Za razliku od Putina, pozitivne trendove u američko-ruskim odnosima danas malo tko drugi vidi i u Moskvi i u Washingtonu
Nedavna, nedovoljno jasno formulirana izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa o njegovoj de facto već donesenoj odluci o omogućavanju isporuka Ukrajini američkih krstarećih raketa Tomahawh dometa 2500 kilometara, uz istodobno izrečen preduvjet da bi prije toga želio znati kako ih Kijev namjerava koristiti, kao i konstataciju da on ne želi eskalaciju rata – i dalje izaziva pozornost političke i medijske javnosti.
Jučer smo izvijestili o prvoj službenoj ruskoj reakciji na Trumpove riječi izrečene od strane glasnogovornika ruskog predsjednika Vladimira Putina Dmitrija Peskova (rekao je kako Tomahawk rakete mogu nositi nuklearne bojeve glave), kao i ironičnim riječima zamjenika predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrija Medvedeva (ako Trump ne zna, Zelenski će njima gađati Pariz, London).
Danas nam, međutim, stiže vijest o reakciji na spomenutu temu od ozbiljnog ruskog političara i geopolitičkog analitičara, često prisutnog u tamošnjim državnim medijima – senatora Alekseja Puškova, koji se dublje od gore spomenutih osvrnuo na značaj ove teme za Rusiju, Ukrajinu, Europu i SAD.
Izjava Angele Merkel da su Poljska i baltičke zemlje krive za rat u Ukrajini izaziva bijes diljem Europe
Zapad griješi u pristupu ovoj temi
Danas odluka o opskrbi Kijeva raketama Tomahawk izgleda kao put prema neograničenom raketnom ratu protiv Rusije, koji će biti još teže izbjeći – rekao je Puškov.
„O tom se pitanju raspravlja u SAD-u, Europi i, naravno, Rusiji. Međutim, na Zapadu se javna rasprava poglavito fokusira na samu političku odluku – treba li isporučiti ili ne – a ne na pitanja o kojima bi se zapravo trebalo raspravljati, niti na posljedice takvih isporuka (ako do njih dođe). I to je šteta, budući da postoje vrlo ozbiljna, rekao bih kritična, pitanja o Tomahawku.“ — piše Puškov na svom Telegram kanalu.
Prvo, nije jasno odakle će se te rakete lansirati – s američkih ili europskih ratnih brodova i pomorskih platformi. Ukrajina nema potrebne brodove ili platforme. Drugo, nije jasno tko će voditi i kontrolirati rakete. Budući da ukrajinske oružane snage to ne mogu učiniti, to će biti Amerikanci.
Postoji i niz drugih pitanja: koje će ciljeve ove rakete dometa 2500 kilometara moći pogoditi? Koliko Tomahawka SAD želi prodati Europi za Kijev? I što točno američki predsjednik Donald Trump želi postići ako odluči prebaciti Tomahawke?
„Za sada, odluka o isporuci Tomahawka Ukrajini izgleda kao put do neograničenog raketnog rata protiv Rusije i još većeg nasilja, iz kojeg će izlaz biti još teže pronaći. Je li Donald Trump to razmatrao?“, pita se Peskov u zaključku svog komentara.
Putin: U 2025. smo zauzeli 5000 km i Ukrajinci se povlače na cijeloj bojišnici
Britanski medij: isporuke bi mogle trajati mjesecima
Na ovu se temu 7. listopada osvrnuo i britanski medij The Telegraph u autorskom tekstu Roba Crilyja pod naslovom „Ukrajina se priprema za isporuku raketa Tomahavk koje ne mogu ispaliti“
Isporuke američkih raketa Tomahawk Ukrajini mogle bi trajati mjesecima i možda nikada neće napustiti svoje lansere, ali to ne znači da neće imati utjecaja na Moskvu – smatra autor.
Čak i ako ukrajinske oružane snage nabave te rakete, Amerikanci možda neće dopustiti Kijevu da ih koristi. Napominje da bi Washington mogao prebaciti ove rakete Kijevu bez dopuštenja za njihovu upotrebu, kako bi utjecao na Moskvu u pregovorima o Ukrajini.
Također kaže kako su Trumpove najnovije izjave u vezi s mogućnošću predaje raketa Tomahawk Kijevu izrečene na karakterističan “neproziran” način američkog čelnika, a glasnogovornik Bijele kuće, kao odgovor na upit Telegrapha, rekao je kako administracija nema što dodati predsjednikovim izjavama.
Iz teksta britanskog medija proizlazi da Putin zapravo dobiva još mjesece za nastavak ostvarenja svojih ratnih ciljeva prije negoli Kijev dobije američke rakete koje mu nakon toga više neće biti niti potrebne. Osima kao bi Washington stvarno želio ići na eskalaciju odnosa s Moskvom – o čemu više u mojoj prosudbi koja slijedi ispod.
Podsjećam kako je u svom nedavnom govoru na Međunarodnom debatnom klubu Valdai, Vladimir Putin izjavio kako je uporaba raketa Tomahawk od strane ukrajinskih oružanih snaga nemoguća bez sudjelovanja američkih trupa, kao i to da bi odluka o njihovoj isporuci uništila pozitivne trendove u rusko-američkim odnosima.
Zoran Meter: Ovo je bio vjerojatno posljednji Trumpov pokušaj zastrašivanja Putina
Prosudba
Zapravo, za razliku od Putina (naravno, ostavljam mogućnost da on oko toga ipak puno više zna od nas drugih „običnih smrtnika“) spomenute pozitivne trendove danas malo tko vidi i u Moskvi i u Washingtonu. Štoviše! Dvije strane još ništa nisu dogovorile niti oko onih – neozbiljno bi bilo reći banalnih, ali svakako drugorazrednih tema u odnosu na primarne, a koje se tiču, primjerice, vraćanja oduzete diplomatske imovine, olakšavanja međusobnog viznog režima, uspostave zračnog prometa i td. Te teme nisu krucijalne ali bi njihovo rješavanje – na čemu diplomatski timovi dviju država rade već mjesecima (očito neuspješno) – bile pokazatelj pozitivnog smjera u pokušaju normalizacije odnosa dviju nuklearnih velesila i postizanja sporazuma o stvarnim geopolitičkim problemima koji nadilaze i same njihove odnose tj. globalnog su utjecaja.
S druge strane Putin polazi od pretpostavke da bi pokušaj ne iskorištavanja prilike da je u Bijelu kuću zasjeo Donald Trump, koji je za razliku od njegovog prethodnika Joea Bidena sklon razgovorima pa makar bio tvrd pregovarač – bilo krajnje neodgovorno od Moskve koja traži izlaz iz ukrajinskog rata ali ne pod cijenu predaje ruskih nacionalnih interesa. Za svađu, ako takav pristup ne bude dao pozitivnih rezultata – uvijek ima vremena, stav je Putina za koji u Rusiji općenito ima potpunu potporu.
Međutim, ondje gdje je nema u potpunosti svakako su njegove prilično blage reakcije na prelaženje ruskih „crvenih crta“ još od početka ruske invazije ili Specijalne vojne operacije kako je u Moskvi službeno zovu – što iritira rusku javnost ali i znatan dio analitičke zajednice – čak i u krugovima bliskim Kremlju (to je posebno sada vidljivo s pričom oko Tomahawka gdje oni očekuju decidiran upozoravajući (oštar, prijeteći) ton od strane ruskog državnog vrha prema Washingtonu o tome što će uslijediti ako do isporuka dođe).
Naravno da to Putin sve jako dobro zna i razumije. Njemu je za sada najvažnije da ta iritacija proizlazi iz želje velikog dijela javnosti i političara da Rusija na kraju pobjedonosno iziđe iz rata. Međutim, bio bi mu veliki problem da ta iritacija postane rezultat zasićenosti Rusa ratom i želje za njegovim završetkom na dostignutim crtama razdvajanja na bojišnicama. Ovakve kakve su sad – bez potpunog zauzimanja odnosno zaokruživanja teritorija ukrajinskih regija koje je Rusija u administrativnim granicama anektirala u svoj ustavnopravni poredak početkom listopada 2022. godine – definitivno bi bio veliki Putinov neuspjeh i poraz, kojeg ni uz pomoć sebi odanih medija ne bi uspio prikazati u drukčijem svjetlu, osim možda (i vrlo dvojbeno) u određenom kratkom razdoblju s obzirom na svoju veliku popularnost, dok ljudi ne bi u potpunosti shvatili kako je cijena koju bi Rusija morala platiti previsoka za tako krnje teritorijalne dobitke u ratu kojeg je sama pokrenula. Odnosno, da ostvareni dobici ne bi kompenzirali nastale gubitke: ljudske, materijalne, gospodarske, financijske i geopolitičke. Ovi zadnji vjerojatno bi bili i najvažniji s obzirom kako bi Rusija izgubila ugled i utjecaj u strukturama tzv. globalnog Juga na kojeg se potpuno preusmjerila nakon definitivnog razlaza sa Zapadom – prije svega u BRICS-u i Šangajskoj organizaciji (SCO), a da ne govorimo o utjecaju na pojedine po nju vrlo važne strateške regije, poput Bliskog istoka i Afrike.
Upravo je ovo važno kako bi se shvatilo na Zapadu, jer jasno ukazuje kako će Putin ići do kraja u svojim ionako s pozicije ruskih strateških ciljeva minimalno postavljenim uvjetima (s obzirom na početne) za završetak ukrajinskog rata (povlačenje ukrajinskih snaga s dijelova anektiranih regija koji još nisu pod nadzorom ruskih snaga, i jamstvo da Ukrajina neće postati članica NATO saveza).
Da od toga neće odustati svjedoči i intenziviranje ruskih zračnih napada na zapadu Ukrajine, njenu energetsku i vojnoindustrijsku infrastrukturu i mjesta razmještaja ukrajinske vojske i stranih plaćenika.
Međutim, nisam uvjeren da to posebno impresionira europske političke vođe koji grcaju u vlastitim problemima ne samo svog sve nižeg rejtinga, već i gospodarskog i političkog stanja u državama koje vode (Macron, Merz, Starmer). Prije mi se čini kako inzistiranje na nerealnim zahtjevima po pitanju rješavanja ukrajinskog rata i na strašenju javnosti o neizbježnom ratu s Rusijom njima upravo služi za pokušaj prebacivanja odgovornosti za stanje u svojim zemljama i očuvanje svojih sinekura na potpuno sotoniziranog Putina.
Kako će se Trump dalje snalaziti po pitanju Ukrajine, za koje je definitivno shvatio kako nije onako lako rješivo kako je mislio prije svog drugog dolaska u Bijelu kuću i neposredno nakon toga – vrlo je teško reći. On, naime, ima golemih problema unutar američkog potpuno polariziranog društva, a i Bliski istok mu je prioritetan za rješavanje s obzirom na njegov nedavno obznanjeni mirovni plan za Gazu u koji je uložio sve svoje napore pa bi eventualni neuspjeh imao vrlo loše posljedice po njegov ugled ne samo u toj regiji, ali i na sigurnosno stanje u istoj gdje bi SAD-u onda ponovo prijetilo nužno vojno uvlačenje u tamošnje iscrpljujuće sukobe.
Rejting kancelara Merza pao na rekordnu razinu, a Macron još gori: Tko nas to zapravo predvodi?
Zato mislim kako Trump istinski ne želi eskalaciju s Rusijom oko Ukrajine, ali nisam siguran koliko u stvarnosti razumije posljedice poteza koje sigurno ne donosi sam, već pod utjecajem svojih bliskih suradnika (a njih ima i otvoreno pro-ukrajinskih i onih koji su skloni sporazumu s Moskvom). Poput poteza o isporukama Tomahawka.
