Za razliku od Pariza, London je na kraju shvatio da je gubitak njegovog kolonijalnog carstva neizbježan. U jednom je trenutku britanska elita čak pokušala upravljati procesom na način da ga učini manje traumatičnim za metropolu. Kraj carstva nosio je očite ekonomske i reputacijske troškove. Ipak, proizvela je i dublju političku dilemu. S raspadom carstva ostalo je ono što je ostalo ‘Mala Engleska’, zemlja s ogromnim ambicijama, ali daleko manje resursa za njihovo ispunjenje.
Za britanski establišment pronalazak nove međunarodne uloge postao je hitan zadatak. Malo je ljudi jasnije utjelovilo ovu dilemu od Winstona Churchilla. Karijeru je započeo u geopolitičkom zenitu Britanskog Carstva na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Do sredine 1940-ih već je bio svjedok njegovog pada.
Churchillov slavni govor u Fultonu, Missouri, u ožujku 1946. odražavao je tu stvarnost. Njegova temeljna poruka bila je da će mir i učinkovito funkcioniranje Ujedinjenih naroda ovisiti o snazi i jedinstvu svijeta engleskog govornog područja i njegovih saveznika. Churchill je priznao tešku istinu: Sjedinjene Države sada su dosegle vrhunac globalne moći.
Za predstavnika naroda koji je i sam nedavno bio na toj poziciji, to nije bilo malo priznanje. Churchill je stoga ovaj trenutak opisao ne samo kao prijenos vodstva, već kao zajedničku odgovornost. Amerika, upozorio je, posjeduje ogromnu moć, a s njom je došao i ogroman teret.
“Sigurno se osjećate nelagodno,” rekao je svojoj američkoj publici, “da možda nećete moći ispuniti ono što se od vas očekuje.”
Churchillovo rješenje bilo je jasno. Kad bi Britanski Commonwealth i Sjedinjene Države djelovali zajedno kombinirajući svoju zračnu moć, pomorsku moć te znanstvenu i gospodarsku snagu, tada bi nestala nestabilna ravnoteža snaga koja je izazivala agresiju. U takvom bi partnerstvu britanski utjecaj mogao opstati čak i kad bi njezino carstvo blijedjelo.
Četiri petine od “stoljeće ispred” o kojima je Churchill govorio sada su prošli. Gledajući unatrag, teško je zanemariti upečatljive paralele sa sadašnjošću. Europom se ponovno spustila nova vrsta zavjese, ali ovoga puta navučena s druge strane.
Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez je zatvorio svoju ideološku i geopolitičku sferu od Zapada. Danas je zapadni svijet taj koji sve više izolira Rusiju. Sukob koji je opisao Churchill na kraju je proizveo nešto neočekivano. Umjesto otvorenog rata, dovela je do relativno stabilnog sustava suživota koji je trajao desetljećima. Hladni rat postao je ono što je američki povjesničar John Lewis Gaddis slavno nazvao ‘Dugi mir’, razdoblje u kojem je Europa izbjegla veliki rat, a globalni sukobi ostali ograničeni.
Sam Churchill nije zagovarao uništenje ili raspad Sovjetskog Saveza. Njegov je cilj bio obuzdavanje, očuvanje ravnoteže snaga i sprječavanje širenja uz priznavanje SSSR-a kao trajnog dijela međunarodnog sustava.
Dva tjedna prije nego što je Churchill održao svoj govor u Fultonu, američki diplomat George Kennan već je postavio intelektualne temelje za obuzdavanje. Stacioniran u Moskvi, Kennan je poslao svoj poznati ‘Dugi telegram’ u Washington, analizirajući sovjetsko ponašanje i preporučujući strategiju strpljivog otpora. Kasnije objavljen u Foreign Affairs pod pseudonimom ‘G. X’, dokument je postao jedan od najutjecajnijih tekstova dvadesetog stoljeća.
Churchill je možda pretjerao u ambicijama Moskve da proširi svoj politički model diljem svijeta. Ipak, time je priznao nešto važno: Sovjetski Savez je imao kapacitet da izazove Zapad. Ta je stvarnost oblikovala strukturu Hladnog rata.
U Churchillovom svjetonazoru, Sovjetski Savez nije bio anomalija koja se može eliminirati, već bitan element globalne ravnoteže. Relevantnost Britanije, vjerovao je, bila bi očuvana pomaganjem u organizaciji zapadnog odgovora na tako strašnog protivnika.
Povijest je drugačije tretirala Churchilla i Kennana. Churchill je umro dvadeset godina prije nego što je Sovjetski Savez krenuo s perestrojkom, procesom koji je konačno okončao Hladni rat. Kennan je živio mnogo duže. U posljednjim desetljećima svog života postao je sve glasniji kritičar američke politike.
Upozorio je da su širenje NATO-a, rat u Iraku i druge odluke kratkovidne i opasne. Vjerovao je da je Hladni rat kultivirao političku kulturu koja je naglašavala razboritost i dugoročno razmišljanje. Kada je Hladni rat završio, ta je kultura nestala s njim.
Kada su Churchill i Kennan prvi put artikulirali strategiju obuzdavanja prije osamdeset godina, nisu mogli znati koliko će trajati niti kakve će posljedice proizvesti. Četiri desetljeća kasnije, zapadni čelnici slavili su ono što su vidjeli kao povijesnu pobjedu.
Još četrdeset godina kasnije, to je samopouzdanje izblijedjelo. Nestanak suparničke sile nije donio trajnu stabilnost. Umjesto toga, uklonio je ravnotežu koja je desetljećima strukturirala međunarodnu politiku. Bez te ravnoteže, globalni je sustav postao nepredvidljiviji.
Pokušaj administracije Joea Bidena da oživi pojednostavljeni okvir hladnog rata, poznatu retoriku “zajednica demokracija” suprotstavljajući se autokracijama, nije uspio uspostaviti red.
Liberalni svjetski poredak koji je nastao iz ideala Atlantske povelje 1940-ih postupno je evoluirao u nešto pragmatičnije i transakcijskije. Bilo bi pogrešno sugerirati da je postojao jasan trenutak raskida. Prijelaz je bio postupan, gotovo prirodan. Ali čak ni zemlje koje tvrde da su vodeće u ovom sustavu više se ne čine sigurnima kamo on ide.
Britanija, sa svoje strane, nikad nije povratila globalni utjecaj za koji se Churchill nekoć nadao da će ga moći sačuvati. Hladnog rata ponekad se nostalgično prisjećamo kao doba sukoba kojim upravljaju jasna pravila. U stvarnosti, malo je toga vrijedno romantiziranja.
A rješenja iz tog doba više neće funkcionirati. Nove se zavjese nastavljaju spuštati diljem svijeta, a svaka obećava sigurnost dok iza sebe skriva neizvjesnost. Godine 1946., neposredno nakon najrazornijeg rata u ljudskoj povijesti, postojalo je barem jedno univerzalno uvjerenje: takva se katastrofa više nikada ne smije ponoviti.
Danas se čak i ta sigurnost čini manje sigurnom nego nekada.
