Sukob u Ukrajini je ionako oduvijek bio samo američko-ruski rat i te će ga dvije sile i završiti. To što su se europske elite u njega odlučile uključiti na način koji jesu, sada je samo njihov problem
Jedan jedini prekjučerašnji telefonski poziv uzdrmao je i promijenio svijet više nego svi drugi događaji zajedno u posljednje tri godine nakon početka ruske invazije na Ukrajinu koja je i katalizator svih globalnih geopolitičkih promjena koje su počele još ranije, ali su se odvijale sporo i sramežljivo.
Naravno, riječ je o telefonskom razgovoru između američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina.
Ruska invazija na Ukrajinu rasturila je u komadiće dotadašnji svjetski poredak ustrojen nakon završetka hladnog rata i američke pobjede u istom nad dotadašnjim povijesno najvećim i najopasnijim suparnikom Sovjetskim Savezom – nakon čega su Sjedinjene Države preuzele potpunu kontrolu i punu globalnu dominaciju.
Svijet se u međuvremenu, od kraja hladnog rata do sada dramatično promijenio, unipolarni poredak više ne vrijedi, na površinu su opet izbile neke stare ali se pojavile i nove sile čime svijet nepovratno ulazi u doba multipolarnosti. Ona je trenutačno opasna jer nema utvrđenih pravila igre kojih će se sile morati pridržavati, dok istovremeno Sjedinjene Države nastoje zadržati što je više moguće od svog dosadašnjeg globalnog utjecaja.
Međutim, Bidenova administracija nije uspjela zaustaviti pad američke globalne moći (u Bidenovom mandatu je dotadašnji marginalizirani klub država BRICS stasao u vrlo ozbiljan, i novim respektabilnim članicama poduplani format koji je počeo bacati sve otvoreniji izazov SAD-u prije svega u području ekonomije i trgovine).
Zbog toga je došlo vrijeme za potpunu promjenu američke strategije i ona je počela s mandatom Donalda Trumpa. Nova strategija predstavlja potpuni otklon od dosadašnjeg višedesetljetnog neoliberalno-globalističkog strateškog pristupa i zapravo prerasta u „dobri“, stari i provjereni američki imperijalizam, sukladno Trumpovoj (i ne samo njegovoj) percepciji Sjedinjenih Država kao najmoćnijeg carstva u povijesti čovječanstva. Ali carstva koje je proteklih godina, što zbog duge vlastite uspavanosti i samozadovoljstva položajem na krovu svijeta, a što zbog nepredviđenog jačanja glavnih globalnih konkurenata Kine i Rusije, došlo u položaj da postane ranjivo pa čak i detronizirano s liderske pozicije (od strane velike i sve moćnije Kine).
Zoran Meter: Oko kupnje Gaze nije riječ o Trumpovoj diplomaciji blefiranja, već i sudbini Izraela
Trumpov potez koji je šokirao svijet
Nakon svega tri tjedna na vlasti u najmoćnijoj sili svijeta Trump je svojom „tornado politikom“ do temelja protresao svijet i u mnogih država i njihovih vođa izazvao strah od svojih budućih poteza.
Ali nakon „sređivanja“ objektivno puno slabijih i za jači otpor potpuno nespremnih i nemotiviranih država, na red prije ili kasnije moraju doći i one glavne – koje i jesu ključne američke globalne suparnice.
Taktika prema njima nikako ne može biti ista kao i prema slabima i za njih će Trump morati pripremiti puno više „mrkve“ nego „batina“. Prijetnjama carinama, sankcijama ili pak vojnom silom kod njih neće postići baš ništa, već će samo ojačati njihov otpor i uništiti priliku za dijalog odnosno diplomaciju od čega na kraju nitko neće imati koristi.
Tjedna analiza Zorana Metera: Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
Dakle – na red je došla Rusija!
Navedeni razgovor Trump-Putin, ne samo svojim sadržajem, već i tonom, šokirao je mnoge ali ne i one koji su ili jako dobro upućeni, ili pak imaju sposobnost vidjeti dalje od drugih. Jer dogodilo se ono što se itekako moglo naslućivati još od početka prošle godine kad su postupno sazrijevali uvjeti za otklanjanje svih prepreka za Trumpovu kandidaturu a onda i pobjedu na predsjedničkim izborima.
Uski krug vodećih američkih elita koje vladaju kapitalom i koje u konačnici o svemu odlučuju, nakon definitivne spoznaje o propasti „operacije Ukrajina“ započete još 2014.g. i čiji im je željeni uspjeh trebao osigurati nove goleme resurse i ključnu geopolitičku moć za dugotrajnu, ako ne i vječnu globalnu dominaciju a time i očuvanje svojih privilegija – shvatio je nužnost potpunog zaokreta američke strateške politike.
U suprotnom bi, zbog upornog odustajanja Moskve da im se pokori ( kako je to već jednom bilo nakon raspada SSSR-a), prije ili kasnije – nastavkom ukrajinskog rata unedogled došli u situaciju neizbježnosti neposrednog američko-ruskog vojnog sukoba.
„Suluda“ Bidenova politika, koja je gotovo gurala upravo u tom katastrofičnom smjeru, samo je naizgled bila suluda, a de facto je bila kontrolirana politika od strane navedenih američkih sila, koja na kraju po njih nije dala željeni rezultat i koju je stoga bilo nužno promijeniti s ciljem ne samo očuvanja onoga što se na globalnoj razini za Ameriku još može sačuvati, već i da se spriječi stvarni Armagedon.
Usprkos prelaska mnogih ruskih „crvenih crta“ u ukrajinskom ratu i doživljenih poniženja i od ukrajinske vojske i zapadnih sila koje su je naoružavale sve suvremenijim i ubojitijim oružjem poglavito od kraja prošle godine kada je Biden „spustio ručnu“ i dozvolio opskrbu Kijeva američkim i zapadnim dalekometnim raketama i napade istima u dubinu ruskog matičnog teritorija, Putin je, za mnoge iznenađujuće – zadržao hladnoću i nije eskalirao makar je to prethodno više puta najavljivao kao mogućnost.
Ruske oštre reakcije na kraju nije bilo (osim po teritoriju same Ukrajine) u čemu su ulogu odigrali i zakulisni američko-ruski kontakti tipa tajnih sastanaka šefova njihovih obavještajnih službi ili pak misije Trumpu vrlo bliskog novinara i sadašnjeg suradnika Tuckera Carlsona s čuvenim putovanjima u Moskvu prije točno godinu dana i obavljanja intervjua s Putinom, Sergejom Lavrovom i čuvenim geopolitičarom i ruskim tvrdolinijašem Aleksandrom Duginom. Ta su putovanja (na zapadu medijski potpuno sotonizirana) zapravo bili kanal za odašiljanje signala Putinu od strane ključnih američkih silnica kao i obratno – o neizbježnosti početka dijaloga u odnosima dviju zemalja i završetka neprijateljstava.
Zoran Meter: Mijenja se igra. Evo što svijetu spremaju Trump i Putin
To je ionako oduvijek bio američko-ruski rat
Kako se sada čini (iako čitava priča još ni izdaleka nije završena i još može biti mnogih iznenađenja) čini se da je Rusija, kako ovih dana pišu brojni zapadni mediji, uistinu izvojevala potpunu pobjedu. Ali rekao bih – ne nad Trumpom (kako to isti mediji redovito naglašavaju), jer on ovaj rat nije niti započeo već je uporno ponavljao kako ga želi završiti čim dođe na vlast – već nad čitavim združenim zapadom koji nije imao izlazne strategije iz pokrenute „operacije Ukrajina“ (u čije je blato sada upao do grla) uvjeren u nemogućnost svog poraza od jedne Rusije koja je desetljećima u zapadnom političkom i medijskom miljeu prikazivana kao bijedna i slaba država – velika benzinska crpka koja se održava samo zahvaljujući izvozu nafte.
Sve se na kraju pokazalo potpuno suprotnim, i po zapad, nažalost – potpuno promašenim. Rusija tri godine ratuje punim opsegom protiv itekako snažne i motivirane ukrajinske vojske (što god tko suprotno govorio), utrenirane i potpomognute ključnim NATO članicama i ukupno 50-ak država prijatelja, uz to s otuđenih (zamrznutih) 300 milijardi dolara svojih aktiva u zapadnim financijskim institucijama i pod teretom povijesno neviđenih sankcija prema bilo kojoj zemlji. Objektivno, nijedna država na svijetu takav pritisak ne bi mogla izdržati toliko dugo, a kamoli sve to vrijeme ostvarivati rast nacionalnog BDP-a, industrijske proizvodnje i zaposlenosti. Osim toga, na diplomatskom je planu uspjela amortizirati pokušaj potpune političke i ekonomske izolacije.
To su objektivne činjenice koje priznaju svi relevantni zapadni izvori. Zato i jesmo sada tu gdje jesmo.
Povratka na staro više nema i potpuno je nepotrebno tražiti krivce i govoriti tko je i zašto u nečemu ovdje opasno pogriješio. To je upravo stav i vječno pragmatičnih američkih elita koje shvaćaju da život ide dalje. Ovoga su puta pokušale i nisu uspjele, što ne znači da jednom u budućnosti neće imati i neke nove prilike. Zato je bolje ići naprijed nego i svijet i sebe skupa s njim iz očaja spaliti do temelja (Gaza je primjer da se to može učiniti ali i upozorenje da se pod svaku cijenu treba izbjeći).
Pa iako vrlo važan, razgovor dvojice najmoćnijih svjetskih vođa za sada ne znači ništa drugo nego nakon dugo godina davanja prilike diplomaciji a ne međusobnim optužbama, uvredama i na kraju ratu. Zapravo je tek odlučeno o početku pregovora, a oni će biti i složeni i dugotrajni (itekako će se ticati i Kine, Irana i Bliskog istoka općenito, ali i pregovora o nuklearnom naoružanju – tj. će biti kompleksni a ne isključivo usmjereni na Ukrajinu).
Do tada će se ukrajinski rat nastaviti svom žestinom, o čemu svjedoče i snažni ruski zračni napadi po čitavom ukrajinskom teritoriju već istu noć nakon razgovora Trumpa i Putina. Ni ukrajinska vojska nije mirovala, već je izvodila snažne napade dronovima po susjednim ruskim regijama. Time je Moskva demonstrirala kako, iako se oprezno nada uspjehu u pregovorima s Trumpovim odabranim četveročlanim timom, ništa ne smatra sigurnim dok se konačni sporazum ne stavi na papir i ne potpiše.
Za sada će o njemu odlučivati samo Trump i Putin (što je Trump de facto potvrdio 12. veljače u Bijeloj kući), a s vremenom će im se pridružiti i ukrajinski predsjednik jer ga i on mora potpisati ma tko to bio s obzirom da Trump inzistira na provedbi izbora (i čini se već križa Zelenskog kojem predstoji oštra unutarnja borba koja je počela odmah nakon Trumpovog razgovora s Putinom i bit će „na život i smrt“ – kako je to još nekoliko dana prije navedenog razgovora izjavio gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko).
Osim Ukrajine, u početnoj fazi u pregovorima, kako sada stvari stoje neće sudjelovati niti EU.
Europska komisija: Trumpove recipročne carine su korak u krivom smjeru
Europske političke elite u šoku
Europske elite su sada u šoku i pokušat će učiniti sve da ostanu u igri barem kao prividni čimbenik koji o nečemu odlučuje. U stvarnosti neće odlučivati ni o čemu, već će se nastojati prilagoditi i same početi inzistirati na pregovorima na način kako ih osmisli američka strana. Ondje gdje vide svoju priliku da ne ostanu izolirane je da Trumpu kažu kako ni europske vojske bez američkog sudjelovanja neće sudjelovati ni u kakvim mirovnim operacijama u Ukrajini ili pak u financiranju te zemlje. Sve to u nadi da će to Trumpa primorati ili na oštriji stav prema Putinu ili na uvažavanje i ključnih europskih interesa jer će u protivnom ostati i bez svog novca uloženog u Ukrajinu i bez njenih rijetkih zemnih metala.
Ali teško da bi time mogle previše impresionirati Trumpa koji u tom slučaju čitavu Ukrajinu može prepustiti Putinu (europske vojake bez sudjelovanja američke nikada ne bi zaratile s Rusijom) i time potpuno obezvrijediti kratkovidne europske političare, pri čemu bi mu u tom slučaju, uopće ne dvojim, Putin izišao u susret i američkim kompanijama velikodušno dao ukrajinska rudna bogatstva na koje je Trump sada bacio oko.
Zato će mnogi u Europi sa žaljenjem i nevjericom gledati vjerojatni vrlo brzi sastanak Trumpa i Putina u Rijadu (odabranom ne slučajno, jer će i sa saudijskim nasljednim princem Muhammedom bin-Salmanom, kao domaćinom, obojica sigurno razgovarati i o širim bliskoistočnim temama – od Gaze i Izraela do Irana). Tim više što je Trump ovim Putinu s vrata i konačno skinuo međunarodnu izolaciju odnosno zabranu njegovih putovanja u mnoge svjetske zemlje. Moguće, ako pregovori upiju, da će se Rusija ponovo inkorporirati i u zapadni gospodarski sustav.
Štoviše, obojica lidera su ukazala i na njihove moguće susrete u Moskvi i Washingtonu (Trump je 13.02. pred novinarima u Bijeloj kući kazao da neće putovati u Kijev). Tamo će u konačnici odlučiti o tome tko će sve s njima moći sjesti za pregovarački stol radi postizanja sporazuma o trajnom rješenju ukrajinskog sukoba čiji će okvire oni prije toga sami definirati.
Ostali će biti samo dekor koji će kimati glavama, jer ih u suprotnom tamo neće ni biti a što bi opet bio preveliki udarac po njihov ego i ugled pred domaćim elektoratom koji se ionako ubrzano topi.
Zoran Meter: Bojažljive izjave o tome je li bilo telefonskog razgovora Trump-Putin ukazuju samo na jedno
Uostalom, kao što rekoh, ukrajinski rat oduvijek je ionako bio samo američko-ruski pa će ga te dvije sile i završiti. To što su se europske elite u njega odlučile uključiti na način koji jesu, sada je samo njihov problem.
