Zelenski je spreman pregovarati s Putinom: Evo što se sve mora ostvariti da bi rat prestao

Svijet upravo ulazi u odlučujuću fazu turbulentnih geopolitičkih procesa nakon koje će biti jasnije kako će izgledati multipolarni svijet koji je već realnost i koji kao činjenicu priznaju svi ključni čimbenici globalne geopolitičke “igre”. Preciznije – globalnog rata koji se odvija između ili unutar ključnog geopolitičkog trokuta SAD – Kina – Rusija na više razina: vojnoj, ekonomskoj, informativno-propagandnoj odnosno medijskoj.

Ova posljednja razina nikako nije i najmanje važna. Upravo suprotno. Ona predstavlja borbu za duše ljudi, lakše upravljanje njima ili njihovo pretvaranje u političke i socijalne zombije – amorfnu poslušnu i dehumaniziranu masu lišenu bilo kakve sposobnosti kritičkog razmišljanja.

Tu odlučujuću fazu koja će mnogo toga definirati čine: američki predsjednički izbori i sve što se oko njih događa u SAD-u, ali i svijetu na koji se oni uvijek reflektiraju, sada vjerojatno više nego ikad; ukrajinski rat, čije je rješenje još potpuna nepoznanica, nerješiva enigma za sve glavne aktere i donositelje ključnih odluka s obzirom na uloge koje u sebi nosi; i konačno, opasna bliskoistočna kriza koju diktira i smjer joj određuje Izrael i koja u svakom trenutku može eskalirati s neviđenim posljedicama ne samo za tu regiju.

Svojevrsna simbioza

Prije analize američkih predizbornih turbulencija rekao bih da će se glavni stratezi u Washingtonu, koji također priznaju multipolarnost svijeta kao zadanu i nepovratnu realnost, njoj sigurno znati prilagoditi i iz nje izvući najviše što se može u pogledu zadovoljavanja ključnih američkih nacionalnih interesa. U tome će nedvojbeno imati uspjeha jer je Amerika gospodarska, financijska i prije svega vojna velesila i to će još dugo biti.

Za razliku od Europske unije, koja će biti najveći geopolitički gubitnik upravo zato što je nepovratno izgubila status samostalnog geopolitičkog pola nakon nedavnih rezultata izbora za Europski parlament koji nisu doveli do kritične promjene paradigme odnosno rasporeda političkih snaga. Gubitak autonomije EU-a počeo je ubrzo nakon dolaska na vlast američkog predsjednika Joea Bidena, a potpuno je potvrđen nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada se EU u hipu pretvorio u lutku na koncu Washingtona koja ni o čemu ključnom više ne odlučuje. Zapravo, po nalogu Washingtona EU sada postaje obrambena unija, svojevrsna simbioza s NATO savezom preko kojeg SAD potpuno kontrolira EU, a ne obratno. To je bilo vidljivo ne samo na nedavnom summitu NATO-a u Washingtonu i stava europskih lidera nego i iz prošlotjednog velikog govora predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen uoči glasanja o njezinu reizboru, kada je, između ostalog, govorila upravo o transformaciji EU-a u obrambenu zajednicu.

EU će primarno biti zadužen za provedbu američkih vojnih i sigurnosnih planova i strategija – prije svega na europskom kontinentu, a onda i diljem svijeta onoliko koliko to bude mogao. Ovo posljednje ovisit će najviše o daljnjem razvoju borbe Zapada s Rusijom ne samo oko Ukrajine. Jer ta je borba dugoročnog karaktera i trajat će barem do sredine ovog stoljeća i dolaska nekih novih generacija političara.

Dirigentska palica

Proces detronizacije Bidena s mjesta predsjedničkog kandidata Demokratske stranke počeo je nakon njegova katastrofalnog nastupa na prvoj televizijskoj raspravi sa sada već i službenim republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom. Nakon neuspjelog atentata na Trumpa i njegova posljedičnog trijumfalnog ovladavanja republikanskom strankom kao rijetko kada u povijesti, što je bilo vidljivo tijekom njezine nacionalne konvencije, igra demokrata na Bidena bila je i konačno gotova.

Od permanentnog prikaza njegovih suradnika i ključnih medija Bidena kao vremešnog, ali krepkog političara koji je upravo sada na vrhuncu svoje političke i liderske snage, koji će dovesti Ameriku na novi put slave, poraziti protivnike demokracije u zemlji i svijetu itd., nakon spomenute TV rasprave sve se potpuno raspalo. Bidena se odjednom, kao prema dirigentskoj palici, počelo medijski prikazivati kao oronulog i dementnog starca za kojeg je upitno hoće li uopće izdržati i trenutačni mandat, a kamoli osigurati drugi.

Najzastupljenije mišljenje sada je ono da su dvije važne osobe Demokratske stranke, čelnik demokratske većine u Senatu Chuck Schumer i bivša predsjednica Kongresa u prošlom sazivu Nancy Pelosy, odigrale ključne uloge u Bidenovu povlačenja iz utrke s obzirom na to da se on tomu javno protivio, a u čemu ga je do posljednjeg trenutka podržavao njegov izborni stožer. Schumer je imao ulogu mrkve, tj. uvjeravao je Bidena da je sada najvažnije zaustaviti Trumpa u njegovu pobjedničkom pohodu, a što on prema svim anketama više ne može. S druge strane, Pelosy je imala ulogu batine, tj. Bidenu je navodno rekla kako će ga, ako ne odstupi dragovoljno, demokrati smijeniti tako što će ga službeno proglasiti nesposobnim za daljnje obnašanje predsjedničke dužnosti. Biden je popustio i radije pristao na ulogu fikusa u Bijeloj kući nego na sramotnu smjenu s dužnosti prije kraja mandata.

Ispod radara

Biden je odmah predložio svoju potpredsjednicu Kamalu Harris kao svoju zamjenu i aktivno se uključio u njezinu kampanju predavši joj sve svoje predizborne resurse na raspolaganje. Kao znak zahvalnosti, demokrati su ga odmah medijski vinuli u američke političke zvijezde, najveće predsjednike svih vremena itd. Sve to da bi ispod radara prošla važna činjenica kako nikakve demokratske procedure u izboru Bidenova zamjenika za predsjedničkog kandidata nije bilo. Kamalu Harris u roku od 24 sata podržali su poimence svi navedeni i drugi demokratski guverneri, a više od dvije tisuće delegata koje je na predizborima osvojio Biden preko noći je, bez ijednog glasa protiv, podržalo Harris. Bi li baš tim odabirom bilo zadovoljno 14,5 milijuna birača koji su na predizborima podržali upravo Bidena pitanje je koje nitko ne postavlja niti će ikada itko na njega dati odgovor.

U sjeni Trumpa vreba jedna puno opasnija osoba: Ima dosta bolesne ambicije

Što se zapravo dogodilo? Uski krug unutar Demokratske stranke odlučio je da mu je od treniranja demokracije, na čemu inače ta stranka toliko inzistira, sada važnije sačuvati energiju i jedinstvo od iscrpljivanja kandidata do nacionalne konvencije DS-a u kolovozu, ali još više od rasipanja sponzora na razne kandidate. Strah od zahuktaloga Trumpa jednostavno je prevagnuo pa demokracija i ne treba biti u prvom planu, misle oni. Ovime zapravo izgleda da su Bidena, kao samoproklamiranog vođu demokratskog svijeta protiv diktatura i despocija, diktatorski smijenili upravo oni koju su mu tu ulogu prvotno i zadali. Ili, da budem još radikalniji, na Bidenu se opet pokazalo da “revolucija jede svoju djecu”.

Iako se u promidžbene svrhe i u spomenuti znak zahvalnosti Bidena kovalo u zvijezde i kad je bila riječ o njegovoj vanjskoj politici, upravo je ona, prema mišljenju brojnih američkih analitičara, bila i najneuspješniji segment njegove ukupne vladavine.

Potpuni krah

O njoj, kao takvoj, počeli su pisati, najprije sramežljivo, a potom sve učestalije, i brojni američki srednjostrujaški mediji u svojim kolumnama još od početka ove godine pa je onima koji geopolitiku pozorno prate i proučavaju odmah bilo jasno da se nešto u Washingtonu ozbiljno događa i kreće u smjeru nužnih promjena, u suprotnom, takvi tekstovi u prodemokratskim medijima sigurno ne bi prolazili jer bi samo davali Trumpu za pravo u njegovim kritikama Bidenove vanjske politike. A vanjska politika za Washington je uvijek primarna. Kroz nju SAD tradicionalno osigurava sve nužne elemente za svoj razvoj i utjecaj, tj. dominaciju. Međutim, kako je Bidenova vanjska politika doživjela potpuni krah, moralo se nešto dramatično dogoditi da se spasi što se spasiti može.

Na početku je Biden obećao kako Ameriku neće uvući ni u jedan rat te je povukao i vojnike iz Afganistana, ali ju je zato uvukao u posredni i krajnje opasni i iscrpljujući rat s ravnopravnom nuklearnom velesilom Rusijom kojemu se kraja ne nazire. Svojom neodlučnošću Biden je dopustio da Izrael Ameriku uvuče u opasni bliskoistočni sukob na njegovoj strani, čime je izgubila prijatelje i saveznike u regiji, prije svega među moćnim arapskim zaljevskim monarhijama i u Egiptu, koji su se redom okrenuli Kini i nastavili suradnju s Rusijom usprkos sankcijama te od ove godine postali punopravni članovi definitivno protuameričkog kluba država, BRICS-a, skupa s Iranom.

Kina je prvi put upravo u vrijeme Bidenove administracije učinila golem politički i diplomatski globalni iskorak. Najprije je učinila nezamislivo i pomirila najveće regionalne antagoniste, Saudijsku Arabiju i Iran, da bi prije desetak dana učinila još nešto, također nezamislivo: pomirila čak 14 palestinskih stranaka, pokreta i organizacija, prije svega na Zapadnoj obali, vladajući Fatah i u pojasu Gaze vladajući Hamas na sastanku u Pekingu pod okriljem utjecajnog kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yija. Sve stranke i pokreti dogovorili su se da će se staviti pod okrilje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i formirati Vladu nacionalnog jedinstva, a u pojasu Gaze nakon završetka rata vlast bi trebali zajednički dijeliti Hamas i Fatah. Za Izrael je jedan od najvećih benefita bio politički raskol unutar PLO-a nakon smrti dugogodišnjeg karizmatičnog vođe Jasera Arafata. Nakon raskola i sukoba između Fataha i Hamasa Izrael je često koristio upravo taj argument govoreći kako se Palestinci ni između sebe ne mogu dogovoriti što i na koji način žele ostvariti i da zato on nema obvezu pokretati nikakve pregovore o palestinskom pitanju.

A sada ukratko o najnovijem kineskom diplomatskom uspjehu. Riječ je prošlotjednom prvom dolasku nekog visokog ukrajinskog dužnosnika u Peking još od početka ruske invazije 24. veljače 2022., kada je Kijev naglo zaoštrio odnose s Pekingom zbog bliskih odnosa kineskog vođea Xi Jinpinga s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sve to iako je Kina Ukrajini do početka rata bila najveći trgovinski partner.

Znakovit pomak

Predsjednik Volodimir Zelenski čak je protjerao iz zemlje pojedine velike kineske investitore, i to prije izbijanja samog rata, dok je Kinu još prije svega mjesec dana, poglavito tijekom summita NATO saveza, ocrnjivao kao neprijatelja Ukrajine i najvećeg podupiratelja ruske invazije njezinim navodnim isporukama oružja i visoke tehnologije Moskvi. Poglavito je ta retorika bila pojačana kada je Peking objavio kako ne namjerava sudjelovati u farsi s tzv. švicarskom mirovnom konferencijom o Ukrajini sredinom lipnja na koju nije bila pozvana Rusija i nakon čega je Kina odlučila s Brazilom pokrenuti vlastitu mirovnu inicijativu i održati sastanak na koji bi bili pozvani i predstavnici obiju zaraćenih strana.

Dakle, u Peking je prošlog tjedna stigao ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba, koji je nakon razgovora s kineskim šefom diplomacije Wang Yijem neočekivano rekao kako je Kijev spreman za razgovore s Moskvom. Zato je Kuleba u Pekingu istodobno izrekao i neizostavni dodatak, da je ozbiljan razgovor moguć tek uz pristanak Moskve da prizna teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Iako zbog tog dodatka naizgled nema nikakvih promjena u stavu Kijeva u pogledu pregovora, sam odlazak Kulebe u Kinu i spominjane spremnosti na pregovore s Moskvom već je znakovit pomak i nedvojben uspjeh Pekinga.

U njega hodočasti visoki ukrajinski dužnosnik nakon što su to učinili i mnogi drugi, uključujući i proljetos moćne američke političare poput državnog tajnika Antonyja Blinkena i ministrice financija Janett Yelen, europskih vođa poput Emmanuela Macrona, Olafa Scholza, Giorgie Meloni, Pedra Sancheza ili pak nedavno opet Viktora Orbana koji je zbog toga od Bruxellesa jedini “dobio po nosu”, zato što je prethodno pohodio Putina u Moskvi, a prije toga i Zelenskog u Kijevu a da nikoga od moćnika u EU-u nije pitao za dopuštenje. Sve su to pokazatelji sve bržeg kineskog preuzimanja globalne diplomatske igre u svoje ruke od ranije nedodirljivog SAD-a i jasan signal nikad lošijeg vanjskopolitičkog položaja Amerike.

Ključni razlozi

Zašto se Kijev odlučio na nagli zaokret i spremnost za pregovore s Moskvom, što je još prije Kulebe rekao i sam Zelenski u nedavnom intervjuu za britanski BBC? Prije odgovora podsjetit ću na ono što je, između ostalog, tom prigodom rekao šef ukrajinske države. Rekao je kako je osobno spreman na razgovore, tko god bio na čelu Rusije, samo da se zaustavi rat koji je, kako je prvi put rekao, izazvao velike ljudske i materijalne gubitke u Ukrajini. Dosad je državni vrh u Kijevu ljudske gubitke Ukrajine u ratu vješto prikrivao, a kada bi se o toj temi moralo raspravljati, o njima se govorilo kao o puno manjima u odnosu na ruske iako je stvarnost potpuno drukčija. To je, naravno, razumljivo s pozicije održavanja morala za bilo koju zemlju koja je u ratu. Međutim, prije ili poslije mora se suočiti sa stvarnošću koja je neumoljiva i njezino friziranje ne može trajati vječno. Zelenski je također rekao da bi ruski predstavnici trebali sudjelovati na idućem mirovnom summitu u studenome.

Jesmo li u najopasnijem dobu ikad? NATO gotovo objavio rat Rusiji, SAD dovodi nuklearke u Europu

Evo nekih od mogućih ključnih razloga, ili su svi oni zajedno ključni s obzirom na njihov kumulativni učinak: prvo, spomenuti veliki ljudski i ekonomski gubici; drugo, strah od dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa koji ukrajinski rat već dugo naziva “Bidenovim privatnim ratom” i do kojeg, kako govori, nikada ne bi došlo da je on ostao predsjednik. Trumpov nedavno izabrani kandidat za potpredsjednika J. D. Vance pak otvoreno govori da ga “ukrajinski rat uopće ne zanima”. U ovom kontekstu moram spomenuti i prošlotjednu odluku Njemačke da u idućem proračunu smanji financijska izdvajanja za Ukrajinu čak dva puta. Treći mogući razlog pad je morala ukrajinskog stanovništva, odnosno želje za nastavkom rata za koji ih sve više sumnja da ga Ukrajina može dobiti.

Prema navodima njemačkog Die Welta, “čini se da Zelenski prati javno mišljenje” u zemlji. “Prema istraživanju koje je proveo autoritativni ukrajinski Centar za ekonomska i politička istraživanja. A. Razumkova, 44 posto Ukrajinaca smatra da je došlo vrijeme za pregovore.” Pritom dodaje kako, usprkos tomu, više od 80 posto ispitanika ne želi ustupiti teritorije i da je na to spremno njih samo 7,6 posto.

Ukrajinski moral

S druge strane, američki Newsweek prošlog je tjedna napisao nešto potpuno drugo. On navodi, i u svom naslovu i u tekstu, kako “ukrajinska podrška za ustupanje teritorija raste”. Pritom se poziva na najnovije istraživanje Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, koji je od svibnja 2022. provodio ispitivanje stavova Ukrajinaca o Putinovoj invaziji punog opsega, i koje sada sugerira promjenu mišljenja. “Anketa je pokazala da je 32 posto Ukrajinaca reklo da bi prihvatilo ustupanje teritorija za ‘postizanje mira i očuvanje neovisnosti’, u usporedbi s 26 posto u veljači ove godine. U veljači 2023. za to je bilo 9 posto Ukrajinaca.”

Američki medij nastavlja: “Ukrajinski moral za povrat svih teritorija možda opada zbog iscrpljenosti i teških gubitaka”, rekao je Viktor Kovalenko, obrambeni analitičar i bivši ukrajinski vojnik za Newsweek. “Njihova se vojska prebacila na obrambeni stav jer joj nedostaje sposobnosti za protuofenzivu. Usprkos uvjeravanjima o nepokolebljivoj podršci, zapadna pomoć čini se sve neizvjesnijom.”

Istraživanje je također pokazalo da se 55 posto ispitanika još protivi prepuštanju teritorija Rusiji ako bi to okončalo rat. Međutim, to je pad u odnosu na 74 posto stanovništva u prosincu 2023. koje je zastupalo takvo mišljenje, zaključuje Newsweek. Činjenica je da američka duboka država prihvaća pojavu multipolarizma kao nezaustavljiv proces. Sada traži način da da se tomu čemu se dugo opirala prilagodi, a to bi trebala osmisliti Demokratska stranka, iako je upravo ona svemu ovome najviše kumovala. Buduća predsjednica Kamala Haris bi, prema njihovu mišljenju, svu krivnju za vanjskopolitičke neuspjehe trebala prebaciti na Bidena, okrenuti novu stranicu i spasiti što se za SAD spasiti još može. Naravno, nešto će se o svemu tome morati pitati i Trumpa i republikance.

Nepisano pravilo

Oni pak tvrde da Harris nema pojma o vanjskoj politici. U tome su vjerojatno u pravu, o čemu 25. srpnja piše i britanski The Telegraph, koji navodi da će zbog toga “Harris postati još ozbiljniji problem zapadnog saveza od Trumpa…” “Ako takva neiskusna osoba preuzme plašt vođe slobodnog svijeta, despoti kamenih lica u zemljama poput Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje sigurno će biti oduševljeni jer im je glavni cilj uništiti zapadni utjecaj u cijelom svijetu”, zaključuje britanski medij.

Kamala Harris još nema ni svoj program ni svoj predizborni tim. Kako republikanski tabor kaže, ona sada na predizbornim skupovima čita sve ono što su Bidenovi savjetnici pripremili za njegovu kampanju. Hoće li, nakon predstojeće nacionalne konvencije DS-a i njezina sigurnog izbora za demokratsku kandidatkinju, ona promijeniti ne samo taktiku nego i pojedine strateške smjernice Bidenova programa, vidjet ćemo, ali je malo onih koji u to vjeruju. Jer snažne američke predsjednike krasila je samo jedna ključna osobina koja ih je razdvajala od onih drugih, slabih: njihova sposobnost da pritisnu pedalu kočnice kada ratoborno okružje u kojem svi oni jednako djeluju postavi prevelike ili prerizične zahtjeve i kada od svakoga od njih traži novac za vojne potrebe i u tu svrhu zahtijeva pokretanje ratova. Dosad je to nepisano pravilo, o pokretanju rata svakog američkog predsjednika, paradoksalno prekršio samo Donald Trump.

Svijet nije spreman na ovaj Putinov potez: Evo što je spreman napraviti da bi sačuvao glavu

Bidenovo navodno mirotvorstvo lako je demaskirati jednostavnim brojevima o zaradi američkog vojnoindustrijskog kompleksa tijekom njegova mandata – koja višestruko nadmašuje sve prethodne. Glavni uzrok nije Bidenov pacifizam, već upravo suprotno: američko posredno sudjelovanje u ukrajinskom ratu i činjenica koju svi već dobro znaju, da bi Ukrajina već odavno bila poražena da tog američkog angažmana nema. Otud proizlazi i navedeni strah Zelenskog od Trumpa i nagla promjena strategije Kijeva – iznenada sklonog traženju partnerstva s Kinom u svrhu zaustavljanja rata.

S druge strane, Kina bi u Bijeloj kući sigurno radije vidjela Kamalu nego Trumpa. Rusija posve sigurno obratno.
Zato će američki jesenski izbori biti ne samo glavni show koji će pratiti cijeli svijet preko TV ekrana nego i jedan od ključnih događaja koji će definirati izgled budućeg svijeta u dugoročnoj perspektivi – sigurno cijelo 21. stoljeće.