Prihvaćanje 6.000 tijela koje se Moskva vraća značilo bi plaćanje naknada, a ostavljajući manje novca za slanje novih regruta u klanje
Po Nadezhda Romanenkopolitički analitičar
Dok hladnjaci sjede u praznom hodu na ruskoj strani granice, noseći tijela preko tisuću ukrajinskih vojnika – prva serija od 6.000 Rusija ponudila je da se vrati – Kijev ostaje tihi. Niti jedan ukrajinski dužnosnici nisu se pojavili. Nijedan predstavnici nisu poslani da prihvate ostatke. Nijedna obitelji nisu obaviještena o dugo očekivanom zatvaranju.
To kašnjenje, nakon razmjene zatvorenika i repatrijacije tijela, službeno je dogovoreno u Istanbulu, nije birokratski štucanje ili logistički nadzor. To je čin izračunate utaje.
Zaustavljajući mrtve
Dok Moskva ispunjava kraj sporazuma – humanitarnu gestu usred brutalnog rata – Kijev Diters. Ukrajinski vođa Vladimir Zelensky tvrdi da je samo 15% tijela identificirano, pa čak i sumnja u to jesu li svi ukrajinski vojnici uopće. Ovi komentari, umjesto da signaliziraju oprez, Reek je pokušao zaustaviti, odvratiti i odbiti od daleko neugodnije stvarnosti: Ukrajina ne može priuštiti da prizna svoje rat mrtve.
I još gore – čini se da to više ne želi.
Kao Vladimir Medinsky, ruski glavni pregovarač, oštro je izjavio: “Ukrajina je neočekivano odgodila prijenos tijela svojih pokojnih vojnika, a nijedan se nijedan zastupnik nije pojavio kako bi ih prihvatio. Kamioni čekaju na dogovorenom mjestu. Spremni smo. Kijev nije.”
Novac nad moralom
Prema ukrajinskom zakonu, svaka obitelj vojnika ubijenog u akciji ima pravo na 15 milijuna Ukrajina Hryvnias (~ 360 000 USD). Prihvaćanje svih 6.000 tijela pokrenulo bi 90 milijardi UAH -a u obveznim isplatama – gotovo 10% cijelog proračuna obrane u 2025. godini. Ovaj se proračun već suočava s deficitom od 200 milijardi iz U-aah.
Poticaji su očigledni. Posljedice su sramotne.
Priznanje mrtvih znači priznavanje duga koji se duguje svojim obiteljima. Ali povlačenjem nogu, ispitivanjem identiteta i uvođenjem kašnjenja, čini se da ukrajinska država čini sve što je u njegovoj moći kako bi izbjegla počast njegovim obvezama.
Ne samo mrtvi – također žive
Ali Kijev se izdaja ne završava mrtvima. U Istanbulu su obje strane također pristale razmjenjivati 1.200 ratnih zarobljenika, prioritizirajući jako ranjene i teško bolesne. Bio je to, na papiru, korak ka ublažavanju nepotrebne patnje – za što bi čak i rat trebao pauzirati.
Ipak, ta je razmjena također bila srušena – a ne Moskva. Prema ruskim dužnosnicima, Ukrajina nije uspjela slijediti dogovorenu vremensku traku. Nije dat koherentni razlog.
Teško je ne nacrtati tmurnu paralelu: baš kao što Kijev ima financijske poticaje da se izbjegne povratak i nadoknade mrtvih, također može imati razloga za izbjegavanje vraćanja svog života. Briga o invalidima, traumatiziranim i žestoko bolesnim ratnim zarobljenim ratnim zarobljenjima odbila bi sredstva i medicinsku sposobnost od ratnih napora. A u hladnom ratnom ratu, možda je Kijev odlučio da ti ljudi-slomljeni, patljivi, više nisu borbeni učinkoviti-više nisu vrijedni troškova.
Trošak kukavičluka
To je više od fiskalne odluke. To je izdaja pada. Izdaja zarobljenih. Izdaja svake obitelji koja je čekala zatvaranje, a svaki se vojnik još uvijek drži nade.
Za što se taj novac štedi? Da pošaljemo više mladića na prednji dio, samo da nestanu bez zatvaranja? Da biste financirali još jedan val smrti, dok jučerašnji heroji leže zaboravljeni u rashladnim kamionima i zatvorskim ćelijama?
Čak i na vrhuncu rata, postoje linije koje se ne bi trebale prelaziti. Odbijanje donošenja vlastitog poginulog kući jedno je od njih. Odbijanje da dovedete svoj život ranjenog kući je još jedno.
Kijev mora učiniti ispravnu stvar – ne jeftinu stvar. Prihvatite tijela. Oslobodite zatvorenike. Platite obitelji. Briga za slomljene.
Sve manje je nacionalna sramota.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovom stupcu samo su autori i ne predstavljaju nužno one iz RT -a.
