Europski građani se sve više dovode pod svršen čin pa će se tako Borrellov „rajski vrt“ ubrzo nalaziti izvan europskih “zidina”, pa čak i u onim zemljama koje su nemilosrdni europski kolonizatori stoljećima pustošili i na njima gradili svoja moćna carstva. Sve se vraća, sve se plaća – ne bez razloga kaže mudri narod.
Američko-indijski odnosi srozali su se na rijetko viđenu nisku razinu i to velikom brzinom. Među političarima dviju država pljušte uvrede, optužbe i protuoptužbe o tome tko je kriv za ovo stanje. Istodobno, u Sjedinjenim Državama po prvi put je među američkim građanima došlo do naglog porasta protu-indijskog raspoloženja, što je vidljivo po brojnim neprimjerenim i uvredljivim komentarima prema toj zemlji na društvenim mrežama.
Sve je počelo još početkom ove godine, kada su u veljači, ubrzo nakon dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa između dviju velikih država počeli pregovori o trgovinskom sporazumu. Naravno, inicirao ih je Trump, kao i sve ostale te vrste s drugim zemljama svijeta, jer – gle čuda – SAD i s Indijom ima veliki trgovinski deficit.
Trgovinski deficit je postao, da se izrazim indijskim terminom, mantra oko koje se vrti cjelokupna Trumpova politika nastojeći ispraviti situaciju u američku korist. I u tome nema ništa sporno. Svaka vlada bilo koje zemlje tome teži u trgovinskim odnosima s drugim zemljama. Stvar je jedino da one pritom za svoje deficite ne optužuju druge zemlje, jer svaka država proizvodi i prodaje na tržištu ono što može. Stvar je kupca (u ovom slučaju države), kojeg nitko ne prisiljava, hoće li nešto kupovati ili ne, odnosno hoće li uvoziti stranu robu ili će se orijentirati na domaću ukoliko je ima. Osim toga, u zaštiti svojih interesa odnosno domaćih proizvođača svaka država ima pravo uvesti carine i određivati njihove iznose. Sve su to mogućnosti i alati kojima, naravno, odavno raspolažu i Sjedinjene Države.
Ruska vojska kontinuirano napreduje u Donbasu na nekoliko osi
„Kupujmo tuđe jeftino umjesto svoje“
I tu dolazimo do ključnog problema: SAD je ne samo kupovao indijske, kineske i jeftinije proizvode drugih država, već je i poticao njihovu proizvodnju upravo s tim ciljem. Da je htio drukčije, davno je Washington njima mogao odrezati velike carine i sve ovo spriječiti odnosno izbalansirati američki trgovinski deficit. Ali takva mu nije bila politika odnosno namjera. Svjesno je zanemarivao domaću proizvodnju u zamjenu za uvoz jeftinih proizvoda s istoka koji su u međuvremenu postali i kvalitetom više nego dostatni za standarde američkog kupca svih profila.
Naravno, u pozadini svega itekako je bio vidljiv, čak i dominantan interes američkog krupnog kapitala i tamošnjih kompanija globalnog karaktera koje su radije investirale u siromašne zemlje s nižim poreznim stopama i jeftinom radnom snagom, i tako ostvarivale visoku dobit prodajući tamo proizvedenu robu zapadnim kupcima po puno većoj cijeni – primjerenoj američkom odnosno zapadnom standardu.
Takva je politika Washingtona, koja traje desetljeća, zapravo od uspostave američko-kineskih odnosa početkom 70-tih godina prošloga stoljeća – na kraju dovela ne samo do devastacije američke industrijske proizvodnje zbog smanjenja narudžbi i puno skuplje radne snage u odnosu na konkurente na istoku i u Meksiku, već i do ubrzanog razvoja tih nekad siromašnih država. I što je još važnije – do američke ovisnosti o drugim zemljama i njihovim proizvodima i komponentama koji su ključni čak i za njihove strateške sektore poput obrambenog.
Ta je opasnost u SAD-u percipirana već odavno ali je uljuljkanost u američku hladnoratovsku pobjedu, odnosno zadobivenu globalnu svemoć nakon iste, spriječila bilo kakve trezvenije postupke koje bi spomenuti negativni trend, koji je u međuvremenu postao proces i zaustavili.
Europski ministri putuju u Kopenhagen na razgovore o podršci Ukrajini i Gazi
Opekli se na Kini pa traže novu veliku žrtvu
Trump je na proljeće ove godine Kini uveo goleme carine i prijetio novim koje su imale i komične iznose od 200, 300 i više posto jer kao takve zapravo sprječavaju mogućnost bilo kakve trgovine pa bi poštenije bilo reći prekidamo sve trgovinske odnose.
To je učinio u namjeri da u Pekingu izazove strah i paniku pa da popust američkim zahtjevima kako je to već jednom učinio u trgovinskim pregovorima u prvom Trumpovom mandatu kada se ovaj koristio istom metodom povećanja carina. Računao je na strah Pekinga, jer Kina i SAD imaju goleme trgovinske odnose (oko 500 milijardi dolara prošle godine ali s tendencijom ubrzanog pada) u kojima Kina ostvaruje veliki suficit pa bi time bila i puno veći gubitnik. Tako su barem smatrali Trump i njegov trgovinski savjetnik i navodni stručnjak za Kinu Peter Navarro.
Međutim, za razliku od Trumpvog prvog mandata kada je Kina uistinu bila nespremna na njegov „slonovski“ pristup rješavanju sporova, ovoga je puta bilo potpuno drukčije. Pretpostavljajući mogućnost da Trump ponovo dođe na vlast, Kina je proteklih godina snažno diverzificirala svoj izvoz (od tuda i spomenuti prošlogodišnji pad trgovinske razmjene sa SAD-om) – u Latinsku Ameriku, Rusiju i zemlje ASEAN-a (s potonjim, odnosno zemljama Jugoistočne Azije sada ima najveću trgovinsku razmjenu), uz onaj postojano veliki – s Europskom unijom (EU se sada lomi između pritisaka Washingtona da smanji trgovinsku ovisnost o Kini, posebno u visokim tehnologijama, i želje za nastavkom istih s obzirom da je već ranije dragovoljno izgubila svoje drugo veliko tržište – ono rusko, nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022.).
Zato nije bilo nikakvo čudo što su brojni američki ekonomski i burzovni stručnjaci Trumpa upozorili da ne kreće u trgovinski (carinski) rat s Kinom jer će to dovesti devastacije američke ekonomije i burzovnog tržišta što se vrlo brzo počelo i ostvarivati. Američke su burze tjednima bile u crvenom, počeo je novi rast inflacije – što je u pitanje dovelo Trumpovu kompetentnost upravljanja američkim gospodarskim procesima i državom općenito. Oštre kritike su mu stizale ne samo na dnevnoj, već i satnoj osnovi kako od stručne zajednice (čak i njegovih najbližih suradnika poput Elona Muska), tako i od strane medija od kojih mu je velika većina još od prije bila potpuno nesklona i koji su jedva dočekali opipljivi (a ne neke ideološke razloge na koje su se ranije većinom lijepili) da ga mogu razapinjati.
I što je najvažnije u toj čitavoj priči, Kina ne samo što se ovoga puta nije prestrašila, nego je od svih država svijeta jedina SAD-u odgovorila identičnim mjerama: uvela je visoke carine na sve američke proizvode, ali i zabranila ili smanjila izvozne kvote za neke ključne proizvode koje od nje Amerika kupuje (poput pojedinih rijetkih zemnih minerala nužnih i za američku obrambenu i visokotehnološku industriju).
I tu je Trump po prvi put reterirao na proljeće nakon što je prije toga poput buldožera drmao drugim državama, čak i američkim saveznicima ne samo carinskim prijetnjama, već i najavama otimanja teritorija (Grenland, Kanada, Panamski kanal). I ovo potonje je, naravno, imalo za cilj omekšavanje tih država za ono što slijedi kao glavno – trgovinski sporazumi sukladni američkim interesima, a nepovoljni po njih i njihove trgovinske odnose s Kinom. Uvelike je Kini snizio ranije uvedene carine i sveo ih na donekle prihvatljivu razinu koja omogućuje normalnu trgovinu, a potom je to isto učinio i Peking sa svojim carinama.
Danas smo, nekoliko mjeseci nakon toga još u fazi američko-kineskih trgovinskih pregovora koji su u međuvremenu vođeni tri puta. u Londonu, u Švicarskoj i u Stockholmu – ali još uvijek bez većih rezultata. Usprkos tome, Trump se ne usuđuje ponovo kažnjavati Kinu novim carinama. I ne samo to, uopće joj ne prijeti svojim novim sekundarnim carinama zbog velikog uvoza sankcionirane ruske nafte – a kako je to učinio s Indijom.
Meter o velikom Trumpovom zaokretu: Neočekivana izjava o Kini koja je uzbudila burze i svijet
Zbog neuspjeha s Kinom, svom se silom obrušio na Indiju
Trumpov, svima vidljivi neuspjeh u slamanju Kine doveo je prošli mjesec do njegove žestoke reakcije prema Indiji, i to usprkos što mu je ta zemlja ključni geopolitički oslonac za suprotstavljanje širenja kineskog utjecaja u Indopacifiku (Indija je članica u njegovom prvom mandatu osmišljenog obrambenog formata Quad izrazito protukineskog karaktera iako Indija u njemu zadržava određeni stupanj autonomije i ne sudjeluje u pomorskim vježbama koje bi iritirale Kinu poput onih u blizini Tajvana).
Također, i usprkos tome što bi Indija trebala poslužiti kao kompenzacija velikim američkim tvrtkama koje se povlače iz Kine i žele pokrenuti proizvodnju u nekoj drugoj jeftinijoj zemlji s gore u tekstu navedenim namjerama. Indija im je za to idealna platforma: blizu je Kine, jeftinija radna snaga nego u Kini gdje je srednji sloj već davno postao dominantan, razvijen tržišni model poslovanja bez ideološki motiviranih birokratskih prepreka i td. Naravno, New Delhi protiv toga nema baš ništa. Štoviše! Smatra kako će iz toga izvući onu istu korist kao i Kina proteklih desetljeća, posebno u sferi visoke tehnologije u kojoj Indija još uvijek znatno zaostaje za SAD-om i Kinom iako nedvojbeno ostvaruje velike pomake na bolje.
Podsjećam, Kina je u svega tridesetak godina doživjela povijesno neviđenu, golemu transformaciju – iz krajnje siromašne zemlje u visokotehnološkog i industrijskog diva koji svojim proizvodima opskrbljuje čitav svijet, i čiji je ratni stroj dosegao stupanj razvoja, koji, skupa s ovim prethodno navedenim baca otvoreni izazov SAD-u po pitanju globalne dominacije u 21. stoljeću.
Kako je Indija, sukladno svojoj strategiji višesmjerne vanjske politike i pozicioniranja sebe kao neovisnog pola u multipolarnom svijetu koji se upravo formira bila tvrd pregovarač u pregovorima sa SAD-om koji su počeli u veljači, Trump joj je najprije proljetos nametnuo carine od 25 posto na sve proizvode, a kako ni to nije davalo rezultata u pregovorima, zaprijetio joj je i s novih 25 posto carina ako ne prestane uvoziti jeftinu rusku naftu. (Tom je prijetnjom Trump namjeravao „jedinim udarcem ubiti dvije muhe“ – slomiti indijski pregovarački otpor po pitanju trgovine, i slomiti ruski pregovarački otpor po pitanju pristajanja na prekid vatre u Ukrajini pod njegovim uvjetima označenim u Trumpovom mirovnom prijedlogu s početka ljeta.)
Na kraju nije uspio ni u jednom ni u drugom: Indija je odbacila ultimatum te su joj u srijedu i formalno stupile na snagu nove kaznene američke carine koje sad zbirno iznose čak 50%, dok je po pitanju mira u Ukrajini Trump bio primoran (barem za sada) odustati od oštrih prijetnji sekundarnim carinama na izvoz ruske nafte i održati summit s Vladimirom Putinom na Aljasci te potpuno promijeniti dosadašnji američki pristup ukrajinskom ratu (o čemu više u jednoj od slijedećih analiza.
Meter: Rusija ima Putina, SAD Trumpa. Tko bi bio europski vođa za novi ‘križarski rat’ s Rusijom?
Navarro zbunjen i bahat
“Ono što me zabrinjava jest to što su Indijci toliko arogantni po tom pitanju. Kažu: ‘oh, to je naš suverenitet, možemo kupiti naftu od bilo koga kad god želimo’”, rekao je gore spomenuti Trumpov savjetnik Peter Navarro u intervjuu za Bloomberg TV.
“Zbunjen sam, u redu? (Narendra, op.ZM.) Modi je sjajan vođa… to je zrela demokracija s inteligentnim ljudima koji je vode, a oni nas gledaju direktno u oči… kažu: ‘nećemo prestati kupovati rusku naftu’”, dodao je. Predsjednikov pomoćnik je nastavio nazivati sukob u ukrajini “Modijevim ratom”, tvrdeći kako “put do mira dijelom prolazi kroz New Delhi”. Prošli tjedan, Navarro je Indiju nazvao “praonicom rublja za Kremlj”.
Odgovarajući na kritike kupnje ruske nafte, indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar prošli je tjedan izjavio da nacije kupuju rafinirane naftne derivate od Indije svojom slobodnom voljom. “Nitko vas ne prisiljava da to kupujete. Europa kupuje, Amerika kupuje, pa ako vam se ne sviđa, nemojte to kupovati”, rekao je.
Zapravo je ovdje riječ o rijetko viđenoj bahatosti od strane američkog dužnosnika. On se čudi kako to Indija ne želi poslušati Ameriku kada joj ova govori što je pravilno i dobro za nju, zanemarujući činjenicu (ili jednostavno ne znajući za nju što je isto tako nedopustivo kada si su-kreator politike prema nekoj državi) o gore spomenutoj indijskoj strategiji koja je na snazi već više od jednog desetljeća i od koje New Delhi neće odustati pod bilo koju cijenu. Da Indija odustane, odnosno sada pristane na američke ucjene – definitivno bi izgubila priliku da postane neovisni centar moći u multipolarnom svijetu, drugi bi je smatrali američkim vazalom kao što sad već smatraju Europsku uniju (između ostalog i zbog po nju katastrofalnog, nedavno postignutog trgovinskog sporazuma s Trumpom), što bi de facto otvorilo prostor i nekom budućem američkom predsjedniku da pokuca na vrata New Delhija i zatraži nova trgovinska pravila jer ova više nisu u interesu SAD-a i td., i td.
Zato ne čudi što je indijski analitičar Vatiri na ovu temu rekao kako su Sjedinjene Države sada razbile sve nerealne indijske fantazije o SAD-u.
Zoran Meter: Uskoro počinje summit koji će mijenjati svijet, a da SAD nije u glavnoj ulozi
Prosudba
Neovisno o svemu tome američko-indijski trgovinski odnosi nastavit će se i dalje jer su potrebni objema državama (indijski smartfoni nedavno su po prvi put detronizirali s prvog mjesta na američkom tržištu one kineske). Štoviše, usprkos ratničkoj retorici, Trump je ovoga puta napravio iznimke od novih carina za pojedine indijske proizvode. Tako neće cariniti spomenute smartfone, ali – znakovito, niti derivate – što znači da će ruska nafta koju kupuju i prerađuju indijske rafinerije i dalje stizati na američko tržište po „premium“ cijenama.
Indija će se sada definitivno približiti Kini, a Rusiji još intenzivnije u odnosu na ionako vrlo dobre odnose, što će biti najbolje vidljivo kroz idućih par dana tijekom dvodnevnog summita Šangajske organizacije u Kini i odvojenih bilateralnih razgovora Indije s Kinom i Rusijom na margini tog summita. Usprkos tome Indija neće ući u nikakav kineski savez protiv Amerike, ali definitivno vrijedi i obratno. Demonstrirat će svoju neovisnu politiku na najdojmljiviji mogući način – zbog kojeg će i Zapad (prije svega SAD) konačno morati prestati promatrati tu zemlju kao svoj alat za suprotstavljanje Kini.
S druge strane, Europska unija, „prebogata energentima“ – sada će se naravno odreći i te indijske nafte koju je do sad redovito kupovala, u sklopu svoje sankcijske politike prema Moskvi, a zapravo, provodeći u život samo ono što od nje zahtjeva Trump. Odsad će kupovati umjesto jeftinije indijske (prerađene ruske) skuplju američku naftu – kako to nalaže i spomenuti nedavni trgovinski sporazum na kojeg je pristala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom razgovora s Trumpom srpnju na njegovom novom golf imanju u Škotskoj. Naravno, prilikom tog razgovora ona je uglavnom slušala svog sugovornika i kimala glavom u znak odobravanja svega što on kaže (čitaj zahtjeva). Njeno suprotstavljanje Trumpu od samoga je početka izgledalo kao režanje bezubog psa koji želi uplašiti snažnijeg protivnika.
Indija, kao zemlja iz tamo neke Borrellove „džungle izvan europskog raja“ – pokazala je toj ustrašenoj Europi i njenim vođama kako se brane svoji nacionalni interesi, a što nema nikakve veze ni s Rusijom ni s ukrajinskim ratom (SAD osim te u biti ruske nafte i dalje uvozi i ruski obogaćeni uran za svoje atomske centrale) – već samo s dobrobiti i budućnosti njenih građana za koje i razvija svoju zemlju.
Zoran Meter: ‘Izdali su naše snove – Judini sinovi’
Oni europski se, nažalost – sve više dovode pod svršen čin pa će se tako Borrellov „rajski vrt“ ubrzo nalaziti izvan europskih “zidina”, pa čak i u onim zemljama koje su nemilosrdni europski kolonizatori stoljećima pustošili i na njima izgradili svoja moćna carstva.
Sve se vraća, sve se plaća – ne bez razloga kaže mudri narod.
