Nova toksikološka analiza otkrila je da je sv. Terezija iz Lisieuxa pretrpjela trovanje živom neposredno prije svoje smrti. Prema profesoru Philippeu Charlieru – sudskom patologu koji vodi laboratorij na Sveučilištu Paris-Saclay – otkriće je objavljeno u utorak, 20. svibnja 2025.
Dosad se smatralo da je Terezija umrla od akutne tuberkuloze 30. rujna 1897., u dobi od 24 godine. Ova „Mala Terezija“, već oslabljena gubitkom pluća i velikim trpljenjem, podlegla je toj bolesti.
Međutim, Charlierovo istraživanje, objavljeno povodom stote obljetnice hodočašća u Herbitzheimu, otkrilo je još jedan čimbenik: Terezijino tijelo pokazuje jasne znakove trovanja živom. 
Analiza pramena Terezijine kose
Istraživanje je uključivalo analizu pramena Terezijine kose. Uz dopuštenje Strasbourške nadbiskupije, prof. Charlier uzeo je dva pramena iz jednog njezina relikvijara u crkvi u Herbitzheimu i poslao ih na analizu u Dansku. Kako je podijelio s portalom Aleteia, jedan je pramen bio neupotrebljiv, ali drugi je donio izvanredne uvide.
Datiranje tog pramena pokazuje da odgovara točno posljednja četiri tjedna Terezijina života. Forenzičko izvješće bilježi dramatičan „agonijski proces“ u tim posljednjim tjednima, dokazujući nagli pad koncentracije željeza i bakra u kosi – što odražava veliki fizički napor dok je ležala na samrti. Najzapanjujuće je to što kosa pokazuje dva jasna skoka žive otprilike 10 dana prije njezine smrti.
Živa je teški metal, toksičan za tijelo u velikim količinama. Godine 1897. često se koristila u medicinskim tretmanima – primjerice, za liječenje crijevnih parazita ili, osobito, tuberkuloze. Charlier objašnjava da je liječnik karmelićanki u Lisieuxu vjerojatno dao lijek na bazi žive kako bi pokušao izliječiti Tereziju.
Neobično čudo koje je zauvijek promijenilo malu Tereziju: ‘Isus je dozvolio da moj tata bude ljut na Božić’
Ubrzavanje propadanja
Nažalost, čini se da je to pogoršalo njezino stanje. „Možemo, dakle, reći da je sv. Terezija umrla od tuberkuloze, ali i od jatrogene komplikacije (izazvane liječenjem ili liječnikom)“, primjećuje Charlier.
Drugim riječima, ionako bi umrla od tuberkuloze, ali liječenje živom – u vrijeme kad nisu postojali antibiotici – ubrzalo je njezino konačno propadanje. „Već je izgubila jedno plućno krilo i trpjela kao mučenica“, napominje Charlier, a tuberkuloza je bila velika pošast 19. stoljeća do pojave suvremenih lijekova. Živa je možda bila očajnički pokušaj da je spase, ali je vjerojatno ubrzala njezinu smrt.
Ova znanstvena otkrića, temeljena na pažljivoj analizi kose, ne mijenjaju Terezijinu svetost, nego rasvjetljuju povijesne okolnosti njezine patnje. Kao katolici, možemo biti ohrabreni i ovim znanstvenim detaljem: Božja providnost djelovala je i u životu sv. Terezije. Sam profesor Charlier priznao je da ga je duboko dirnulo Terezijino svjedočanstvo.
„Nisam dobro poznavao sv. Tereziju iz Lisieuxa. Kako bih bolje razumio mladu karmelićanku koja je postala moja ‘pacijentica’, pročitao sam Priču jedne duše“, rekao je. „Kao i mnogima, bilo mi je teško ostati ravnodušan pred tom osobom čije riječi imaju univerzalno značenje.“
Zanimljivo je da se 17. svibnja 2025. obilježila stota obljetnica Terezijine kanonizacije, što čini ovo medicinsko otkriće prikladnim trenutkom za razmatranje njezine ostavštine.
Terezijin vlastiti „Mali put“ duhovnog djetinjstva nudi dubok uvid. Umjesto velikih mističnih djela, ona je svetost tražila u malim djelima ljubavi i potpunom povjerenju u Boga. Kako je sama napisala: „Premalena sam da bih se penjala strmom ljestvicom savršenstva… Želim pronaći malu, ravnu, vrlo kratku stazu“ – „novi mali put“ kojim nas Bog sam uzdiže. Ključno je što je zaključila: „Samo ljubav pokreće udove Crkve.“
Drugim riječima, ne zadivljujuća djela, nego ljubavlju ispunjena predanost u svakodnevici najviše raduje Boga. Čak i u bolesti, sv. Terezija je svoje boli prikazivala kao male cvjetove ljubavi Isusu, sigurna u Njegovo milosrđe.
Molitva jedne duše maloj Tereziji: Na sprovodu joj je bilo 30 ljudi, a danas milijune privodi Bogu
Predanje Božjoj volji
Zaista, sv. Terezija nas uči da se Bogu možemo približiti s povjerenjem male djece. Papa sv. Ivan Pavao II. istaknuo je da je Terezijina duhovnost zapravo „put duhovnog djetinjstva“, podsjećajući nas da je „Bog naš Otac, a mi smo Njegova djeca“, kako navodi Catholic Culture. Ona je živjela s jednostavnim povjerenjem: Bog posebno traži slabe i nesavršene i prati ih na putu svetosti.
Kako stoji u jednom razmatranju koje je podijelila Bazilika Male Terezije, trebamo priznati svoju malenost i pouzdati se u Boga da će nas „odnijeti u svoje Kraljevstvo“, jer sami to ne možemo.
Terezija se u svojim riječima potpuno predala Božjoj volji, vjerujući da je Otac nikada neće napustiti. Nama ostaje učiniti svoj mali dio i „s povjerenjem prepustiti ostatak Onome koji je uvijek vjeran i koji nas nikada neće ostaviti niti zaboraviti.“
Na ovu stotu obljetnicu njezine kanonizacije, svjedočanstvo sv. Terezije osobito sjaji. Njezine posljednje patnje – sada još potpunije shvaćene znanošću – bile su podnesene u potpunom jedinstvu s Božjom voljom. Čak i dok je živa u njezinu tijelu pojačavala bol, ostala je „kao malo dijete“ u povjerenju prema brizi svoga Oca.
Jednom je izrekla molitvu: „Isuse, predajem ti se; pobrini se za sve“ – uzor za nas u bolesti i kušnjama. Neka nas njezin primjer i zagovor učvrste u povjerenju. Dok častimo uspomenu na sv. Tereziju iz Lisieuxa, nasljedujmo njezin „Mali put“: prikazujmo svaku teškoću Bogu u ljubavi, sigurni da je „Bog ljubav“ i da će sve okrenuti na dobro onima koji ga ljube.
S četiri godine mala Terezija vidjela demone pa rekla: ‘Ovo su duše čiju blizinu ne mogu podnijeti’
