U ponedjeljak, 10. studenog, glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina, Dmitrij Peskov, bio je primoran reagirati na sve glasnije upite o tome je li 75-godišnji prvi čovjek ruske diplomacije Sergej Lavrov pao u nemilost ruskog vođe i hoće li zbog toga biti smijenjen s dužnosti ministra vanjskih poslova?
Peskov je na današnjoj medijskoj konferenciji u Kremlju odgovorio kako je Sergej Lavrov na poslu i da nastavlja obavljati svoje dužnosti, usprkos glasinama u zapadnim medijima o njegovom “nestanku”.
“Sergej Viktorović nastavlja raditi, aktivno. Sva ta izvješća su apsolutno lažna, ne obraćajte pozornost na njih. Sve je u redu.” – rekao je Putinov glasnogovornik.
Pogledajmo kako je sve počelo, odnosno na temelju čega su se pojavile navedene glasine, uz moj popratni komentar.
Nije ga bilo u javnosti još od kraja listopada
Sergej Lavrov se nije pojavljivao u javnosti još od 28. listopada, nakon što je američki predsjednik Donald Trump otkazao planirani sastanak s Putinom u Budimpešti, kojeg je sam inicirao, uz preduvjet da ga najprije pripreme Lavrov i njegov kolega – američki državni tajnik Marco Rubio.
Kako je pisao britanski Financioa Times, Trump se na odustajanje od budimpeštanskog sastanka odlučio zbog navodne ruske nespremnosti za ustupke, kako je to Rubio primijetio u održanom telefonskom razgovoru s Lavrovom svega nekoliko dva dana nakon telefonskog razgovora Trumpa i Putina.
I američki CNN u subotu je pisao o „nestanku Lavrova“ i također, kao i spomenuti britanski medij isto povezao s telefonskim razgovorom između Lavrova i Rubia, zbog kojeg je „summit odgođen“. Američki dužnosnici rekli su da se Rusi nisu odmakli od svog maksimalističkog stava o Ukrajini; Trumpova administracija reagirala je s novim sankcijama Moskvi – piše CNN.
Također bih dodao kako Lavrova nije bilo ni na prošlotjednom vrlo važnom operativnom sastanku stalnih članova ruskog Vijeća sigurnosti (kojeg je i on član), a kojeg je sazvao njegov predsjednik Vladimir Putin po izuzetno važnoj temi – nuklearnoj problematici i ruskom odgovoru na od Donalda Trumpa najavljene američke nuklearne pokuse kojima bi se prekršio Sporazum o zabrani izvođenja istih potpisanog 1991. godine i koji je još na snazi.
Upravo je ovo posljednje vjerojatno bio i glavni uzrok za pojavu spomenutih glasina o Lavrovu.
Zoran Meter: Današnji alarmantni sastanak ruskog Vijeća sigurnosti; ludilo zahvatilo svijet
Što je mogao biti uzrok ovih glasina?
Sad bih pokušao protumačiti što bi mogao biti uzrok glasina o Lavrovljevom padu u Putinovu nemilost, ako izuzmemo klasično informativno-propagandne igre s ciljem slabljenja protivnika, primoravanja istog na primarno bavljenje samim sobom i unošenja pomutnje u njegove redove – što se isto tako u ovakvim i sličnim slučajevima ne smije i ne može zanemariti.
S obzirom kako o ovom potonjem nemamo nikakvih pouzdanih informacija (a sigurno ih nećemo ni imati jer su i propagandne operacije također konspirativne, kao i one delikatnije prirode poput sabotaža, diverzija i sličnih subverzivnih aktivnosti ), ukazat ću na ono što je nam poznato, a što bi se također moglo (is)koristiti za plasiranje navedenih glasina ukoliko se to želi.
Kako prvo, činjenica je kako Moskva do sada u odnosu na pokušaj donošenja svojih službenih stavova (ne samo o ukrajinskom ratu) kao razumljivih i barem malo prihvatljivih po zapad i njegove ključne dužnosnike nije imala nikakvog diplomatskog uspjeha – uključujući i SAD nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast (iako tu ima određenih pomaka, ali još uvijek vrlo slabašnih kako po pitanju ukrajinskog rata, tako i bilateralnih američko-ruskih odnosa).
Naravno, potpuno bi pogrešno za to bilo kriviti Lavrova i njegove nesumnjive diplomatske sposobnosti i vještine koje nadilaze one od njegovih mnogih svjetskih kolega. Osim toga Lavrov iza sebe ima golemo diplomatsko iskustvo kao postojani šef ruske diplomacije još od 2004. godine. Jednostavno je činjenica da združeni zapad ne želi slušati a kamoli čuti Rusiju i njene argumente, a kako je to prije nekoliko dana implicite rekao i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov.
Drugo, Lavrova neće biti ni na predstojećem sastanku država G20 u Južnoj Africi, a otkako je nad Putinom Međunarodni kazneni sud u Haagu (tužiteljstvo istoga) raspisalo tjeralicu (zbog čega on putuje isključivo u Rusiji prijateljske zemlje poput Kine, Indije, srednjoazijskih država iz sastava bivšeg SSSR-a, ili pak bogatih arapskih monarhija, dok je odlazak na Aljasku, na summit s Trumpom 15. kolovoza, ipak nešto posve drugo) upravo je Lavrov redovito predvodio ruske delegacije na takve i slične međunarodne forume, uključujući i BRICS. Putin je u JR ovoga puta poslao jednog od svojih savjetnika u predsjedničkom uredu.
I ovaj pokazatelj bi mogao ići u prilog eventualnog Putinovog nezadovoljstva diplomatskim akcijama pod vodstvom Sergeja Lavrova, iako, naravno, ni to ne mora biti tako. Upravo suprotno! Putin ne slanjem Lavrova može demonstrirati ne toliko nezadovoljstvo djelovanjem tog foruma koje se od ruske invazije u Ukrajini ionako prepolovilo na proameričke države članice i one koje to nisu te su bliže Kini a samim time i Rusiji – koliko njegovom neučinkovitođću da bilo što konkretno riješi. Osim toga, na summit u JA ne želi doći ni Donald Trump, a pitanje je i je li, nakon toga, dovoljnom interesantan i kineskom vođi Xi Jinpingu koji također ne želi gubiti vrijeme u uzaludnim raspravama nakon kojih ionako sve odluče najmoćnije sile?
Tjedna analiza Zorana Metera: Događaji se odvijaju kao da je dana zapovijed da se ide u kataklizmu
Krah uoči summita u Budimpešti
Treći razlog bi moglo biti moguće nezadovoljstvo Putina neuspjehom osiguranja njegovog sastanka s Trumpom u Budimpešti, jer je nedvojbeno da bi Putinu u promidžbenom smislu itekako išao u prilog. Umjesto toga stiglo mu je razočarenje u obliku američkih sankcija protiv ruskih velikih naftnih proizvođača i izvoznika – Rosnjefta i Lukoila.
Nakon dan-dva Putin je u misiju pokušaja obnove dijaloga sa SAD-om poslao i svog vjernog pouzdanika Kirila Dimitrijeva – osobu s perfektnim engleskim, školovanog na prestižnim američkim visokoobrazovnim ustanovama i čelnika moćnog ruskog investicijskog fonda. I on je, međutim, prošao loše, jer su mu mnoga vrata za planirane kontakte s američkim kongresmenima ostala zatvorena.
Ali i taj razlog ljutnje na Lavrova lako može pasti u vodu. Jer Lavrov sigurno nije u razgovoru s Rubiom imao ovlasti reći kako Moskva odustaje od nekih svojih bitnih zahtjeva za pregovore o završetku rata samo zato da bi se sastanak u Budimpešti održao. Da je to sliučajno bila Putinova intencija sigurno bi to Lavrovu prethodno lako dao do znanja i ovaj bi to nedvojbeno izvršio.
Orban od Trumpa dobio sve što je htio: Presjek razgovora u Bijeloj kući i implikacije za Hrvatsku
Visoka životna dob
Može li razlog Putinovog navodnog nezadovoljstva Lavrovom biti njegova visoka životna dob ili činjenica da se zapadni diplomati pred njim osjećaju neugodno ne zbog njegovih godina tj. vanjštine, već zbog činjenice da mnoge od njih nadilazi u općem znanju i diplomatskim vještinama do te mjere da ga oni ne žele ni sretati, a kamoli s njim ulaziti u dublje rasprave temeljem razmjene argumenata?
Također vrlo teško. Putin bi u drugačijim, po Rusiju nekim puno povoljnijim geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima možda i
mjesto „prve violine“ ruske diplomacije osvježio nekom mlađom osobom. Ali za to sada sigurno nije vrijeme, bez obzira što na raspolaganju Moskva tradicionalno ima veliki broj visoko kompetentnih osoba za takvu dužnost. Jedan od njih nedvojbeno je i sadašnji zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov, ali vjerujte mi – ima ih još itekako puno.
Međutim, Lavrov je ipak simbol ruske diplomatske snage (iako nedvojbeno i nepopustljivosti što ipak nije prednost ako znamo da Trump traži veću popustljivost Moskve; ali Moskva više i nema u čemu popustiti a da na kraju, nakon toga, ne bi izgledala kao poražena strana). Mijenjati takav simbol u ovako delikatnom geopolitičkom trenutku za Putina bi bilo ravno priznanju neuspjeha u svemu onome što je dosada na vanjskopolitičkom planu radio.
Europska unija si možda može priuštiti jednu Kaju Kallas za šeficu diplomacije, jer vanjsku politiku Bruxellesa ionako usuglašavaju puno iskusniji i sposobniji lisci od nje iz Njemačke i Francuske, kao i sama Ursula von der Leyen. Kallas je samo svojevrsna koordinatorica, zadužena za objedinjavanje usuglašenog u svojevrsnu cjelinu, i javnu prezentaciju takvog paketa koji se ultimativno mora svidjeti i Londonu i Washingtonu.
Moskva takvog komoditeta s najvišim diplomatskim dužnosnicima nema.
Masovno regrutiranje rezervista u čak 20 ruskih regija: Zna se koji će im biti zadatak
Gdje ima dima ima i vatre
Naravno, u čitavoj ovoj priči uvijek će biti i onih koji se vole poslužiti onom poznatom od mudrog naroda, koja kaže „gdje ima dima ima i vatre“. Da, mogli bi takvi naći i svojevrsne paralele za navedene glasine, pa reći, npr., kako se dugo šuškalo i o smjeni bivšeg ministra obrane Sergeja Šojgua u kontekstu njegove postojane javne svađe s vođom privatne vojne organizacije Wagner pok. Jevgenijem Prigožinom u vrijeme dok je potonji sa svojim vojnicima vodio krvave borbe za grad Bahmut i paralelno optuživao Šojgua za vrlo loše organiziranu logistiku, korupciju i štošta drugo.
Ta je svađa imala katastrofalan negativan učinak po ugled Rusije i njenih oružanih snaga u svijetu, a na kraju je Šojgu uistinu bio smijenjen, iako je i Prigožin izgubio glavu u čudnim okolnostima, padu civilnog zrakoplova.
Zaključak
„Sergej Lavrov, dugogodišnji ruski ministar vanjskih poslova, rekao je kako je spreman održati osobni sastanak s američkim državnim tajnikom Marcom Rubiom, ali je inzistirao da se interesi Moskve moraju uzeti u obzir prilikom rasprave o ratu u Ukrajini.“ To je 09. studenog napisao POLITICO.
„Važno je razgovarati o ukrajinskom pitanju i promovirati bilateralni program“, rekao je Lavrov u intervjuu za novinsku agenciju Ria Novosti objavljenom u nedjelju. „Zato komuniciramo telefonom i spremni smo održati sastanke licem u lice kada je to potrebno“, dodao je.
Dakle – s ovom viješću POLITICO-a bih zapravo i zaključio ovu analizu. U njoj se još navodi i kako je Kremlj „odbacio medijska izvješća da je Lavrov izgubio naklonost Putina zbog nedostatka rezultata u pregovorima s Washingtonom“.
Štoviše. Lavrov je u istom intervjuu „više puta napadao europske čelnike, tvrdeći kako „Bruxelles i London pokušavaju uvjeriti Washington da odustane od svoje namjere rješavanja krize političkim i diplomatskim sredstvima te da se u potpunosti uključi u napore vršenja vojnog pritiska na Rusiju“.
Trumpova ekspanzija kroz povlačenje i nastanak svijeta prisilne multipolarnosti
Drugim riječima – niti je Lavrov „omekšao“ niti je tako nešto Putin od njega tražio. Ostaje tu gdje je i to će u obzir i dalje morati uzimati europski i američki diplomati koji bi nesumnjivo željeli da je stvar ipak otišla u suprotnom smjeru.
