Dakle, svake godine, svake blažene godine kad dođe taj prosinac ja počnem istu matematiku – koliko ja ono imam godina? Koji mi je rođendan po redu? Čovjek bi reć‘ da sam mentalno sposoban, ali ja, ponosni strijelac kojem u opisu znaka piše “avanturist, filozof, sklon donošenju totalno pogrešnih financijskih odluka, ipak to nisam.
Sudeći po prorjeđivanju kose, škripavim koljenima ili činjenici da dok ustajem nesvjesno zastenjem, godine se samo gomilaju, i eto me do 56. Pedeset šest. Zamijenimo li znamenkama mjesta eto me direktno u penziji, a ovako mi s 56 samo treba odmor nakon što sam učinio par skala. Posljednih godina često mislim na tu penziju. S obzirom na moju dob, čudi me da još i na to mogu mislit. Prije nekoliko mjeseci supruga i ja smo sjeli da malo pogledamo koliko bi okvirno iznosila naša državna penzija. Onako, opušteno, što rade parovi koji su već pomalo zašli u jesen svog života… ili oni koji su svjesni da se više ne mogu pretvarat da im je 40.
Dakle, nakon prvog šoka shvatili smo da moramo pronaći neki novi plan, a koji ne uključuje prodaju bubrega. Naravno, imamo ušteđevinu. “Novac za kišne dane,” kao što mi Britanci kažemo – iako u Velikoj Britaniji ova fraza nema baš smisla jer bi s obzirom na količinu padalina trebalo štedit 300 dana u godini. Kad bi Britanci zaista štedili “kišnim danima”, pa svi bismo bili milijarderi. I tako smo supruga i ja sjedali, šokirano pijuckajući kafu i započinjući fraze, ma svi ih znate…. “da smo barem”. Da smo barem ranije počeli s štednjom, da smo više odvajali u privatni fond, da smo barem kupili dionice Applea kad smo bili u ranim dvadesetima – onda kad nam je apple/jabuka bilo samo voće, a ne životni izbor.
E, to s Appleom me posebno zaboljelo, toliko da sam pitao umjetnu inteligenciju “koliko bi danas vrijedilo da sam prilikom prve javne ponude Appleovih dionica 1980. uložio 100 dolara?” AI, odnosno umjetna inteligencija, hladno mi je i bešćutno odgovorila: “inicijalni ulog u iznosu od 100 dolara prilikom prve javne ponude dionica Applea 1980. godine danas bi vrijedio između $280,000–$300,000.” O Bože, baci ciglu i budi precizan. Taman ono što sam trebao čut pred penziju. Trebao sam informaciju, a dobio “šaku u glavu”. Retrospektiva je zeznuta stvar.
Eto me, na pragu 56 godine s budućnosti koja će mi donijeti malo šetnje, ali zasigurno još puno rada dok mi valjda prsti ne otkažu. Ali moram priznati da sam ipak sretan jer moj posao nije kopanje cesta po zvizdanu, vjetru i kiši, niti uključuje interakciju s turistima koji za Dubrovnik misle da je u Grčkoj. Moja posao zahtijeva mozak, laptop i nešto dobrog oka da mogu razaznati jel riječ o zarezu il‘ točki. Međutim, pustimo sad financije po strani. Najvažnija stvar u starosti je zdravlje, i to ne samo fizičko već i mentalno. Ironija leži u tome da je mentalno zdravlje razlog zbog kojeg ću nastaviti raditi u penziji.
Kad prestanete raditi stvari koje vašem danu daju strukturu, svrhu i nešto smijeha, mozak krene kaotično raditi. Rad nam održava fokus i oštrinu, spaja s ljudima i stvarima te novim znanjima. Koliko se samo ljudi nakon odlaska u penziju počelo baviti sasvim suprotnim stvarima od svojih profesionalnih zvanja i time svom životu dali novu, bogatiju dimenziju, a samim time sreću i opuštenost. Dok pušem svjećice na svojoj metaforičkoj torti, onoj koju nipošto ne bih trebao jesti u mojim godinama, pozdravljam 56 – tu! Sasvim sigurno ću do dogodine opet zaboraviti koji je broj na redu, ali tako je to s onima koji se odbijaju suočiti sa stvarnošću.
Ali, jedna je neobična stvar posrijedi: koliko god da je starenje teško, također je i privilegija, mnogima uskraćena. Dokaz je to da smo “potegnuli” do duga i da se sad već možemo žaliti na sve oko sebe. Uostalom, srednje godine nisu nikakve krizne, to je raskršće, obračun s životom. Veličanstven, neuredan i oslobađajući način da shvatimo da život ne počinje s 40, niti završava s 60. Počinje u trenutku kad se prestanete bojati brojki. Sretan mi rođendan! Taj 56 koji kad zaškiljim para 65.
Broj koji ću do dogodine opet zaboravit. I za kraj, odličan filozofski sarkazam: godine bole samo dok ih mjerite. Život se smanjuje kad ga se bojite. Budućnost nije (samo) sigurna penzija, štednja ili Appleove dionice, već tvrdoglava, pomalo smiješna i divna odluka ići dalje po još! Vidimo se dogodine kad ću vjerojatno imati 57… ili 55….., a možda i 63 godine. U svakom slučaju, vaša je pretpostavka jednako dobra kao i moja!
