- Što se tiče Zapadnog Balkana tu je stvar već složenija. Povijesni sukobi i tenzije između ovdašnjih naroda i država nigdje nisu nestali. Rekao bih prije da su samo potisnuti i da čekaju pogodno vrijeme kada ih se opet može pokušati iskoristiti za ostvarivanje pojedinih parcijalnih interesa odnosno uskrsnuća propalih (geo)političkih projekata
Kotač zamašnjak je pokrenut, vertikalna militarizacija Europe je pred vratima, kao i sveopća histerija i psihoza rata koji je na kontinentu navodno neizbježan. Krajnje je to frustrirajuće za građane Europske unije navikle na obični “civilni život”, dok se ratovi, iako baš ne uvijek tako daleko, ipak redovito vode negdje drugdje.
Iako se vremena očito dramatično mijenjaju, treba naglasiti kako u čitavoj ovoj psihozi koja se stvara na Starom kontinentu ulje na vatru nedvojbeno dolijevaju političari. U pravilu oni vladajući – liberalni, dok, zanimljivo, oni oporbeni – desni, koji bi po vokaciji trebali biti ratoborniji i za ratove spremniji – traže trezveniji pristup problemu a ne ishitrene, emocijama motivirane odluke, koje se onda prikazuju kao strateške i ostvarive. Ako i budu ostvarive, pitanje je pod koju će to biti cijenu tj. hoće li ona na kraju biti preskupa i štetna u odnosu na benefite koji se žele ostvariti? Jer što će se dogoditi s tom gomilom skupog oružja koje bi se trebalo proizvoditi ukoliko rata u Europi (pod pojmom Europa ovdje uvijek mislim na EU i NATO članice) na kraju ipak ne bude, a građani osiromaše pod teretom prispjelih dugova koji će biti ogromni s obzirom da se u naoružavanje mora krenuti „od nule“ i bez gotovog novca koji će se morati namaknuti od banaka i(li) pak iz proračuna koji je bio namijenjen za različite socijalne, infrastrukturne i druge projekte što mora negativno utjecati na standard građana?
Da bi odluke ovakvoga tipa uopće bile strateške, preduvjet je da postoje prethodni dubinski, precizni izračuni i projekcije za to zaduženih državnih analitičkih instituta, čega, međutim – nema. Sve je ovo jednostavno ishitreno i prinuđeno, a nikako nije posljedica dubinskog promišljanja – i to znaju svi oni koji se time profesionalno bave ali o tome nije uputno javno govoriti.
Litva nas ‘poziva na red’: Južna Europa mora trošiti više na obranu
Trump traži militarizaciju Europe, a ne njene elite
Dakle, militarizacija Europe je prinuđena a ne planirana, i definitivno je posljedica dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u, čemu su se sadašnje europske političke elite oštro protivile tijekom predsjedničke kampanje tj. stajale su otvoreno najprije na strani Joea Bidena, a onda iza njegove zamjenice na mjestu demokratskog kandidata Kamale Harris. I opet, kao 2016. kad je Trump pobijedio na izborima Hillary Clinton, europske elite ostale su šokirane, bez bilo kakve unaprijed pripremljene pričuvne strategije djelovanja u smislu jačanja europske autonomije u odnosu na SAD.
Ovo što se sada događa nije osmišljeni plan europskih birokrata, već zahtjev samoga Trumpa koji glasi: Europa se sada mora sama pobrinuti za svoju obranu jer Amerika se okreće sebi i drugim prioritetima na globalnoj razini koji su po njenu nacionalnu sigurnost sada kudikamo važniji od Europe. One iste, za čiju zajedničku obranu SAD kroz instituciju NATO saveza desetljećima izdvaja oko 80 posto ukupnih financijskih sredstava i oko 75 posto američkog naoružanja za tu Sjevernoatlantsku vojnopolitičku organizaciju. Toga više neće biti, Europa mora povećati svoje vojne izdatke – traži sada Trump i iznosi brojeve do 5% BDP-a koje bi za zajedničku obranu sada trebale izdvajati zemlje članice a što je zapravo nemoguće provesti u praksi jer takvog novca većina država jednostavno nema.
Španjolski premijer ne može progurati ni plan od 2% BDP-a za vojsku do 2029.
Europa kao vojna tvrđava
Naravno, u političkom i javnom diskursu EU-a i europskih država u njegovoj orbiti, istina o tome tko stoji iza militarizacije neće biti tako prikazivana. Svim žarom političari će „dokazivati“ kako je u militarizaciji Europe riječ o njihovoj samostalnoj odluci, uvjetovanoj agresivnim ruskim ponašanjem, jer će Rusija, kako kažu – u slučaju da uspije pobijediti Ukrajinu – možda već do 2030. godine napasti pojedine države NATO saveza odnosno EU-a. Dakle, do tada bi se Europa trebala dostatno naoružati za otpor „ruskom medvjedu“, pa je jasno da se „rusko strašilo“ počinje koristiti kao zajednički nazivnik za sve zemlje članice kada je u pitanju opravdanje skupog i nadasve neizvjesnog projekta militarizacije.
Uz ruski nazivnik, europske elite koriste i drugi zajednički nazivnik za opravdanje svojih postupaka – koji se odnosi na navodno Trumpovo napuštanje Europe u smislu zaštite njene sigurnosti, što uopće nije točno. SAD će i dalje ostati jamac europske strateške sigurnosti, a to će jamčiti američki „nuklearni kišobran“ koji nigdje neće iščeznuti niti ga može zamijeniti onaj francuski o kojem se posljednjih tjedana raspričao Emmanuel Macron. Francuski „nuklearni kišobran“ je nedostatan, čak i ukoliko bi mu se pridružila Velika Britanija, da kompenzira onaj američki. Farsa je što to svi dobro znaju ali narativ ipak ide dalje. Ali da je to nemoguće provesti (deklarativno se može, ali u smislu osiguranja stvarne sigurnosti nikako ne) ukazuje i odustajanje Pariza (za sada) da se francuski zrakoplovi s nuklearnim naoružanjem rasporede na tlu Njemačke (tamo već postoji američko nuklearno oružje), već će se razmjestiti u francuskoj zračnoj bazi nedaleko od granice s tom državom. Dakle, razmješta se po svom teritoriju! Za Nijemce je i s povijesne točke gledišta ponižavajuće da im sigurnost jamči Francuska – njihov ključni kontinentalni konkurent sve do danas.
Da Amerikanci nikamo ne odlaze svjedoči i nedavni poziv poljskog predsjednika Andrzeja Dude da SAD prebaci svoje nuklearno oružja iz zapadne Europe u Poljsku kao zaštita od Rusije. Dakle, i Duda dobro zna da bi Poljsku u slučaju vojnog kaosa na kontinentu teško spasile francuske nuklearne mogućnosti.
Drugim riječima, pretvaranje EU-a u vojnu tvrđavu okruženu bodljikavom žicom i iskopanim rovovima prema Rusiji vladajuće političke elite sada vide gotovo kao smisao svog djelovanja i postojanja. Jedni to spremno rade prema diktatu “iz centrale” koja donosi sve ključne odluke, a drugi pak, jer u tome vide način za brzu zaradu i mogući izlazak iz gospodarske krize s obzirom da vojna industrija itekako može generirati rast BDP-a. Postoje i oni treći (možda su čak i većina) koji jednostavno djeluju po inerciji, svjesni kako sami nisu u stanju ništa učiniti jer su jednostavno odabranici Bruxellesa za dužnosti koje obnašaju. Samim time moraju slijediti i njegovu sudbinu.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Smrt globalnog poretka „temeljenog na pravilima“
Doba svjetskog poretka “temeljenog na pravilima” (čitaj zapadnoj dominaciji), bliži se kraju, a svijet se vraća tradicionalnijem sustavu ravnoteže velikih sila. Izjavio je to prije par dana bivši kanadski premijer (2006.-2015.) Stephen Harper u svom govoru na politološkoj konferenciji “Raisa Dialogue” u indijskoj prijestolnici New Delhiju.
Velike sile sa sferama utjecaja i dinamika njihovih odnosa koji određuju pitanja rata i mira na globalnoj razini norma su ljudske povijesti. I mislim da se vraćamo tome.” — rekao je bivši kanadski visoki dužnosnik. U istom je kontekstu revizije međunarodnog poretka kao odlučujuće čimbenike označio Kinu i Rusiju. “Ali sada im se pridružuju Sjedinjene Države, koje su stajale na početku formiranja ovog svjetskog poretka.”, rekao je Harper.
Sjedinjene Države mijenjaju viziju svoje uloge središta i glavnog branitelja postojećeg svjetskog sustava i od sada će polaziti poglavito od logike svojih interesa i sfera utjecaja.
“Razlog za ove promjene je taj što je Washington shvatio visoku cijenu i slabu učinkovitost starog pristupa zaštiti svojih interesa. Postoji stabilan trend u tom pogledu i malo je vjerojatno da će SAD skrenuti s tog puta nakon predsjedništva Donalda Trumpa.” .
Prema njegovom mišljenju, sadašnje međunarodne institucije poput UN-a i druge multilateralne organizacije neće nestati u ovom novom svijetu velikih sila, već će „biti potrebni za rješavanje regionalnih problema i malih ratova“. „Međutim, sudbinu velikih sukoba, poput onih u Ukrajini ili na Bliskom istoku, sada će prije svega odrediti ravnoteža interesa velikih sila,” — rekao je Harper.
Pritom je dodao kako srednjim silama i regionalnim čelnicima ostaje mogućnost ili pokušati očuvati postojeći poredak, za što možda nemaju snage (ovdje vidim sadašnju EU, op.ZM.), ili balansirati između velikih sila.
Ovdje bih dodao: Za pozicioniranje SAD-a u tom novom svijetu Trumpu su potrebni strateški a ne taktički uspjesi – sukladno njegovim vizijama nove i snažne Amerike kao moguće predvodnice i tog budućeg multipolarnog svijeta (koji zapravo već postoji ali bez utvrđenih pravila igre i to se sada želi definirati između velikih sila). I otuda proizlaze svi njegovi vanjskopolitički potezi, uključujući i one prema Rusiji, a ne zbog nekakvih simpatija prema Moskvi čega nikako nema. Sve se svodi samo na interese velikih i Trump interese SAD-a vjerojatno brani čvršće od mnogih njegovih prethodnika i od toga sigurno neće odustati. Ali pritom neće ići „glavom kroz zid“ i zaratiti s globalnim suparničkim silama, već će postići ono najviše što se u novonastalim uvjetima po SAD može osigurati bez ulaska u apokaliptične scenarije koje nikako ne želi.
Moskva suzama više ne vjeruje
U tom sam konteksti nedavno napisao i kako Rusija sada više nije ona naivna država kakva je bila u vrijeme nakon raspada SSSR-a i kada su njene elite i veliki dio naroda bezgranično vjerovali u novu, svijetlu, zajedničku budućnost Rusije i Zapada nakon što je srušen Berlinski zid i završio Hladni rat. Rusija Zapadu više nikada neće vjerovati jer se osjeća prevarenom – i oko toga u Rusiji danas više nitko nema dvojbi. Zato o nekoj velikoj suradnji i dubokom povjerenju između SAD-a i Rusije više ne može biti riječi. Vrijeme romantike i idealiziranja nekoga i nečega u svijetu hladne geopolitike nepovratno je prošlo. Ako je ikada i postojalo, osim u tom kratkom razdoblju ruske postsovjetske gluposti i naive temeljene na iluzijama, američkim mantrama o demokraciji, i na slikama prepunih američkih supermarketa.
Drugim riječima, SAD i Rusija uvijek će imati vrlo velike razlike i potpuno nekompatibilne strateške interese u pogledu mnogih globalnih pitanja. Ali neovisno o tome Moskva i Washington pokreću vrlo istančanu igru uspostave normalnih odnosa i skretanja s puta opasne konfrontacije na put dijaloga i suradnje gdje je to moguće, iako će i on biti posut brojnim barijerama ali je i kao takav bolji od onog prvog. Oko onog o čemu se ne slažu izbjegavat će konflikte, a radit će na onim područjima koja su od zajedničkih interesa (poput međusobnih investicija u energetiku, Sjeverni morski put i td.). Trump već posve otvoreno govori kako se želi dogovoriti i s Rusijom i s Kinom i da ne namjerava s njima ratovati.
Tjedna analiza Zorana Metera: Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
Medicinskim rječnikom: Europa bi htjela ali ne može
Što će od svega toga biti, naravno – teško je još reći. Ali je činjenica da ovakav Trumpov pristup Rusiji odgovara i da zbog toga ima šansu za uspjeh. Ukrajinski rat tome će biti najveći test, pri čemu ne treba imati iluzija da će biti brzo riješen. Jer i unutar Europe ima onih silnica koje iz svojih interesa inzistiraju na nastavku rata „do ukrajinske pobjede“, na „pravednom miru“ i na „ništa o Ukrajini bez Ukrajine“. Žele samo sudjelovati u podjeli „ukrajinskog kolača“ sukladno i svojim interesima, dok ih je za sudbinu ukrajinskog naroda vjerojatno briga jednako kao i Trumpa i Putina pomnoženo s nulom.
Upravo je to i razlog zbog kojeg za američko-ruskim pregovaračkim stolom za sada nema europskih predstavnika. I Trump i Putin ne žele da im ovi „među kotače postavljaju klipove“. Zbog svoje isključenosti iz igre Europa bi i najviše voljela da propadnu svi pokušaji uspostave američko-ruskih odnosa i da se ukrajinski rat nastavi, jer bi, kako smatra – to ponovo dovelo do prijašnjeg stanja čvrste simbioze između nje i SAD-a kakva je bila u vrijeme Bidenove administracije.
Ali ulozi na tu opciju su krajnje rizična igra, jer može dovesti do toga da Trump Europi jednostavno kaže „adio“ i ratujte samo protiv Rusa ako to želite. Naravno da to ne žele, jer su odnosi vojnih snaga između Europe bez SAD-a i Rusije jednostavno neusporedivi. Europa nije u stanju podignuti niti dovoljan broj vojnika za navodnu mirovnu misiju u Ukrajini, a i nju ne želi bez prethodnog sporazuma o primirju i američkih sigurnosnih jamstava. Zato i postoji sva ova politička nervoza. Medicinskim rječnikom: Europa bi htjela ali ne može.
I neće još dugo moći, jer da se i ostvare navedeni planovi o masovnom naoružanju do 2030. godine, do tada će ova velika globalna igra – vjerojatno i oko Ukrajine – već biti razriješena bez da se Europu o tome previše pita. Bilo da se uspostave nova pravila igre, bilo da sve skupa ode u zrak. Nekako više vjerujem (i nadam se) u ovo prvo.
Plan Kaje Kallas za više vojne pomoći EU-a Ukrajini u potpunom rasulu: Evo što je tražila
Hrvatska i Zapadni Balkan
Često me pitaju hoće li u Europi i na Balkanu biti rata? Što se tiče ove prve, ne vjerujem upravo zbog gore navedenih argumenata o njenoj vojnoj slabosti (u priču da će tu slabost iskoristiti Putin ne vjerujem ne samo zato što on već tri godine ne uspijeva potpuno osvojiti niti tri ukrajinske regije i da ne zna što će i s golemim ruskim teritorijem u smislu zaštite granica i sigurnosti uopće, već još više zato što zna da bi se u tom slučaju SAD morao uključiti u sukob i da bi to značilo Treći svjetski rat sa svim popratnim katastrofičnim posljedicama s obzirom na razorno i masovno nuklearno oružje kojim dvije strane raspolažu).
Što se pak tiče Zapadnog Balkana tu je stvar već složenija. Povijesni sukobi i tenzije između ovdašnjih naroda i država nigdje nisu nestali. Rekao bih prije da su samo potisnuti i da čekaju pogodno vrijeme kada ih se opet može pokušati iskoristiti za ostvarivanje pojedinih parcijalnih interesa odnosno uskrsnuća propalih (geo)političkih projekata.
Bosanska „bačva baruta“
Najopasnije stanje koje bi eventualno moglo dovesti do pojedinih sigurnosno destabilizirajućih scenarija definitivno je ono u BiH, a to je zapravo tako još od raspada bivše zajedničke države SFRJ. Međutim, sada, u kompleksu globalnih geopolitičkih previranja ono ima posve drugi karakter pa na tamošnja zbivanja i hrvatska državna politika mora gledati vrlo pozorno i biti spremna za sve vrste događaja. Tim više što se trenutačna nestabilnost u BiH nikako ne smije promatrati izvan konteksta političke nestabilnosti u Srbiji gdje se predsjednik Aleksandar Vučić svim silama nastoji održati na vlasti usprkos upornim i sve masovnijim građanskim prosvjedima diljem zemlje.
Smatram kako Trumpova administracija sada želi riješiti pitanje BiH i Srbije u „jednom paketu“ tj. istovremeno.
Moguće je i da u tom smislu Trump već radi s Putinom u tandemu. Jer nakon nedavnog dvosatnog telefonskog razgovora između njih dvojice bilo je vidljivo da je Putin u ukrajinski narativ, koji je bio označen kao primarni za dijalog, uspio ubaciti i element ključnih globalnih geopolitičkih tema i problema koje dvije strane moraju rješavati paralelno s onim ukrajinskim ukoliko se želi doći do normalizacije odnosa. Činjenica da Putin nije prihvatio „ultimativni“ Trumpov zahtjev za prihvaćanje njegovog prijedloga za primirje u Ukrajini odmah, kao i to da Trump zbog toga nije prekinuo buduće pregovore tj. od svega digao ruke – govori o tome da Trump želi dogovor s Putinom ne manje nego ovaj s njim. Zato je i balkanski prostor još uvijek prilična nepoznanica u smislu konačnog geopolitičkog epiloga.
Siromaštvo u BIH: pošast koja pogađa više od milijun ljudi
Trenutačno cirkuliraju dva američka plana za BiH
– Inicijativa o trilaterali SAD-BiH-Srbija, gdje su dvije potonje zemlje predviđene za zajednički ulazak u EU I NATO – za što se čeka rasplet dijaloga između Moskve i Washingtona, i gdje bi maksimalan ustupak Vučićevoj Srbiji bio zadržavanje neutralnog vojnog statusa uz obvezan ulazak u EU (od čega on nikada i nije bježao). U toj varijanti upitna je budućnost Republike Srpske za utemeljenje koje Trump i republikanci već odavno optužuju demokrate tj. Clintonovu administraciju;
– I konačno, postoji i novi tzv. Non-paper (čitaj drugi američki plan) koji se nalazi u Uredu visokog predstavnika – OHR, u Sarajevu. On je zanimljiv iz razloga što nudi potpuno novi preustroj BiH u odnosu na ovu kakvu sada poznajemo – u državu regija, a ne entiteta. Nestaju nacionalne vođe, uvodi se svojevrsni Marshalov plan i formiraju komisije za utvrđivanje istine i pomirbu (prema iskustvima Južne Afrike).
Treba li se Hrvatska vojno umiješati ako Republika Srpska proglasi odcjepljenje?
Ovo se pitanje posljednjih dana prilično često nameće u našem medijskom diskursu. Odmah ću na njega odgovoriti s jednim velikim i kategoričkim NE! Ni u kom slučaju!
Ima onih i puno većih i jačih unutar zapadnog bloka koji to mogu učiniti i lakše i brže od nas ako baš žele. Hrvatskoj rat više ne treba ni iz demografskih ni iz gospodarskih razloga, a siguran sam i nikom drugom u regiji. Osim, naravno, u slučaju samoobrane i(li) u slučaju agresije na Hrvate u BiH na što smo onda i ustavno obvezni odgovoriti
Zamislimo hipotetsko stanje da. u slučaju nekakvih unutarbosansko-hercegovačkih previranja Vojska Republike Srbije odluči intervenirati u BiH protiv tamošnjeg hrvatskog naroda. Kako bismo mi na to gledali i bi li se mogli i smjeli suzdržati od neposredne vojne pomoći Hrvatima? Naravno da ne bismo.
Nekakve glupe teze da bismo u slučaju odcjepljenja RS-a od BiH dobili po prvi put „Veliku Srbiju“ „Zagrebu pod nosom“ su deplasirane u sigurnosnom smislu. Pogledajmo na geografsku kartu i lako ćemo uočiti da Beograd nije ništa udaljeniji od istočne Hrvatske tj Vukovara ili pak Županje nego što je Zagreb od sadašnje granice RS tj. BiH. Hrvatska je i članica NATO saveza pa su takve relacije o planovima Srbije za vojni napad na Hrvatsku i s te pozicije nezamislive, čak i kada bi Srbija i sama ušla u NATO (komparacija s Grčkom i Turskom). Osim toga sami kreiramo snagu svoje vojske sukladno procjenama sigurnosnih ugroza – to je valjda jasno.
Ali nikada i nigdje ne smijemo koristiti naše vojnike za geopolitičke borbe i ciljeve velikih. Jer veliki se na kraju uvijek dogovore pa tada redovito puno bolje prolaze oni mali koji su najviše „gledali svoja posla“ a ne trčali pred rudo i gurali se tamo gdje ne treba.
BiH je nefunkcionalna država
Ne smijemo tim više što je BiH nefunkcionalna država kako je god tko htio prikazati u suprotnom svjetlu. Bez vanjskih poluga moći i pomoći ona ne bi dugo egzistirala u miru. Velike sile su je i stvorile ovakvu kakva je sada, pa će one odlučiti i o tome kako će izgledati u budućnosti.
Ono što Zagreb mora činiti, a što posljednjih 20 i više godina ne čini ili ne čini dovoljno – je voditi puno više brige za zaštitu jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH koji unutar FBiH trpi zbog majorizacije većinskog naroda, a nije mu se i na državnoj razini u stanju osigurati niti zajamčeno pravo na izbor svog istinskog člana u predsjedništvu BiH, pravo na hrvatsku televiziju i štošta drugo.
Sigurno ne bez razloga Hrvati BiH već dugo od Zagreba više ništa niti ne očekuju. Poražavajuća je to činjenica zbog koje bi netko, da je pravde i pravice, u Hrvatskoj itekako morao odgovarati. Jer tamošnji su Hrvati u uspostavi i obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu dali nemjerljivi doprinos – puno veći od onog koji bi se očekivao s obzirom na njihov ukupni broj i krajnje tešku vojno-sigurnosnu situaciju u samoj BiH u tadašnje vrijeme.
Tjedna analiza Zorana Metera: Histerija, čistke u Pentagonu i konačna odluka o sudbini Europe
Zato bi, umjesto eventualnog miješanja u „srpska” ili nečija druga “posla“ – bilo puno bolje da se Zagreb miješa u ona koja se odnose na prava koja su BiH Hrvatima bila zajamčena Deytonskim sporazumom a koja su iz nekog razloga „zanemarena“., A poglavito da pazi što će s tamošnjim Hrvatima biti u kontekstu aktualnih globalnih i regionalnih geopolitičkih turbulencija, odnosno da ih ne prepusti “prstu sudbine”.
