Znamenitog Vukovarca nikad se ne spominje: Nije ga branio ’91, ali Hrvatsku je vječno zadužio

Danas ću pisati o Vukovaru i nekim književnicima koji su ga obilježili ili koje je obilježio taj grad na Dunavu. Kad je ugledni zagrebački izdavač, Grafički zavod Hrvatske, objavio hrvatski prijevod knjige “Dunav” talijanskog pisca Claudija Magrisa, nisam primijetio da je ikomu zasmetalo, a bilo je to 1988. godine, što se u toj knjizi naširoko piše o Vojvodini, o Novom Sadu i Beogradu, ali nema ni jedne riječi o hrvatskom Vukovaru. Ta činjenica nije zasmetala ni recenzentima tadašnjeg izdanja Predragu Matvejeviću i Tonku Maroeviću, a ni hrvatskoj javnosti.

Ipak, činjenica jest kako se samo tri godine poslije, kad je 1991. poludjela Jugoslavenska narodna armija poduprta okrutnim četnicima krenula na Vukovar i kad mu je masakrirala stanovništvo i grad pretvorila u hrpu ruševina, nitko više u Hrvatskoj nije sjećao Magrisove knjige. A i zašto bi? Barem što se hrvatskoga Dunava tiče, onoga mjesta u Vukovaru gdje se ta rijeka spojila s vječnošću, to je bila stvar posve pravedna. Vlca, Hiulko, Vlkovo, Vyalco, Valkow, Vukovo i konačno Vukovar danas je Hrvatima mit.  U prvom poznatom zapisu imenovan je kao Vlcou, što naravno može bit Vukov grad, ali isto tako i grad koji se smjestio uz rijeku Vuku koja je zabilježena i u antičkom hidronimu Ulcus! Vukovar se nalazi u Srijemu, na Dunavu, i to točno kod ušća Vuke. Ovo plodno područje bilo je naseljeno već u prethistoriji.

Od srednjeg vijeka, kad je grad bio utvrđen, on će svoju geopolitičku sudbinu uvijek dijeliti isključivo s hrvatskim zemljama te je s njima bio dio zapadnoga i srednjoeuropskog svijeta. U dokumentu spominje se Vukovar već 1220., kada je ondje župan bio neki Tomo, čija je županija bila dobro naseljena i protezala se između Dunava na sjeveru i Save na jugu, uključujući Ilok na istoku, a Osijek na zapadu. Inače naselje oko vukovarske tvrđave još je u srednjem vijeku dobilo status slobodnoga grada. Tim kraljevim posjedom vladale su tada moćne hrvatske porodice Horvati, Gorjanski, Talovci, Morovići, Gerebi i Iločki. Kad su to područje osvojili Turci 1526., njihova je najezda trajala sve do 1687., kada je Vukovar na krilima bečke pobjede nad Turcima oslobođen i zavazda još jednom bez ostatka uključen u hrvatski nacionalni korpus.

Značajan trag u hrvatskoj književnosti

Nešto Srba ondje se naselilo za vrijeme turske vlasti, ali je svoju pravu i modernu multietničnost ovaj grad zadobio tek za mlađe austrijske uprave, kada su ondje, nakon što su uklonjena obilježja muslimanske okupacije, u XVIII. stoljeću stvorene kolonije Nijemaca, Mađara, Židova, Ukrajinaca, Slovaka… S vremenom je i neprirodna podjela grada na dvije polutke oko rijeke Vuke bila prevladana pa je Vukovar ujedinjen i ojačan. Inače car i kralj Karlo darovao je vukovarske posjede 1728. grofu Ferdinandu Kliffensteinu, koji ih je samo desetak godina poslije prodao njemačkim grofovima Elz. Ovi su u 35 naselja osnovali vukovarsko vlastelinstvo koje je ubuduće znatno utjecalo na kulturu i civilizaciju cijele Slavonije. Za vrijeme Marije Terezije Vukovar je bio središte slavonske županije koja se protezala od Osijeka pa sve do Zemuna. U gradu razvijalo se svilarstvo i grnčarstvo, trgovina ribom, ali i proizvodnja brodova, radilo je ondje više tiskara, grad se pretvorio u luku koja je tijekom XIX. stoljeća bila povezana stalnom brodskom linijom s Peštom i Bečom.

Grad Vukovar ostavio je značajnog traga u hrvatskoj književnosti. Neću ovdje dati neki sinoptički pogled duhovnog stvaranja na njegovu tlu, nego ću izdvojiti samo nekoliko osoba iz hrvatske književne povijesti koje su ili rođene u Vukovaru ili im je ovaj grad značajno obilježio život. Naglasak ću staviti na jednog hrvatskog književnika koji je, nažalost, uza svu važnost koju je imao u hrvatskoj književnosti prve polovice XX. stoljeća, pa i kraja XIX. stoljeća, uglavnom zaboravljen. Taj umni i vrlo djelatni književnik bio je Nikola Andrić. Ove jeseni sprema se izlazak zbornika o njemu u ediciji Hrvatski književni povjesničari, koju desetljećima već uređuje Tihomil Maštrović, pa će ta nepravda uskoro biti ispravljena. Do tada neka posluži ova bilješka o tom znamenitom, a zaboravljenom Vukovarcu. Ali krenimo redom!

Neka prvi od književnika vukovarskih bude spomenut iznimno učeni Grgur Čevapović, rođen 1786. On je u Vukovaru za scensko izvođenje 1819. godine priredio svoju dramu “Josip, sin Jakoba Patriarke”. Sam je svoj tekst nazvao narodnom igrom, a kad je ta drama godinu dana nakon izvedbe bila tiskana, on ju je nježno nazvao igricom. Drama Čevapovićeva bila je dio tada vrlo aktualne egiptomanije koja je potresala cijeli zapadni svijet, ali je u njegovu slučaju interes za egipatske, a ustvari starozavjetne teme, bio povezan i s Čevapovićevim velikim interesom za Bibliju. Naime, bez njegova udjela prvi cjeloviti prijevod Starog i Novog zavjeta Valpovčanina Matije Petra Katančića nikada ne bi ugledao svjetlo dana. Dogodilo se da su Katančića nakon nekoliko jadnih profesorskih intriga, a valjda i zbog njegove ćudljive naravi, umirovili već 1800. godine.

Prosperovu prekipjelo: Jeste li vidjeli što se novinar B. D. usudio kazati o Hrvatskoj?

Dao jednog od najplodnijih književnika

Tako je ovaj učeni pedesetogodišnjak sljedećih dvadeset i pet godina svoje životne zrelosti proveo u dubokoj izolaciji franjevačkog samostana podno budimskih zidina, gdje je u ćeliji toga samostana pod Budimom nastajao njegov prijevod Biblije. To je taj golemi rukopis koji je postumno objavio njegov sljedbenik i prijatelj, spomenuti Vukovarac Grgur Čevapović. Taj Katančićev tekst, tiskan u više svezaka 1831. i 1833., bio je prvi objavljeni cjeloviti prijevod Biblije u Hrvata. Nažalost, ni Čevapović koji je to izdanje pripremio nije tada više bio na životu! Bio je on godinama u Vukovaru gvardijan franjevačkoga samostana, bio je ondje i provincijal, ali kako je nešto kasnije središte te provincije bilo premješteno u Budim pa onda u Beč, nije ovaj Vukovarac kraj svojih dana dočekao u voljenom gradu.

O učenosti ovoga vukovarskog književnika svjedoči velik broj njegovih sačuvanih predavanja koja nisu samo teološkog nego i pravnog karaktera. Mnogi od tih piščevih svezaka posvećeni su filozofskim raspravama u kojima se osjeća značajan utjecaj u to doba vrlo aktualnog njemačkog filozofa Immanuela Kanta. Što se suvremenosti vukovarske tiče, taj je grad hrvatskoj književnosti dao jednog od njezinih najboljih i najplodnijih književnika. To je akademik Pavao Pavličić, rođen u Vukovaru 1946. godine. Bio je on dugogodišnji sveučilišni profesor komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, uz to rani prevodilac talijanskog klasika Itala Calvina na hrvatski jezik. Pavličić je dobar poznavalac književne teorije i versifikacije, proučavatelj renesansne i barokne književnosti, ali prije svega romanopisac i pisac pripovjedaka, te feljtonist i memoarist.

Rodnom gradu i djetinjstvu na Dunavu posvetio je neke od svojih najkvalitetnijih knjiga. Premda autobiografskih, pa time vukovarskih sjećanja ima u brojnim njegovim prozama, biografski elementi posve su prevladali u dirljivoj Pavličićevoj knjizi “Šapudl”, koja je tiskana 1995., te u “Vodiču po Vukovaru”, još jednoj knjizi o rodnom gradu koja je objavljena 1997. Tu grupu piščevih naslova kvalitetom znatno nadilazi starija i često pretiskivana knjiga “Dunav”. Pavličićev “Dunav” prvi se put pojavio 1983. pa je u toj knjizi teško pronaći naznaka budućih ratnih zbivanja, ali je zato ona dio tada vrlo aktualnih srednjoeuropskih, pomalo nostalgičarskih esejiziranja. Njegov nefikcionalni “Dunav” jedna je od najboljih autorovih knjiga i svakako je književna osobna karta njegova rodnog grada, a i nužni post scriptum onoj spomenutoj Magrisovoj knjizi “Dunav” koja je posve zaboravila Vukovar.

#NaDanasnjiDan pogledajmo virtualnu izložbu “Nikola Andrić – Parižanin s Vuke”, nastalu kao rezultat ostvarenog uspjeha Gradske knjižnice Vukovar na nagradnom natječaju „Baština na mreži“ NSK. #ostanidoma https://t.co/vVgpJNuJlF pic.twitter.com/jKVDmoCwaZ

— NSK (@NSK_Zagreb) April 7, 2020

Andrićeva životna priča

U Pavličićevoj “Kronici provincijskog kazališta” iz 2003. majstorski je ispripovijedana životna priča Antuna Lipovca koji živi u gradiću koji se zove Varoš, a ustvari nije nego rodni piščev Vukovar. To je dirljiva kronika o čovjeku koji na kraju umire u kazališnoj zgradi. To da je Vukovar grad kazališta vidi se po mnogim djelima njegovih književnika, svakako kod spomenutih Čevapovića i Pavličića, ali onda još izravnije u životnoj priči Nikole Andrića zbog kojega pišem ovu bilješku. Naime, Nikola Andrić, na bečkom sveučilištu odlično obrazovani slavist i romanist, bio je 1894. godine na prijedlog Stjepana Miletića, tadašnjeg intendanta Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu, izabran na mjesto dramaturga istoga središnjeg nacionalnog kazališta. Na toj dužnosti ostat će on do 1899. U povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895., uredio je Vukovarac Nikola Andrić, a onda i napisao većinu tekstova u vrlo hvaljenoj i desetljećima utjecajnoj spomen-knjizi ovoga središnjeg nacionalnog kazališta.

Sa Stjepanom Miletićem Andrić je već 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu, u kojoj je, uz manje prekide, predavao sve do 1926. godine, kada je kratko vrijeme bio na funkciji pomoćnika ministra Stjepana Radića u tadašnjem resoru bogoštovlja i nastave. Andrićeva životna priča počinje u Vukovaru, odakle je kao izvrstan gimnazijalac državnom stipendijom poslan na studij u Beč. To što je Vatroslav Jagić ondje upravo te 1886. godine bio izabran profesorom slavistike imalo je presudnu važnost za mladog Vukovarca. Naime, tek što se još mladi bečki profesor Jagić snalazio na svojoj novoj katedri, stigao mu je iz osječke gimnazije njegov prvi student Hrvat, Nikola Andrić rodom iz Vukovara. Profesor i učenik ostat će prijatelji cijelog života i u dobru i u zlu. Dok je Andrić u svojoj književnoj zrelosti uređivao svoju slavnu Zabavnu biblioteku, njegov mu je, tada već umirovljeni profesor, bio najbolji savjetnik za nove naslove.

O tome ima svjedočanstava u njihovoj korespondenciji. Naime, Vatroslav Jagić je, dok se odmarao od svoga filološkog posla, bio halapljivi čitatelj suvremenih romana. A kad je izbio Prvi svjetski rat i u Beču nastupila glad, spretni je učenik svome starome profesoru, nekim čudnim vezama, vojničkim vlakovima u Beč slao vreće krumpira! Ali nas u ovom tekstu ne zanimaju ni krumpiri ni romani, ni sačuvana pisma dvojice prijatelja, nas zanima kreativni život jednog slavonskog književnika. Nikola Andrić bio je za života, da navedem na način enciklopedijski, osim što je bio autor odličnih putopisa, dramaturg, još i urednik nekih slavnih obljetničkih edicija, vrsni prevodilac s više jezika, zatim upućeni jezikoslovac i stručnjak za narodnu književnost, a onda u prvih desetak godina svoje književne karijere izvrsno upućeni komparatist i književni povjesničar.

Ovom hrvatskom mučeniku pripada posebno mjesto: ‘Izvršenje kazne bilo je besprimjerno okrutno’

Studija o Marku Maruliću

Komparatistička se epizoda odnosi na ranu Jagićevu bečku poduku koju je Andrić primio, a zatim i na činjenicu da mu je tom djelatnošću koju je ta poduka proizvela osigurano vrlo značajno mjesto u povijesnom razvitku hrvatske komparatistike. U hrvatskoj komparatistici Nikoli Andriću pripada ugledno mjesto, i to u njezinim najstarijim razdobljima, odmah je uz svojega učitelja objavio neke od najvažnijih ranih komparatističkih monografija obrađujući u njima posebno književnost XVIII. stoljeća. Inače, Nikola Andrić rodio se u Vukovaru 1867. Bio je šest godina stariji od Matoša. U Beč je mladi student stigao 1887. godine. Ondje je studirao slavistiku kod Jagića, dok je romanistiku slušao kod Adolfa Mussafiae, inače sefardskog židova splitskoga porijekla.

Profesor mu je bio i slavni Švicarac Wilhelm Meyer-Lübke koji je u vrijeme Andrićeva studija bio vrlo mlad, tek nešto stariji od svoga studenta, ali je kasnije u četiri sveska objavio svoju slavnu gramatiku romanskih jezika te još utjecajniji etimološki rječnik romanskih jezika. U takvoj atmosferi kojom su dominirali profesorski velikani učio je Nikola Andrić. Uz to, iz Andrićevih ranih radova vidi se kako je on bio izravni sljedbenik Jagićeve komparatističke poduke. Nikola je Andrić bio odličan student pa su mu njegovi bečki nastavnici osigurali da još kao student druge sveučilišne godine usavršava romanističke predmete na Sorboni i na Collége de France. U Beču ovaj prvi Jagićev student diplomirao je 1891. godine, da bi profesorski državni ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio tri godine poslije, 1894. godine. Doktorirao je 1897. komparatističkom radnjom “Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777. do 1847.”, koju je u najvećem dijelu objavio u Matičinu časopisu Vienac 1892. godine.

U mladosti je neka od iskustava svoga studija kod Vatroslava Jagića pretočio najprije 1901. u svoju vrlo uspjelu studiju o Marku Maruliću pod naslovom “Značenje Marka Marulića”, a godinu dana poslije, obradio još jednu jagićevsku temu, naime, napisao je monografiju “Život i književni rad Pavla Solarića”, odličnu knjigu o srpskom filologu koji je djelovao na hrvatskom tlu u vrijeme predromantizma. U to vrijeme nastalo je i Andrićevo filološko remek-djelo, njegova studija “Izvori starih kajkavskih drama” koja je bila tiskana u Radu JAZU, 1901. Da bi taj popis ranih Andrićevih radova inspiriranih Jagićevom bečkom podukom bio potpun, trebalo bi mu svakako dodati još dvije književnopovijesne monografije kojima se Andrićev profesor zasigurno radovao; jednoj jer joj je bio svjedokom, pa i zakašnjelom političkom žrtvom, onoj o vremenu apsolutizma u Hrvatskoj, knjizi “Pod apsolutizmom” tiskanoj u Zagrebu 1906., i onoj drugoj koja ga je svakako radovala zbog svoje tematološke usmjerenosti. Riječ je o književnopovijesnim studijama “Iz ratničke književnosti hrvatske”, objavljenima u Zagrebu 1902.

Studija o izvorima starih kajkavskih drama

Da je Nikola Andrić bio Jagićev najvjerniji sljedbenik u polju komparatistike, vidi se i po tome što je o njemu jedan inače vrlo talentirani, ali kasnije neostvareni hrvatski komparatist, Vladimir Gudel, napisao kako su sva ta strana imena što ih je Andrić proučavao bila više ili manje opskurna: Eckartshausen, Gotter, Kotzebue, Iffland i dr. Ali da se kod Andrića, tvrdio je on, ponovila činjenica s kojom se više puta susrećemo i u hrvatskoj i u općoj povijesti književnosti, a ta je: “Kad se koja literatura stane povoditi za stranom kakovom literaturom, onda se ona ne povede za prvacima, za korifejima, ne priključuje se k onima, koji su ‘tête’ u povorci stranih pisaca, već k onima koji su ‘queue’. Da ne idemo dalje, treba nam samo okom svrnuti na staru našu književnost dubrovačku, dalmatinsku književnost… Posrednici između literatura, koji se drže spojne niti, obično su dii minorum gentium.”

Svoj komparatistički nerv nastavio je Nikola Andrić uvježbavati u jednom svom kraćem, ali vrlo rječitom tekstu koji je svakako prvi poznati pledoaje za osnivanje poredbenih studija na Sveučilištu u Zagrebu. O tome, doduše u šiframa, pisao je u Viencu 1895. Njegov tekst bio je potaknut činjenicom da je u Beogradu bio upravo izabran kritičar Bogdan Popović, brat slavnoga književnog povjesničara Pavla Popovića, na novoosnovanu katedru za svjetsku književnost. U svome tekstu Nikola Andrić navodi sve relevantne podatke o onome što je prethodilo toj profesorskoj i katedarskoj inauguraciji. Njegov članak pledoaje je za širi pristup sveučilišnoj poduci književnosti, što je u vrijeme dominacije neogramatičara svakako značilo značajan pomak. Andrić je i tu govorio kao Jagićev đak pa on ovako definira mogućnost djelovanja na takvoj nepostojećoj zagrebačkoj katedri za svjetsku književnost: “Koliko sile jednoga čovjeka ne mogu pravo ni obuhvatiti ogromnost onoga materijala, toliko sama ustanova može imati blagotvornog ploda ako se nađe junak spreman i nabijen vještinom za svoj posao.”

Nesumnjivo je najznamenitiji Andrićev komparatistički rad njegova izvorna studija o izvorima starih kajkavskih drama, koju je objavio 1901. godine u uglednom Akademijinu Radu. Taj je tekst kruna svih Andrićevih komparatističkih metodoloških promišljanja, ali je on i najviši doseg njegova minucioznog rada u tekstualnom materijalu. Građa hrvatskih kajkavskih drama bila je u Andrićevo vrijeme najvećim dijelom netiskana pa je on radio s ne uvijek pouzdanim rukopisima. Uz to, za provedbu tog komparatističkog istraživanja bila je njemu, inače romanističkom đaku, potrebna i odlična germanistička sprema jer je pije svega bila riječ o recepciji slabo poznatih njemačkih i austrijskih pisaca. Sličnu metodologiju Nikola Andrić je već bio primijenio u svojoj doktorskoj disertaciji o njemačkim prijevodima u srpskoj proznoj beletristici.

Na današnji dan ovi zlotvori su nasrnuli na grad: Tada je poginuo i prvi branitelj Vukovara

Komunisti ga pokušali eutanazirati

Jednako kao u istraživanju izvora hrvatskih kajkavskih drama, i tada je njegov posao bio najvećim dijelom germanistički, a sada u proučavanju dramskih izvora on se ipak, doduše u manjoj mjeri, odnosio i na poglavlja iz piscu bliske romanistike. Naime, radilo se tu o doista rijetkim kajkavskim dramama koje su imale direktne ili indirektne izvore kod francuskih ili talijanskih komediografa, primjerice kod Molièrea i Goldonija. U svojoj studiji o izvorima kajkavskih drama veli tako Nikola Andrić ovo: “Čudni su putovi književne providnosti. Prije desetak godina jedva je hrvatska i srpska literarna historija shvatila da u svojim njedrima ima cvjete koji su dozorili na toploti stranoga sunca.”

Rado je Andrić u svojim radovima upotrebljavao agrarne metafore! Često je govorio o presađenosti. Uostalom, u tim mu se godinama na ovom planu komparatistike pridružio i jedan drugi, nešto mlađi Slavonac. I taj je bio Jagićev učenik, zvao se Tomo Matić. Poput Andrića, i on je uz slavistiku studirao romanistiku. Matić je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pa su ga poslije rata komunisti pokušali eutanazirati. Doista samo pokušali jer on je do pozne dobi objavljivao vrlo kvalitetne radove o hrvatskoj književnosti.

Nikola Andrić, koji je za života bio književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevodilac i jezikoslovac, u mladosti je bio prisiljen raditi u mnogim po Austro-Ugarskoj razbacanim školama, tako je najprije bio suplent za hrvatski i francuski jezik u realnoj gimnaziji i na višoj trgovačkoj školi u Zemunu (1891. – 1893.). God. 1899., uz angažman u kazalištu sa Stjepanom Miletićem, postaje Andrić predavač hrvatskog i latinskog jezika te svjetske književnosti na ženskom liceju u Zagrebu. Bila je to važna promjena. On tada postaje i jedan od osnivača, bilo je to 1907. godine, i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Zatim je postao i profesorom u I. realnoj gimnaziji i nastavnikom u Glumačkoj školi u Zagrebu. Kao član redakcije Narodnih novina, četiri godine nakon 1909. uređivao je prosvjetnu rubriku i feljton te pisao kazališne vijesti i recenzije o novijim knjigama. God. 1913. osnovao je i bio glavni urednik popularne i slavne Zabavne biblioteke.

Pour l’école Nikola Andrić de Vukovar, toujours criblée de balles 26 ans après la fin de la guerre, les mêmes promesses chaque année mais une rénovation qui n’arrive jamais #Croatie https://t.co/v6zXYT7To5 pic.twitter.com/nfPA3Cj0Zc

— Courrier des Balkans (@CdBalkans) March 21, 2018

‘Branič jezika hrvatskoga’

Andrić je povremeno obavljao i političke dužnosti; bio je vladin kazališni povjerenik i upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1920. – 1921.) te, što je spomenuto, pomoćnik ministra bogoštovlja i nastave Stjepana Radića u Beogradu (1925. – 1926.). Umirovili su Nikolu Andrića 1927. godine. Za života bio je on član i funkcionar mnogih društava: osnivač i starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, a onda i jedan mandat predsjednik Matice hrvatske, zatim Društva hrvatskih književnika te Društva prijatelja Poljske. Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave.

Na poziv predsjednika Matice hrvatske Tadije Smičiklasa prihvatio se još 1894. godine redigiranja i izdavanja biblioteke Hrvatskih narodnih pjesama koje su bile tiskane u šest knjiga, a što je on sve popratio raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji. Kao utemeljitelj i glavni urednik Zabavne biblioteke koja je izlazila od 1913. do 1942. godine, Andrić je u njoj objavio 603 knjige s prijevodima vodećih svjetskih autora. Za svoju ediciju sam je preveo više od 60 romana i pripovjedaka te isto toliko drama (pretežno s francuskog, njemačkog i ruskog).

Andrićev glavni i najpopularniji jezikoslovni rad bio je “Branič jezika hrvatskoga” iz 1911., značajan je njegov leksikografski slikovni rječnik “Šta je šta”, koji je radio s Isom Velikanovićem, a koji je i danas korisno djelo pa je i pretiskano u novije doba. Opći je stav da je Vukovarac Nikola Andrić, koji je bio veliki poliglot i erudit, a koji je djelovao u prvoj polovici XX. stoljeća, imao golemih zasluga za hrvatsku književnost. On je također imao i velikih zasluga za kazališni život, kao i za jezično hrvatsko osvještavanje. Bio je jedan od prvih hrvatskih komparatista. Spomenuo sam ga jer je on zaslužio mjesto u fiktivnoj, ali i vrlo stvarnoj, vukovarskoj književnoj akademiji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.