Dinamika ruskih osvajanja definitivno neće biti dovoljna da u potpunosti zaokruže teritorije anektiranih regija u roku od 50 dana koje je Putinu dao Trump za prihvaćanje njegovog plana. Osim ukoliko bi se Putin odlučio za riskantni potez pokretanja velike kopnene ofenzive u uvjetima kada obje strane dronovima u realnom vremenu prate i vide svaki veći pokret snaga suprotne strane i prema njemu vojno djeluju. Te su ofenzive u praksi moguće, pa i izvedive u smislu postavljenih ciljeva, ali bi nedvojbeno prouzročile veliki broj gubitaka u ljudstvu i tehnici. Je li to za Putina sada prihvatljiva opcija, ili će se odlučiti za neki novi taktički trik prema Trumpu, u čemu je pravi majstor
Kako jača ratnička, proturuska retorika u Europi, skupa s najavljenom sveopćom militarizacijom dugoročnog karaktera, logično je bilo očekivati da ni ruska strana neće oklijevati zaigrati na sličan način – jačanjem svoje ratničke retorike.
Tim više, što je, konkretno, riječ o Europi a ne Sjedinjenim Državama (na Washington i dogovor s njim Moskva još itekako računa, iako retorika niže pozicioniranih ruskih političara, analitičara i medija postaje sve više protuamerička nakon naizgled propalih nada u Donalda Trumpa) koje se upravo i službeno povlače iz sudjelovanja u tom ratu prepuštajući ga na rješavanje samoj Europi.
Naravno, u praksi, pragmatični Amerikanci upravo definiraju način nastavka isporuka svog suvremenog oružja na Stari kontinent (jer golemi je biznis tu u pitanju, a ne žele ispustiti ni geopolitičku omču, čvrsto stegnutu oko vrata europskih saveznika), ali formalno će njegovu isporuku Ukrajini od sada morati na sebe preuzeti europske članice NATO saveza, svaka ponaosob. Pritom će NATO imati isključivo ulogu posrednika u isporukama američkog oružja, a ne neposredno umiješane strane u ukrajinski sukob, što, naravno ni do sada nije bio.
Ako to pravilno iščitamo (a moramo) – zapravo će države članice samostalno odlučivati hoće li ili neće kupovati američko oružje (u 100-postotnom iznosu, kako to traže Trump i Pentagon). Ako to budu činile i isporučivale ga Kijevu, na sebe (a ne na NATO) će preuzeti i odgovornost (npr. od eskalacije s Rusijom). Naravno, one umjesto američkog mogu isporučivati i svoje uskladišteno oružje Ukrajini, a da američko onda kupe kao zamjenu za isporučeno – što će biti ne samo vrlo skupo, već i vremenski neizvjesno s obzirom na red koji u svijetu postoji za američkim oružjem temeljem već važećih ugovora s drugim zemljama (Tajvan, Južna Koreja, …).
Pritom pojedine europske zemlje i njihove vođe slave kao svoj uspjeh navedeni Trumpov sporazum o nastavku isporuka američkog oružja, tj. onaj koji sada njega drži prikovanog uz europske saveznike i njihove interese (koje definiraju kao zajedničke s američkim što uopće nije točno, jer SAD više ne zanima Ukrajina (barem ne u donedavnim razmjerima) čiji sukob traje predugo i iscrpljuje i američke resurse bez ikakve perspektive da će na bojnom polju Rusija doživjeti poraz). Ameriku sada zanima jedino Indopacifik – odnosno Kina – s kojom joj predstoji titanska borba za globalnu dominaciju u 21. stoljeću čija je prva četvrtina već iza nas.
Istodobno se pojavljuje i sve veći broj – blago rečeno skeptičnih država članica NATO saveza koje ne dijele nikakvo oduševljenje s ovim prvima po pitanju Trumpovog sporazuma dogovorenog s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, a da njih nitko o tome ništa pitao nije. Štoviše! Pojedine od njih već najavljuju kako ga neće provoditi tj. da neće kupovati američko oružje, već će pronaći drugačije načine za pomoć Ukrajini – poput Češke. Koji su to načini – nitko od njih pritom ne govori, jer ih realno niti nema kada je riječ o vojnoj pomoći Kijevu. Ukrajinu mogu spasiti samo isporuke američkih protuzračnih i raketnih sustava koji europskim državama kronično nedostaju.
Ali ni SAD-e se više nije u stanju s tim vrstama oružja razbacivati prema donedavno važećem Bidenovom modelu, jer je i nedavna Pentagonova revizija zaliha u američkim vojnim skladištima pokazala njihov kronični nedostatak. To se najbolje manifestiralo tijekom 12-dnevnog izraelsko-iranskog rata, kada su već isporučeni sustavi PRO namijenjeni Ukrajini naglo promijenili smjer prema Izraelu.
Zoran Meter: Pobrkani lončići! EU slavi ‘slamanje Trumpa’ i sporazum koji će devastirati njene riznice
Putinov „trbuhozborac“
Ali vratimo se mi uvodnoj rečenici teksta tj. rastućoj europskoj ratničkoj retorici i odgovoru Moskve na istu.
Za sada se u tome ističe, rekli bismo i tradicionalno, zamjenik ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev, bliski suradnik predsjednika Vladimira Putina. Zapravo, možemo ga, bez straha od pogreške, smatrati i Putinovim „trbuhozborcem“ – odnosno onim koji glasno iznosi stavove s kojima se Putin de facto slaže ili u najmanju ruku protiv njih nema ništa, ali ih osobno ne iznosi u javnost. Radije preferira tzv. strateško strpljenje, čime drži otvorena vrata za dijalog – prije svega s Washingtonom odnosno američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, jer na europske vođe već odavno ne računa kao na one koji su sposobni za dogovor odnosno bilo što samostalno odlučiti.
Iako to „strateško strpljenje“ prečesto živcira najveći broj običnih Rusa, što podgrijavaju i pojedini američki analitičari tvrdeći kako takva poniženja koje u ukrajinskom ratu dozvoljava Putin – ni jedan američki predsjednik ne bi dugo podnosio da se događaju prema SAD-u (poput napada na Moskvu ili pak ruske strateške nuklearne snage, kao i klasična teroristička ubojstva najviših ruskih aktivnih generala pred njihovim domovima) – Putin od njega ne odustaje. Radije šuti (ne prijeti osobno nikome), dok pritom na ukrajinskom bojnom polju nastavlja djelovati kao i do sada. Koliko će još dugo moći šutjeti ne znam, ali će to posve sigurno ovisiti isključivo ne o retorici europskih čelnika, već o njihovim praktičnim potezima koji se tiču ukrajinskog rata.
Na ovu temu 17. srpnja oglasio se američki medij The Nwe York Post, koji me je i potaknuo na ovu analizu. Tekst, nedvojbeno zanimljivog sadržaja, prenosim u cijelosti kako slijedi ispod. Nakon njega, uobičajeno, donosim vlastitu prosudbu.
Meter: Umjesto ‘strašnih sankcija’ Trump Putinu dao još 50 dana da dovrši posao u Ukrajini
Kremlj prihvatio stavove Medvedeva
Zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev pozvao je Moskvu da bude spremna napasti Zapad ako eskalira sukob u Ukrajini, nekoliko dana nakon što je američki predsjednik Donald Trump obećao povećati isporuke oružja Kijevu ako se uskoro ne postigne primirje.
Dmitrij Medvedev, bivši ruski predsjednik i bliski saveznik Vladimira Putina, upozorio je da će Rusija biti spremna odgovoriti “u potpunosti” ako se Zapad dodatno umiješa u sukob koji traje već više od tri godine.
„Moramo djelovati u skladu s tim. Odgovoriti u potpunosti. I, ako je potrebno, pokrenuti preventivne udare“, rekao je Medvedev državnoj novinskoj agenciji TASS, tvrdeći da je „izdaja u krvi“ mnogima na Zapadu.
Iako je pozvao Rusiju da bude spremna za rat sa Zapadom, također je odbacio zabrinutosti među zemljama NATO-a u istočnoj Europi da bi one mogle biti sljedeće ako Moskva ostvari svoj cilj osvajanja Ukrajine.
Putinov saveznik nazvao je zabrinutosti, koje su potaknule zemlje poput Švedske i Finske da ojačaju svoje oružane snage, “potpunom glupošću”.
„Ono što se danas događa je posrednički rat, ali u biti je to rat velikih razmjera (lansiranja zapadnih projektila, izviđanje sa satelita itd.), paketi sankcija, glasne izjave o militarizaciji Europe“, rekao je Medvedev.
„Ovo je još jedan pokušaj uništavanja ‘povijesne anomalije’ koju Zapad mrzi – Rusije, naše zemlje“, dodao je.
Kremlj je rekao da su Medvedevljevi komentari opravdani s obzirom na navodno “konfrontacijsku” situaciju u Europi, gdje su se Velika Britanija i Francuska nedavno dogovorile o partnerstvu radi jačanja NATO-a i zaštite bloka od nuklearnih prijetnji.
Napetosti traju otprilike godinu dana nakon što je Putin proširio rusku nuklearnu doktrinu, upozoravajući da svaka nuklearna supersila koja pomaže ruskom neprijatelju raketama dugog dometa može i treba biti smatrana potencijalnom metom za nuklearno oružje Kremlja.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da Rusija sada razmatra sve opcije nakon što je predsjednik Trump zaprijetio da će uvesti 100-postotne sekundarne carine na ruski uvoz i naoružati Ukrajinu novim oružjem “vrijednim milijardama dolara” ako Putin ne pristane na mirovni sporazum u roku od 50 dana.
Putin se čini nepokolebljivim zbog prijetnji, rekavši novinarima u utorak da namjerava nastaviti borbu u Ukrajini dok Kijev i Zapad ne pristanu na njegove uvjete za prekid vatre.
Moskva je više puta izjavila da zahtijeva povrat svih do sada osvojenih teritorija, a Putin je pozvao Ukrajinu na demilitarizaciju i odustajanje od nade u ulazak u NATO.
Dok se ti zahtjevi ne ispune, Kremlj obećava nastavak vojnih operacija, iako Rusija već okupira oko 20% teritorija Ukrajine.
Kremlj izjavu iz NATO-a o Kalinjingradskoj enklavi nazvao neprijateljskom
Prosudba
Osobno nisam uvjeren da će se scenarij odnosa Rusija-Zapad odvijati u navedenoj eskalacijskoj formi, koja – jasno – ne odgovara ni jednoj strani neposredno ili posredno uključenoj u ukrajinski sukob. On bi prije ili kasnije završio sveopćim ratom tj. nuklearnom katastrofom, jer si nijedna strana (ni Rusija ni SAD odnosno NATO) ne može u slučaju međusobnog rata priuštiti „komoditet“ poraza s obzirom na goleme geopolitičke uloge koji su u tom slučaju u igri, kao i nepopravljive posljedice koje bi iz takvog poraza proistekle.
Zato sam puno skloniji svom ranije iznesenom mišljenju da je Trump s nedavnim „ultimatumom“ Putinu kroz davanje istome dodatnih 50 dana da prihvati njegov mirovni plan o zaustavljanju rata zapravo kupio vrijeme i Putinu (da dovrši rat po svojim uvjetima ako je to u stanju) i sebi (da posloži „kockice“ ukrajinskog problema na sebi prihvatljiv način u odnosu na domaće oponente koji na ukrajinski rat gledaju po inerciji kroz naočale Joea Bidena).
U tom smislu, u prilog ovom mišljenju na određeni način ide i jučer objavljeni tekst na Tportalu, koji, pozivajući se na neovisni ruski portal Meduza (u Rusiji ga smatraju gotovo neprijateljskim zbog pisanja na način koji je često u suprotnosti s onim što iznosi službena Moskva), piše kako su „ruske snage ostvarile značajan teritorijalni prodor između gradova Pokrovsk i Konstantinovka, sjeverno od Donjecka. Operacije su koncentrirane oko akumulacijskog jezera Kleban-Bik, južno od Torecka. Ukrajinske snage povlače se iz predgrađa, a obrana grada je oslabljena prodorima s više pravaca“.
Ako je ta vijest točna, ruskoj vojsci se otvara mogućnost ne samo operativnog opkoljavanja ključnog prometnog čvorišta – Pokrovska, već bi „ruske snage do jeseni mogle istovremeno prići istočnim, južnim i zapadnim prilazima Konstantinovke. Time bi taj grad, koji je ključan za logistiku i obranu sjevernog Donbasa, mogao biti opkoljen i izoliran“.
Dodao bih kako se od njega onda zapravo otvara put prema Kramatorsku i Slavjansku – dvama jedinim velikim preostalim gradovima koji još nisu pod kontrolom ruskih snaga u Donjeckoj regiji (rus. DNR) koju je Moskva početkom listopada 2022. g. službeno anektirala, skupa s regijama Luhansk, Zaporižje i Herson (uz Krim, sad već davne 2014. g.).
Neću ovom prilikom ulaziti u dublje vojne analize, tj. zaustavit ću se na ovome što je objavio tportal, već ću samo naglasiti kako je rusko napredovanje duž čitave crte bojišnice iako sporo, konstantno. Nema dana kada ne osvoje jedno ili više naselja, a napredak su posljednjih tjedana ostvarile i u pograničnim dijelovima susjednih ukrajinskih regija, koje, barem službeno, nemaju u planu zauzeti, već to čine iz razloga stvaranja tampon zona za sprječavanje budućih ukrajinskih upada na ruski teritorij (regije Sumi, Harkov i Dnjepropetrovsk).
Međutim, ova dinamika ruskih osvajanja definitivno neće biti dovoljna da u potpunosti zaokruže teritorije anektiranih regija u roku od 50 dana koje je Putinu dao Trump za prihvaćanje njegovog plana. Osim ukoliko bi se Putin odlučio za riskantni potez pokretanja velike kopnene ofenzive u uvjetima kada obje strane dronovima u realnom vremenu prate i vide svaki veći pokret snaga suprotne strane i prema njemu vojno djeluju. Drugim riječima, te su ofenzive u praksi moguće, pa i izvedive u smislu postavljenih ciljeva, ali bi nedvojbeno prouzročile veliki broj gubitaka u ljudstvu i tehnici. Je li to za Putina sada prihvatljiva opcija, ili će se odlučiti za neki novi taktički trik kojim će lopticu donošenja odluke i koja bi opet išla njemu u korist prebaciti Trumpu? Putin je u tome pravi majstor, pa ćemo vidjeti što to sprema (ako sprema).
Uostalom, nije isključeno da na kraju i ratnička retorika počne prevladavati i u pozadinskim pregovorima između Trumpa i Putina koji se između njihovih najbližih suradnika odvijaju gotovo svakodnevno, daleko iza svjetala pozornice. Tj. da si međusobno počnu prijetiti – Trump carinskom i sankcijskom eskalacijom po Rusiji, a Putin napadima na vojnu infrastrukturu europskih zemalja koje budu isporučivale Ukrajini dalekometno raketno oružje i(li) američke Patriote.
Ali to bi bio put koji ne vodi nikamo osim u ponor pakla – i to dobro znaju svi oni u Washingtonu i Moskvi koji to moraju znati. Samo, hoće li usprkos tome smoći snage pronaći rješenje koje će ih obje izvući iz vrtloga koji i nas – skupa s njima – sve više gura na put bez povratka?
Zoran Meter: Pomahnitali svijet: Trumpov senator prijeti Moskvi napadom u iranskom stilu
Jer povijest je pokazala da je bilo ratova koje nitko nije želio ali su se oni na kraju ipak dogodili. Onaj najpoznatiji u tom smislu nedvojbeno je bio Prvi svjetski rat.
