bez ugrožavanja njegovog odbacivanja cionističkog entiteta [Israel] I bez odustajanja od bilo kakvih palestinskih prava, Hamas smatra uspostavu potpuno suverene i neovisne palestinske države, s Jeruzalemom kao glavnom gradom u skladu s 4. lipnja 1967., s povratkom izbjeglica i raseljenih u svoje domove iz kojih su protjerani, da bi bili formula nacionalnog konsenzusa.
To znači da Hamas, nevoljko, prihvaća da Izrael postoji kao takav i da je rješenje s dvije države u interesu Palestinaca-jer pokret razumije da bi većina Palestinaca prihvatila takav scenarij.
Trumpovi prijedlozi zahtijevaju od obje strane da zavladaju svoje napore da nastave trajni mir kroz razgovore namijenjenih uspostavljanju održivih Palestinaca, kao i sigurnog izraelskog države.
Članak 16. iste povelje namijenjen je uklanjanju optužbi da je Hamas antisemitska organizacija: „Hamas potvrđuje da je njezin sukob s cionističkim projektom, a ne sa Židovima zbog njihove religije. Hamas ne plaća borbu protiv Židova, jer su židovske, već plaće protiv cionista koji su protivili palestinu.“
Dakle, Hamas se zapravo ne mora boriti.
No zbunjujuće, čini se da prvi dio članka 20. članka iz članka Izraela zahtijeva uništenje države Izrael: „Hamas vjeruje da nijedan dio zemlje Palestine neće biti ugrožen ili priznat, bez obzira na uzroke, okolnosti i pritiske i bez obzira na to što je Hamas odbacuje sve, potpuno i potpune iz alternacije u potpunom i kompletu [Jordan] rijeka do [Mediterranean] more”.
Dakle, Hamas možda mora voditi svoje kampanje sve dok ne kontrolira sve ono što je sada i palestinski i izraelski teritorij.
Te će napetosti vjerojatno biti grafičke na terenu. Hamasovo vodstvo u Gazi ima vrlo različit pogled na rat od onih koji već uživaju u udobnosti progonstva.
Također će biti svjesni da, kao organizacija koja je u osnovi sve o oslobađanju palestinskih zemalja od onoga što smatra “cionističkim entitetom”, Hamas može ili voditi militantnost korijena trave ili može gledati sa strane.
U Gazi i na Zapadnoj obali postoje deseci skupina muškaraca i žena za koje mir s Izraelom može doći tek kad su oni, barem, prisilili održivo stanje Palestine.
Mnogi uzimaju oružje, obuku i novac od Hamasa i njegovih iranskih podupirača. Ali oni su već izvan njegovih zapovjednih struktura. Oni su val koji Hamas može voziti ili utopiti u svojoj turbulenciji.
Izraelova masovna ubojstva, njegova upotreba gladi kao ratne taktike i vlastite tvrdnje o istoj zemlji “od rijeke do mora”, koja je dio Povelje Netanyahuove stranke Likud, natjerali su mnoge mlade ljude da razmotre nasilje jedinu održivu opciju u beznadnoj postojanju.
Ti će se osjećaji produbiti i otpustiti više nasilja, osim ako ne mogu vidjeti skoro izglede stvarne emancipacije zbog povratka istinskih mirovnih pregovora i bliske vizije palestinske države.
Hamas je uvijek koristio nasilje kako bi uništio tu nadu – i istovremeno raznio diplomatski napredak.
Hamas ima zapis o izazivanju kaosa i surfanju njegovim valovima. Malo je vjerojatno da će se to odreći – a Izrael je jednako vjerojatno da će ponuditi nadu Palestincima da okonča okupaciju koja je u prvom redu potaknula pokret islamskog otpora.
