- Koliko će Kina u tome uspjeti možda i ne ovisi toliko od Pekinga, koliko od ključnih arapskih prijestolnica i to u smislu jesu li ili nisu spremne braniti svoju ideju uspostave „arapskog svijeta“ kao suverenog pola u multipolarnom svijetu koji se oblikuje u svojim porođajnim mukama, ali koji je neizbježan i što dobro zna i sam Trump.
- Bogati monarsi znaju da im je upravo sada najveća, ali vjerojatno i posljednja prilika za ostvarenje svog dugo sanjanog sna – da na svojoj zemlji oni budu gazde, i da time i jednom zauvijek zaustave stoljetne ratove koji ju razaraju i natapaju krvlju kao nijednu drugu na svijetu.
Da Kina aktivno radi na projekciji svojih nacionalnih interesa i u jednoj od ključnih svjetskih regija – Bliskom istoku – nije nikakva tajna.
Velika kineska gospodarska moć i primarna orijentacija na izvoz u odnosu na unutarnje tržište jednostavno ju primorava na ekspanziju, između ostalog i onu koja se odnosi na fizičku tj. vojnu zaštitu kako opskrbnih ruta i zona krajnjih destinacija njenih proizvoda, tako i njenih infrastrukturnih i drugih investicija i projekata preko kojih najviše i širi svoj izvan svog tradicionalnog prostora na jugoistoku Azije.
Osim toga, nedostatak dovoljne količine vlastitih (u prvom redu fosilnih) energenata – nafte i plina – Kinu primorava na izradbu i operacionalizaciju nacionalne strategije osiguranja stabilnog dotoka tih energenata, poglavito u kontekstu sve opasnijih globalnih geopolitičkih procesa, u kojima je i ona sama jedna od ključnih meta suprotstavljenih velikih igrača (SAD).
U tom smislu Peking ništa ne želi riskirati pa je tako već ranije sklopio strateške partnerske odnose s Moskvom, prije svega u energetskoj sferi čime si je osigurao određenu stabilnost. Ali kao i sve ozbiljne države svijeta ni Kina nikada ne želi stavljati „sve jabuke u istu košaru“, pa je slične odnose kao i s Rusijom u međuvremenu potpisala i s brojnim državama Bliskog istoka – tradicionalnoj zoni strateškog djelovanja Zapada (sada primarno SAD-a). Tamo su kineski partneri sada vrlo raznoliko – od Irana, preko bogatih arapskih monarhija prije svega UAE i Saudijske Arabije, pa sve do Egipta i dalje duboko u srce afričkog kontinenta. Osim toga, Peking ubrzano širi svoje interese i projekte na prostorima Srednje Azije, uključujući i Azerbajdžan.
Osim političke dimenzije koju pritom koristi, u koje ponajprije spadaju format BRICS (kada je riječ o globalnoj razini kineskog djelovanja) i Šangajska organizacija (SCO) usmjerena primarno na Euroaziju (bez njenog geografskog dijela koji se odnosi na prostor Europske unije), Kina sve intenzivnije projicira i svoju vojnu moć kako u „svom dvorištu“ (na prostorima Južnokineskog i Istočnokineskog mora) ali i diljem svijeta.
Njezini suvremeni vojni brodovi, brojčano već superiorniji u odnosu na američku pomorsku flotu (osim kada je riječ o tonaži s obzirom na znatno veći broj američkih nosača zrakoplova u odnosu na kineske), što je donedavno bilo nezamislivo, u jeku izraelsko-iranskog 12-dnevnog rata i američkih zračnih udara po iranskom nuklearnom postrojenju Fordow uplovili su na jug Perzijskog zaljeva i aktivno promatrali događaje što je ranije bilo nezamislivo, u istoj mjeri kao što je to bilo i sve češća plovidba kineskih vojnih brodova europskim morima (međunarodnim plovnim putovima) – od Sredozemnog do Baltičkog, čak i s namjerom sudjelovanja u zajedničkim vježbama ili svečanim mimohodima ruske vojne flote, poput onog održanog prije par godina u Sankt Peterburgu.
U ovom kontekstu prenosim vrlo zanimljiv tekst egipatskog specijaliziranog medija Modern Diplomacy pod naslovom “Kina uz potporu Egipta i Irana želi protjerati Amerikance s Bliskog istoka“, objavljen u ponedjeljak, 14. srpnja.
Naslov i tekst su intrigantni, a definitivno imaju uporište i u gore navedenom dijelu ove analize s obzirom da su i Egipat i Iran od početka prošle godine postali punopravni članovi formata BRICS, čiji je vrlo zanimljiv summit održan prošloga tjedna u Rio de Janeiru s obzirom da je Brazil ove godine predsjedavajući tom formatu. Odluke tj. završna deklaracija (usvojena jednoglasno kako to u BRICS-u mora biti) prepuna je važnih odluka koje predstavljaju prvi veliki iskorak BRICS-a u sferu globalne politike a ne samo međusobne trgovine i sl. što se nikako nije svidjelo Donaldu Trumpu odnosno SAD-u. To je tema za neku od idućih analiza, a sada se posvetimo onome što konkretno piše spomenuti egipatski medij.
Zoran Meter: Pad Putina: San zapada o promjeni vlasti u Rusiji
Kinu vole na Bliskom istoku, za razliku od SAD-a
Mnogi kineski think tankovi i politički, obavještajni, sigurnosni i vojni krugovi nastoje istražiti budućnost američkih baza na Bliskom istoku i u Zaljevu te mogućnost razvoja hitnog kineskog vojnog plana za njihovo progon i uklanjanje zbog ometanja kineskih interesa i partnerstava kroz ambicioznu inicijativu “Pojas i put” u Zaljevu, a posebno na Bliskom istoku. To je posebno istinito nakon što je niz ovih američkih vojnih baza u regiji korišten za pokretanje napada na kineske saveznike u regiji, poput Irana.
Sjedinjene Države koristile su katarsku zračnu bazu Al Udeid za pokretanje vojnih napada na niz iranskih nuklearnih postrojenja, što je razljutilo i iritiralo Peking. Ovdje Kina može podržati igru političkog pritiska zemalja regije da protjeraju američke snage uz pomoć svog bliskog iranskog saveznika, budući da Kina američku vojnu prisutnost u regiji vidi kao prepreku svom rastućem utjecaju.
Kako bi ostvarile ambiciozni kineski vojni plan za uklanjanje i progon svih američkih vojnih baza u regiji i Zaljevu, iranske vojne snage, uz neizravnu podršku Kine i Rusije, već nekoliko godina ciljaju na američku vojnu prisutnost u regiji. To je postignuto putem (iranske vojne baze Imam Ali), iranske vojne baze koja se nalazi u gradu „Albukamal“ u sirijskoj pokrajini Deir ez-Zor, na granici s Irakom.
Kina je uvjerena u sposobnost egipatske vojske da joj pomogne u ostvarenju ovog ambicioznog kineskog vojnog plana za uklanjanje svih američkih vojnih baza na Bliskom istoku, u Zaljevu i Africi. Egipat je jedina arapska zemlja bez američkih vojnih baza, a Egipat je glavna vrata prema afričkom kontinentu. Kina bi u doglednoj budućnosti mogla pomoći u uklanjanju Američkog zapovjedništva za Afriku, poznatog pod vojnom kraticom „USAFRICOM“, koja je jedinica sastavljena od ujedinjenih borbenih snaga pod vodstvom američkog Ministarstva obrane. Odgovorna je za sve američke vojne operacije i vojne odnose s 53 afričke zemlje, isključujući Egipat, a sve one spadaju u djelokrug američkog Središnjeg zapovjedništva.
U tom kontekstu, kineski, iranski i egipatski vojni stručnjaci pozorno prate sva kretanja američke vojske i jedine američke vojne baze unutar Izraela. SAD također koristi ovu bazu za vojno špijuniranje svih zemalja u blizini granica Tel Aviva, a posebno Egipta i njegovih kineskih i ruskih saveznika. Washington je koristio svoju vojnu bazu u Izraelu za praćenje zajedničkih vojnih vježbi Egipta i Kine, poznatih kao “Civilizacijski orao”, u travnju 2025. Izraelski i američki vojni, sigurnosni i obavještajni krugovi gledali su na ove vježbe sa sumnjom, nepovjerenjem i oprezom, bojeći se da Kina, kroz svoje zajedničke vojne vježbe s Egiptom, šalje poruku da će Kina braniti Egipat i sve kineske saveznike u regiji ako budu izloženi prijetnji izravne ili neizravne vojne intervencije Washingtona i Tel Aviva.
Zajedničke egipatsko-kineske vježbe Civilizacijski orao također su nosile izravne prijeteće poruke i Washingtonu i Tel Avivu, navodeći da će Kina stati uz Egipat, njegovo vodstvo, njegov narod i njegovu vojsku u suprotstavljanju svim pokušajima prisilnog raseljavanja Palestinaca iz Pojasa Gaze na egipatski Sinaj i egipatske granice. Zbog toga je jedina američka vojna baza u Tel Avivu, smještena u blizini izraelske planine Keren, pozorno i kontinuirano pratila sve kineske i egipatske vojne pokrete u tom kontekstu. Trenutno su jedine aktivne strane vojne instalacije na izraelskom tlu američke baze, uključujući radarsku stanicu za rano upozoravanje na rakete AN/TPY-2, smještenu posebno na izraelskoj planini Keren, vojno poznatu kao AN/TPY-2.
Je li Kina komunistička država? Mitovi i istina
Kina podržava egipatskog predsjednika
Kina vojno podržava predsjednika Abdela Fattaha El-Sisija i egipatsku vojsku suočenu sa svakim američkim i izraelskim pritiskom u vezi s prisilnim raseljavanjem stanovništva Pojasa Gaze na egipatsku granicu i egipatski Sinaj. Svi kineski vojni i obavještajni krugovi proučavaju sve aspekte, oblike i razvoj napetosti na egipatsko-izraelskoj granici, s neviđenom eskalacijom egipatskog vojnog raspoređivanja na Sinaju. To se poklopilo s ovim zajedničkim zračnim manevrima između Egipta i Kine, koji su izazvali jasnu zabrinutost u Tel Avivu, koji je ove egipatske vojne pokrete s Kinom smatrao kršenjem Sporazuma iz Camp Davida. To se događa u vrijeme kada se odnosi između dviju strana brzo pogoršavaju od izbijanja rata u Pojasu Gaze 7. listopada 2023.
Kao odgovor na sve ove američke vojne poteze protiv Kine i njezinih saveznika u regiji i globalno, Kina je vojni pristup i uspostavu vojnih baza izvan kineskog kopna učinila ključnim elementom globalnih vojnih ambicija Pekinga za očuvanje svoje globalne mreže interesa i svoje ambiciozne inicijative “Pojas i put”. Kina razvija ambiciozni vojni plan za uspostavu brojnih vojnih i pomorskih baza u Sredozemlju, Crvenom moru i Arapskom zaljevu kako bi očuvala svoju opsežnu mrežu interesa putem “Inicijative Pojas i put”, pri čemu se većina arapskih i zaljevskih zemalja pridružuje ambicioznoj kineskoj inicijativi “Pojas i put”.
U ovom području Kina nastoji konkurirati vojnom dosegu Sjedinjenih Država. Da bi to učinila, Kineska narodnooslobodilačka vojska i kineska mornarica morat će uspostaviti brojne mreže vojnih baza i druge oblike vojnog pristupa brojnim područjima koja Kina cilja u Arapskom zaljevu i na Bliskom istoku. Kina također razvija dugoročni plan za razvoj vojnih baza u Latinskoj Americi, Africi, Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji. Kineska vojska ima više motiva za uspostavu vojnih baza u inozemstvu, posebno na Bliskom istoku i u Arapskom zaljevu, bilo iz ofenzivnih, obrambenih ili oba razloga. Što se tiče kineske strateške konkurencije sa Sjedinjenim Državama, te kineske vojne baze, ako se dopusti njihova uspostava, omogućile bi Kini održavanje trajne prisutnosti u regiji i stjecanje veće izloženosti njoj. To bi povećalo kinesku sposobnost intervencije u krizama koje bi mogle nastati na Bliskom istoku i u Zaljevu u širim razmjerima i brže nego ikad prije. Očekuje se da će ove prekomorske vojne baze također omogućiti Kini pokretanje velikih borbenih operacija daleko od zemlje u kojoj su uspostavljene.
Zoran Meter o pozadini poremećaja strateških odnosa Rusije i Azerbajdžana: Nije ono što mislite
Ne postoji kineski plan protjerivanja Amerikanaca
Do danas ne postoji najavljeni kineski plan za protjerivanje američkih vojnih baza s Bliskog istoka. Međutim, Kina pokušava uspostaviti vojno uporište na Bliskom istoku i u Zaljevu putem raznih kineskih vojnih mehanizama. Ovi jednostavni, prijelazni ili privremeni oblici kineske vojne prisutnosti u regiji, od dopuštanja vojnih preleta, zajedničkih vojnih vježbi i povećane prodaje kineskog oružja zemljama u regiji i Zaljevu do opskrbe ratnim brodovima i upravljanja malim vojnim objektima, pažljivo su razmotreni koraci Kine za uspostavljanje vojne prisutnosti u regiji, otvarajući put uspostavljanju velikih kineskih vojnih baza.
Nekoliko analiza pokazuje da Kina nastoji povećati svoj vojni utjecaj u regiji, uključujući smanjenje američke vojne prisutnosti uz pomoć Irana. Ovaj trend dolazi u okviru kineskih napora da proširi svoj geopolitički i ekonomski utjecaj, što se podudara s padom Sjedinjenih Država u nekim regijama. Kina nastoji povećati svoj utjecaj na Bliskom istoku putem nekoliko mehanizama, a najznačajnija su ekonomska ulaganja. Kina ulaže velika sredstva u infrastrukturne i energetske projekte na Bliskom istoku putem inicijative “Pojas i put”, stvarajući ekonomsku međuovisnost.
Vojna suradnja, budući da Kina jača svoju vojnu suradnju sa svim zemljama regije, Zaljeva, Emirata i Saudijske Arabije kroz prodaju oružja, zajedničku vojnu obuku i zajedničke vojne vježbe, uz put kineske diplomacije, budući da Kina igra sve veću ulogu u rješavanju regionalnih sukoba i nastoji se predstaviti kao pouzdan partner.
Kina profitira od utjecaja povlačenja Sjedinjenih Država u nekim dijelovima Bliskog istoka i iskorištava taj američki strateški vakuum nakon povlačenja SAD-a iz nekih područja na Bliskom istoku, što je ostavilo strateški vakuum koji je Kina mogla iskoristiti. U tom kontekstu, Kina nastoji promijeniti kartu saveza u Zaljevu i na Bliskom istoku, jer neke zemlje u regiji traže nove partnere kako bi kompenzirale pad američkog utjecaja.
U tom kontekstu, Kina je razvila hitan vojni plan za pomoć svom bliskom iranskom savezniku, posebno nakon izravnih izraelskih, a zatim i američkih vojnih napada na niz iranskih nuklearnih postrojenja. Ovdje je Iranska revolucionarna garda izdala izjavu, uz neizravnu podršku Kine, iranskog saveznika u regiji, naglašavajući da će „svaka dodatna američka agresija protiv Irana dovesti do kolapsa američke vojne prisutnosti u regiji“, opisujući američke baze u regiji kao „glavne slabe točke i stup ovog ratom gladnog režima“.
Dana 23. lipnja 2025. Iran je bombardirao nekoliko američkih baza, uključujući zračnu bazu Al Udeid u Kataru i druge američke baze u Iraku. Napad se dogodio kao dio tekućeg rata između Irana i Izraela i kao odgovor na američki vojni napad koji je ciljao tri iranska nuklearna postrojenja. Doha je objavila da je presrela iranske rakete. „Iranska operacija Bashaer al-Fatah“ drugi je iranski napad te vrste usmjeren na američke baze na Bliskom istoku i u regiji Perzijskog zaljeva, nakon „operacije Martyr Soleimani“. Tjedan dana prije napada, američki konzulat u Erbilu u Iraku napadnut je, prema američkim optužbama, navodno u orkestru Irana.
Prije početka izraelskih vojnih napada na Iran, brojni iranski vojni dužnosnici, uz neizravnu vojnu podršku Kine, potvrdili su da je „Iran spreman napasti američku bazu u Diego Garciji u Indijskom oceanu ako je napadnu Sjedinjene Države.“ Teheran je također, uz podršku Pekinga, najavio da će „napasti zajedničku američko-britansku pomorsku bazu u Diego Garciji kao odgovor na bilo kakav američki napad.“
Detalji diplomatske zamke epskih razmjera: Libijski vojskovođa ponizio europske ministre
Prosudba
Kina nedvojbeno jača svoju vojnu prisutnost na Bliskom istoku. Usudio bih se reći kako to, između ostalog, čini, ne toliko u želji da protjera Amerikance iz te regije (jer je to nemoguće učiniti ako Washington to sam ne želi, a sigurno ne želi), već upravo da ih tamo zadrži – i to u još većem broju od sadašnjeg – želeći rasteretiti od dodatnih američkih snaga regiju od svojih primarnih nacionalnih interesa – onu na istoku i jugoistoku Azije.
Jačanje kineske vojne prisutnosti na Bliskom istoku tome bi definitivno pridonijelo, poglavito ukoliko bi iransko pitanje koje su Amerikanci i Izraelci namjeravali do kraja riješiti spomenutim 12-dnevnim ratom ostalo neriješeno ili samo polovično riješeno kako je to sada. Iranski teokratski režim ostao je ne samo na vlasti u Teheranu, već je i učvrstio svoje pozicije unutar iranskog društva – igrajući na kartu svoje nevinosti u odnosu na neviđeni izraelski napad na Iran kojeg smatraju neisprovociranim i terorističkim i s čime se velika većina Iranaca slaže.
Nedvojbeno je, također, da ključne arapske prijestolnice ne samo što žele diverzificirati svoju vanjsku politiku (to već vrlo aktivno čine posljednjih desetak godina), već i u formalnom smislu jasno politički daju do znanja da se ne slažu s američkom bliskoistočnom politikom, poglavito u kontekstu potpunog podržavanja Izraela i njegovih nacionalnih interesa. To se najbolje vidjelo i na spomenutom BRISC summitu u Brazilu, kada su sve zemlje članice jednoglasno osudile izraelske i američke napade na Iran – uključujući i Indiju! (o tome slijedi posebna analiza), ali isto tako i želje Izraela (koje nedvojbeno podupire i Donald Trump iako to eksplicite ne govori, ali sjetimo se njegovog proljetnog šokantnog videa o Gazi kao turističkoj destinaciji za bogatu svjetsku elitu i gdje s Benjaminom Netanyahuom leži na ležaljci ispred luksuznog hotela kojeg bi, naravno, izgradili američki investitori).
Smatram da će Sjedinjene Države nastojati spriječiti pojavu novih kineskih baza na Bliskom istoku (tamo je za sada samo jedna, ona pomorska u Džibutiju, nedaleko od američke, na zapadnoj strani strateški prevažnog tjesnaca Bab El-Mandeb kojeg s istočne strane nadziru jemenski hutisti). Nikako ne vojnom prisilom prema Kini odnosno njenim vojnim snagama u regiji, već kombinacijom meke i tvrde sile prema ključnim američkim arapskim partnerima u bliskoistočnoj regiji.
Koliko će u tome uspjeti možda i ne ovisi toliko od Pekinga, koliko od ključnih arapskih prijestolnica u smislu jesu li ili nisu spremne braniti svoju ideju strateške uspostave „arapskog svijeta“ kao suverenog pola u multipolarnom svijetu koji se oblikuje u svim svojim porođajnim mukama, ali koji je zapravo neizbježan i što dobro zna i sam Trump. Taj bi arapski pol, zbog svoje goleme financijske moći i isto takvih energetskih resursa, zapravo postao i ponajvažniji, a velik utjecaj imao i daleko izvan svoje primarne zone – Bliskog istoka. Zapravo, bogati monarsi znaju da im je upravo sada najveća ali vjerojatno i posljednja prilika za ostvarenje svog dugo sanjanog sna – da na svojoj zemlji oni budu gazde, i da time i jednom zauvijek zaustave stoljetne ratove koji ju razaraju i natapaju krvlju kao nijednu drugu na svijetu.
Sada je samo stvar što će Trump i na koji način uspjeti osigurati za američki pol i izvan tzv. združenog zapada, nakon što je u njega u potpunosti svrstao i sebi podredio Europsku uniju i članice NATO saveza. Jer prava prirodna bogatstva, s izuzetkom SAD-a i Kanade, u ostatku združenog zapada zapravo i ne postoje – od EU do Japana i Južne Koreje (s izuzetkom Australije ako gledamo bliže na geopolitičku zonu Indopacifika).
Tjedna analiza Zorana Metera: Trump je ‘eksplozivna verzija Bidena’. Osjetit ćete bol njegove doktrine
Također, i o načinu na koji će se SAD-u u tim pokušajima (ne)uspjeti suprotstaviti ključne države – predvodnice globalne multipolarnosti – Kina i Rusija.
