Svaka plodna površina morala je biti obrađena i zasijana. Nisu to neke ogromne kvadrature ali bilo je dovoljno koliko je potrebno za prehraniti obitelj. Pšenica se često sijala između maslina. Tako je bilo i u Kunu ili kako ga danas poznajemo, Tkonu, na otoku Pašmanu.
Kosili su je kosom i srpom. Otkos je slagan u brimena koje su žene na glavi nosile od njive do guvna. Glavu je uvijek štitio facol (hacol) a podloga za teret bila je spara – disk od vune opšiven tkaninom raznih boja. Brime nije bilo lagano i uvijek je neko pomogao da se podigne na glavu. Gledano sa strane, žene su to nosile vrlo elegantno najčešće bez pridržavanja. Tako su nošeni i drugi tereti.
Načina za vršidbu bilo je više. Na guvnu se položlio sloj žita debljine dvadesetak centimetara a zatim se cipom (cijepom, mlatilom) udaralo po sloju žita. Sudjelovalo je 6 do 8 ljudi u dvije grupe jedna nasuprot druge.
Kada se zrno odvojilo od slame zrno je sakupljeno i kasnije vijano na vjetru da se očisti od sitnih ostataka slame. Drugi način je bio voditi tovara – magarca u krug kako bi nogama učinio isti efekt poput cipa. I sve tako do 60-tih godina 20. stoljeća kada je u selo došla vršilica, stroj pogonjen čuvenim motorom – Aranom.
Očišćeno i osušeno žito mljelo se u kućnom žrvnju ili nosilo u mlin. Kruh se mijesio i pekao jednom tjedno. Svaka kuća nije imala krušnu peć pa se taj posao planirao sa susjedima.
U našoj peći kruh su pekle 4 obitelji. Aktivnost za cijelo dopodne a djeca su sjedila po strani i čekala da dobiju svoj bubak, veliku radost u malome kruhu.
Promjenom načina života (prihodi od turizma, rad u industriji) ugasila se potreba za sijanjem žitarica. Kruh se sve manje pekao u krušnim pećima a sve više se kupovao u trgovini. Tako je nestala potreba i za vršilicom a zemlje je prekrila trava. Hambari su postali prazni sanduci. Zemljišta su preimenovana u građevinska i na njima su niknule kuće i apartmani. Kultura života u skladu s prirodom postupno je nestala a na njeno mjesto zasjela je moderna kultura proizvodnje otpada s pričama o održivom razvoju.
Nenad Bojmić
