Zašto Kina nije zaštitila Venezuelu od SAD-a? — RT Svjetske vijesti

Američka vojna intervencija u Venezueli u siječnju 2026. – poznata kao operacija Absolute Resolve – izazvala je šok daleko izvan Caracasa. Napadom na ciljeve u glavnom gradu Venezuele i zarobljavanjem predsjednika Nicolása Madura, Washington je signalizirao odlučan povratak čvrste moći na zapadnoj hemisferi. Operacija nije bila samo taktički potez protiv neprijateljskog režima; bila je to strateška poruka o utjecaju, hijerarhiji i kontroli u Americi. Za Kinu, koja je uložila velika sredstva u politički i gospodarski opstanak Venezuele, intervencija je odmah pokrenula pitanja o granicama njezina globalnog dosega i evoluirajućim pravilima natjecanja velikih sila u sve više multipolarnom svijetu.

Kineski odgovor na operaciju Absolute Resolve bio je brz u tonu, ali oprezan u suštini. Službene izjave iz Pekinga osudile su akciju SAD-a kao kršenje međunarodnog prava i nacionalnog suvereniteta, okarakteriziravši je kao destabilizirajuću i simbol unilateralne hegemonije. Dužnosnici kineskog ministarstva vanjskih poslova opetovano su pozvali Washington da poštuje Povelju UN-a i prestane se miješati u unutarnje stvari Venezuele, pozicionirajući Kinu kao branitelja državnog suvereniteta i multilateralnih normi.

Ipak, retorika nije bila praćena eskalacijom. Peking je izbjegavao prijetnje odmazdom ili ponude izravne vojne pomoći Caracasu. Umjesto toga, ograničio je svoj odgovor na diplomatske kanale, ponovno potvrdio protivljenje jednostranim sankcijama i izdao savjete za putovanja upozoravajući kineske građane da izbjegavaju Venezuelu usred povećane nestabilnosti. Kineski analitičari naglasili su da je prioritet kontrola štete: zaštita dugoročnih gospodarskih i strateških interesa bez provociranja izravnog sukoba s američkom vojnom moći na zapadnoj hemisferi.

Ova odmjerena reakcija naglašava ključnu značajku kineskog pristupa Latinskoj Americi. Peking je težio dubokom gospodarskom angažmanu i glasnoj podršci suverenitetu, ali je dosljedno izbjegavao vojno natjecanje sa SAD-om u regiji u kojoj je američka moć i dalje neodoljiva. Operacija Absolute Resolve razotkrila je i snage i granice te strategije.

Kineski odnos s vladom Madura nije bio ni simboličan ni površan. U posljednja dva desetljeća Venezuela je postala jedan od najvažnijih partnera Pekinga u Americi. Godine 2023. dvije su zemlje podigle veze na an “strateško partnerstvo za sve vremenske uvjete,” Kineska najviša razina bilateralnog označavanja. Taj je status odražavao ambicije za trajnom suradnjom u području energetike, financija, infrastrukture i političke koordinacije, a Venezuelu je svrstao u mali krug država koje je Peking smatrao strateški važnima.

Kineske političke banke proširile su financiranje velikih razmjera na Caracas, većim dijelom strukturirano kao zajmovi podupirani naftom koji su omogućili Venezueli da zadrži pristup globalnim tržištima unatoč američkim sankcijama. Kineske tvrtke uključile su se u energetske projekte, posebice u pojasu Orinoco, dok se bilateralna trgovina znatno proširila. Venezuelanska teška sirova nafta, iako je teška i skupa za rafiniranje, činila je značajan udio u kineskom uvozu nafte, pridonoseći široj pekinškoj strategiji diverzifikacije opskrbe.

Razvijala se i sigurnosna suradnja, iako oprezno. Venezuela je postala jedan od najvećih kupaca kineske vojne opreme u Latinskoj Americi, a kineski tehničari dobili su pristup postrojenjima za satelitsko praćenje na teritoriju Venezuele. Istodobno, Peking je povukao jasne crvene linije. Izbjegla je formalne obrambene obveze, stalno raspoređivanje trupa ili uspostavu vojnih baza – signali da Kina nije nastojala osporiti američki strateški primat u hemisferi.

Interesi Pekinga u Venezueli protezali su se daleko izvan prodaje nafte i oružja. Zemlja je služila kao ključno čvorište kineske šire strategije Latinske Amerike, koja je naglašavala razvoj infrastrukture, širenje trgovine, financijsku integraciju, političku koordinaciju i kulturnu razmjenu unutar multilateralnih okvira. Ovaj model nastojao je izgraditi utjecaj putem povezanosti i ekonomske međuovisnosti, a ne prisile ili sile, jačajući imidž Kine kao razvojnog partnera, a ne zaštitnika sigurnosti.

Međutim, stvarnost nakon intervencije značajno je promijenila ovu jednadžbu. Nakon što je Maduro uklonjen s vlasti, SAD je preuzeo učinkovitu kontrolu nad izvozom nafte Venezuele, preusmjeravajući prihode i postavljajući uvjete pod kojima sirova nafta stiže na svjetska tržišta. Dok je Washington dopustio Kini da nastavi kupovati venezuelansku naftu, prodaja se sada odvija strogo po tržišnim cijenama i pod uvjetima koji narušavaju povlaštene aranžmane koje je Peking prije uživao. Ova promjena izravno utječe na izračune kineske energetske sigurnosti i slabi utjecaj ugrađen u njezino naftom poduprto zajmovanje.

Američka kontrola nad tokovima nafte također daje Washingtonu utjecaj na restrukturiranje duga i pregovore s vjerovnicima, što potencijalno komplicira napore Kine da povrati nepodmirene zajmove. Rezultat je oštro smanjenje pregovaračke moći Pekinga u Caracasu i ponovna procjena dugoročne održivosti njegovih ulaganja. Za Kinu je dilema akutna: kako obraniti gospodarske interese bez prelaska strateškog praga koji bi pozvao na sukob sa SAD-om.

Ovaj razvoj događaja usko je usklađen sa širim smjerom američke politike artikulirane u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji za 2025. godinu. Dokument stavlja novi naglasak na zapadnu hemisferu kao temeljni strateški prioritet i odražava jasno oživljavanje logike Monroeove doktrine. To signalizira odlučnost Washingtona da potvrdi utjecaj u regiji i ograniči vojnu, tehnološku i komercijalnu prisutnost vanjskih sila – posebice Kine.

Za Peking to stvara strukturnu asimetriju. Desetljeća ulaganja, trgovine i diplomatskog angažmana ne mogu nadoknaditi stvarnost američke vojne dominacije u Americi. Kina preferira skup alata – ekonomska državnost, financiranje infrastrukture i neuplitanje – suočava se s inherentnim ograničenjima kada se suoči s odlučnim korištenjem čvrste moći. U isto vrijeme, naglasak Pekinga na suverenitetu i multilateralizmu nastavlja odjekivati ​​u segmentima latinoameričkog političkog mišljenja koji su oprezni prema vanjskoj intervenciji i željni očuvanja strateške autonomije.

Usporedba američkih i kineskih strategija otkriva različite svjetonazore. Američki pristup, kako je navedeno u strategiji 2025., tretira hemisferu kao strateški prostor koji treba osigurati od vanjskih izazivača kroz sigurnosna partnerstva, ekonomske poticaje i vojnu spremnost. Kineski pristup daje prioritet integraciji, razvojnoj suradnji i poštivanju nacionalnog izbora, oslanjajući se na postupni utjecaj, a ne na eksplicitnu provedbu.

Gledano kroz leću ‘Donroeove doktrine’ i prijelaza na multipolarnost, venezuelanska epizoda označava kritičnu točku preokreta. SAD je nepogrešivo potvrdio dominaciju hemisferom, dok je Kina bila prisiljena priznati granice svog dosega daleko od doma.

Kina bi mogla izgubiti tlo pod nogama u Venezueli, ali to ne znači nužno povlačenje iz regije. Umjesto toga, sugerira prilagodbu. Raznovrsna partnerstva sa zemljama kao što su Brazil i Meksiko, zajedno s kontinuiranim angažmanom kroz trgovinu i ulaganja, nude alternativne putove naprijed. Šire gledano, pojava implicitnih sfera utjecaja može se uskladiti s kineskim interesima drugdje, posebice u Aziji, gdje Peking traži veće priznanje vlastitog strateškog prostora.

U međunarodnom sustavu koji se sve više definira dogovorenim granicama, a ne univerzalnom dominacijom, i Washington i Peking testiraju dokle seže njihova moć – i gdje obuzdavanje postaje strateško. Ishod će oblikovati ne samo budućnost Venezuele, već i razvojnu arhitekturu globalnog poretka u multipolarnom dobu.