- Trump i Putin mogu ukrajinski rat kontrolirati iz jednostavnog razloga: Amerika je godinama prije njegovog izbijanja stvarala (i na kraju stvorila) sve nužne pretpostavke da do njega dođe pa ih može i ukloniti ako i kada to bude htjela, a Rusija je ona koja u Ukrajini put do ostvarivanja svojih ciljeva krči golom vojnom silom gdje joj se službene NATO snage nikada neće htjeti suprotstaviti.
- Radi li se ovdje o dolasku trenutka istine u američko-ruskim odnosima tj. ulasku u njihov vrhunac napetosti koji će i odrediti njihove konačne poteze? Mislim kako je upravo to slučaj, a evo i zašto.
Odnosi između američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina oduvijek su bili zagonetka za političke analitičare. Jedni postojano govore o njihovoj međusobnoj „kemiji“ i razumijevanju, drugi pak govore kao Putin Trumpa „drži u šaci“ i da je potonji njime impresioniran, dok su treći pristalice potpunih nebuloza – prema kojima je Trump Putinov agent koji mora slušati baš sve što ovaj naredi.
Ovo zadnje se već na početku Trumpovog prvog mandata jako koristilo kao narativ u američkom (a onda i europskom) medijskom prostoru kontroliranom od strane Demokratske stranke (a to je oko 90 posto američkih medija tj. onih liberalne orijentacije) – i ta je stigma (naravno nikad potvrđena jer i nije istinita, a da je kojim čudom to i bila – odavno bi reagirale američke moćne protuobavještajne strukture (FBI) i čitavu stvar vrlo brzo presjekle na sebi svojstven način ako drugačije ne bi moglo, a moglo bi sigurno) Trumpa pratila do kraja mandata, onemogućavala mu političko djelovanje unutar SAD-a i na međunarodnoj pozornici na način kako je on to želio u sklopu svojih predizbornih obećanja.
Osobno smatram kako „kemija“ između Trumpa i Putina nedvojbeno postoji, povezuje ih i njihov stil vladanja koji je nedvojbeno autoritativan (što nužno ne predstavlja problem ukoliko iza te autoritarnosti stoje kompetencije tj. znanje, dobra volja za rješavanje domaćih i međunarodnih problema uklanjanjem njihovih temeljnih uzroka a ne isključivo „gašenjem požara“ koji se potom u svakom trenutku opet može rasplamsati, i mogućnost slušanja savjeta stručnjaka i, potom, temeljem stručnih analiza izvođenja pravilnih zaključaka i donošenja praktičnih poteza temeljem istih). Postoji li ovo što je navedeno u zagradi kod njih dvojice, i ako da u kolikoj mjeri – ostavljam svakom ponaosob za procjenu.
Međutim, ono što je najvažnije, smatram kako su obojica – i Trump i Putin – nedvojbeno istinski domoljubi koji vole svoje zemlje, štite njihove interese, i da ih ne žele i nikada neće izdati ili prodati „za Judine škude“ – kako je to npr, u Hrvatskoj od početka novog milenija na djelu.
Dakle, niti Putin „kontrolira“ Trumpa niti je to slučaj obratno. Poštuju se (nedvojbeno), žele dijalog i teže traženju rješenja ukrajinskog problema mirnim putom (nedvojbeno), ali pritom ne žele poniziti svoje zemlje lošim odlukama dalekosežnog karaktera (također nedvojbeno). I tu onda dolazimo do ključnog pitanja koji će riješiti (ili ne daj Bože neće) ukrajinski rat: za koju od te dvije države – SAD-a i Rusije, on predstavlja istinski a ne „nafilani“ egzistencijalni problem? I na tome će se temeljiti sporazum kada i ako do njega jednom dođe – i na ničemu drugom.
Zoran Meter: Ikona ruskog otpora u Donbasu o strateškim greškama Putinovog rata; put u propast
Odnosi toplo-hladno o rješavanju ukrajinskog sukoba
Neovisno o variranju odnosa između Putina i Trumpa od početka drugog mandata ovog posljednjeg u smislu toplo-hladno kada je riječ o ukrajinskom ratu (prethodni američkog predsjednik Joe Biden a priori je odbijao bilo kakve razgovore s ruskim čelnikom kao i one na nižim razinama između dviju strana) jedan drugog mogu telefonski nazvati u bilo kojem trenutku, spriječiti neželjeni tijek događaja, dogovarati međusobne kao i susrete njihovih delegacija i td.
Naravno, činjenica da se mogu nazvati kada im to padne na pamet sama po sebi nije dovoljna za popravak odnosa dviju država, ali zato itekako ostavlja prostora da se na tome radi, i da se jednom, kada se stvore potrebni preduvjeti tj. postigne odgovarajuća ravnoteža interesa – postigne i dogovor o rješenju ukrajinskog rata. Jer bez američko-ruskih razgovora, koji sada mnoge iritira – poglavito u Europi zbog potpuno pogrešnih politika i strategija koje su europske političke elite zauzele po pitanju svog angažmana u spomenutom ratu i gdje su svojom histeričnom retorikom i praktičnim potezima same i svjesno zatvorile vrata za dijalog s Moskvom o rješenju krajnje opasnog rata i za Europu samu – niti jedno krizno žarište u svijetu, a poglavito ovo ukrajinsko ne može biti riješeno na miran način. Drugim riječima: bez dijaloga i diplomacije ovaj bi ratni sukob bio osuđen na završetak isključivo vojnom silom.
Kada pak znamo tko u njemu ratuje neposredno odnosno posredno (ovo drugo se odnosi na Rusiju i SAD koji je u tu igru uvukao i sve europske saveznike u NATO-u) jasno je čime bi na kraju takav totalni rat, bez vođenja nužnog dijaloga i završio. Kataklizmom – tj. međusobnim ratom SAD-a i Rusije poslije koga više ništa ne bi bilo važno jer se ništa i ne bi moglo promijeniti odnsono popraviti.
Zato već dugo s gadošću slušam različite hrvatske pseudo-analitičare i navodne geopolitičke stručnjake koji zapravo ne znaju razaznati ništa izvan okvira crno-bijelog pogleda na svijet koji se, s vrha, medijski gura u javni prostor kao zadana istina. Mučno ih gledati, često i sa žaljenjem – kako se neprestano koprcaju u istom vrtlogu dezinformacija, gluposti i iskrivljenih predodžbi koje ih onda u zaključcima redovito dovode do toga da (ne)svjesno lažu i sebi i drugima. Osim nesposobnosti i nestručnosti, ima tu naravno i obilja nepotizma, karijerizma i štošta drugog čemu nema mjesta u profesionalnom, stručnom bavljenju geopolitikom, ali ostavimo njih ipak po strani jer nisu ni vrijedni spomena, a povijest će ih prije ili kasnije učiniti blago rečeno smiješnima.
Američke sankcije Lukoilu i Rosnjeftu: Posljedice i značaj
SAD i Rusija kontroliraju rat
Ono što pravi znalci geopolitike znaju je to da ni Trump ni Putin ne žele da Ukrajina postane uzrok ili povod za oružani sukob dviju glavnih nuklearnih velesila. Obojica ukrajinski rat mogu kontrolirati iz jednostavnog razloga: Amerika je, godinama prije njegovog izbijanja stvarala (i na kraju stvorila) sve nužne pretpostavke da do njega dođe pa ih može i ukloniti ako i kada to bude htjela, a Rusija je ona koja u Ukrajini put do ostvarivanja svojih ciljeva krči golom vojnom silom i gdje joj se službene NATO snage nikada neće htjeti suprotstaviti.
Iako se pritom Rusija nedvojbeno muči te i sama trpi teške posljedice, svi jako dobro znaju kako taj rat ona vodi ne (samo) protiv Ukrajine, već s cjelokupnim Zapadom i s bremenom golemih sankcija na svojim leđima, kao i to da zbog specifičnih odnosa Moskve i Washingtona koji imaju i globalne reperkusije rat vodi „s jednom zavezanom rukom“ tj. ne koristi najrazornije oružje koje joj je na raspolaganju i koje bi SAD, da je riječ o njegovom ratu kojeg za sebe proglasi egzistencijalnim bez previše objašnjenja domaćoj i svjetskoj javnosti odavno iskoristio, a iza sebe ostavio samo prah i pepeo.
‘Čin rata’: Reakcije iz Moskve i Pekinga na Trumpove naftne sankcije
Trumpov predstavnik upravo stigao u SAD
Jučer su pojedini ruski mediji objavili vijest prema kojoj je posebni predstavnik ruskog predsjednika Vladimira Putina za investicije u inozemstvu, njegov izaslanik u pregovorima s američkom stranom i čelnik moćnog ruskog Državnog investicijskog fonda Kiril Dimitrijev stigao u SAD, te da se u subotu očekuje njegov sastanak s američkim kolegama na Floridi.
Danas ovu vijest de facto potvrđuje i CNN koji je s ruskim dužnosnikom obavio intervju.
Rusija je zainteresirana za brzi završetak oružanog sukoba u Ukrajini. Moskva nastoji to postići diplomatskim putem, izjavio je Dimitrijev za američki medij. “Želimo što prije završiti ovaj sukob. Svi želimo da se ovaj sukob završi diplomatskim putom.” — rekao je.
Putinov izaslanik izrazio je uvjerenje da je rješenje ukrajinske krize blizu. Rekao je kako potraga za kompromisima teče normalnom dinamikom i da oni koji vjeruju drugačije jednostavno krivo shvaćaju čitavu situaciju. Istovremeno je naglasio da se diplomatsko rješenje u Ukrajini može postići samo ukoliko se uzmu u obzir interesi Rusije.
Glasnogovornik ruskog predsjednika posebno se osvrnuo na napade na Ukrajinu te rekao kako ruske snage biraju samo vojne ciljeve. Također je najavio da će se summit između Trumpa i Putina održati, ali u kasnijem terminu od prvotno pretpostavljenog u Budimpešti.
Nikad oštriji Putinov odgovor Trumpu: Ne sluti na dobro
Rutte ne dijeli optimizam Dimitrijeva, a oglasila se i „koalicija voljnih“
Rusija je tijekom ukrajinskog sukoba pretrpjela značajne gubitke u ljudstvu i financijskim resursima, a sada je nužan dodatni pritisak na Moskvu., rekao je glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte na medijskoj konferenciji nakon jučerašnjeg sastanka “koalicije voljnih” u Bruxellesu. Smatra kako Moskva postiže “marginalne rezultate” na bojnom polju uz ogromnu cijenu, dok Ukrajina ostaje hrabra, a Zapad nastavlja djelovati.
„Istina je da Putinu ponestaje novca, ideja i vojnika. Predsjednik Trump je vrlo dobro rekao da bi trebali stati tamo gdje jesu. Sada je vrijeme da se poveća pritisak na Rusiju kako bismo mogli postići pravedan mir za Ukrajinu.“ — rekao je glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza kojeg citira agencija Haqqin.
Navedenom sastanku u Londonu predsjedao je britanski premijer Keir Starmer koji je pozvao saveznike da Ukrajini osiguraju rakete dugog dometa i predstavio taktiku “maksimalnog pritiska” na Rusiju. Britanski premijer smatra kako ova koalicija, koja se sastoji od 30 zemalja, mora pojačati napore i kako bi potisnula rusku naftu i plin s globalnih tržišta, koristila zamrznutu rusku imovinu za financiranje ukrajinske obrane, povećala podršku protuzračnoj obrani i povećala vojni pritisak na Moskvu redovitim isporukama oružja dugog dometa.
Jučer je zapovjednik Glavnog stožera francuskih kopnenih snaga, general Pierre Schill, izjavio kako je Francuska spremna rasporediti svoje trupe u Ukrajinu kao dio pružanja sigurnosnih jamstava, dok je predsjednik Emmanuel Macron u Londonu rekao kako je spreman prebaciti borbene zrakoplove Mirage i rakete Aster u Ukrajinu, kao i osigurati obuku ukrajinskih vojnika (info: službena stranica Elizejske palače).
U međuvremenu rat u Ukrajini traje nesmanjenom žestino. Ruska vojska pokrenula je rijetko viđeni napad na ukrajinske ciljeve, uključujući i na glavni grad Kijev, a ukrajinska vojska upravo je oštetila branu Belgorodskog akumulacijskog jezera blizu granice dviju zemalja.
Tjedna analiza Zorana Metera: Događaji se odvijaju kao da je dana zapovijed da se ide u kataklizmu
Prosudba
Spomenute inicijative „Koalicije voljnih“, kao i spremnost britanskih i francuskih političkih i vojnih dužnosnika za navedene poteze u praktičnom će smislu ovisiti isključivo o volji tj. o dobivenom (ne)odobrenju Donalda Trumpa. Sve izvan toga je PR europskih dužnosnika koji ni o čemu samostalno ne odlučuju kada je riječ o donošenju strateških odluka o ukrajinskom ratu. Trump je onaj koji u bilo kojem trenutku, jednim jedinim telefonskim potezom u Kijev može završiti ovaj rat ako to bude želio. Nema europskog lidera koji bi to mogao spriječiti.
Za sada Trump to definitivno ne želi, što je bilo vidljivo i u „kopernikanskom obratu“ vezanom uz njegovo odustajanje od summita s Putinom u Budimpešti kojeg je potonjem sam predložio svega nekoliko dana ranije, a još više uvođenjem svojih prvih sankcija Rusiji otkako je stupio na drugi mandat – protiv najvećih ruskih naftnih tvrtki Rosnjeft i Lukoil. Očito je kako Trump i američka “duboka država” i dalje smatraju kako se Putina može primorati na odustajanje od svojih dobro poznatih uvjeta za završetak rata i prihvaćanje onih Trumpovih, koji su (gle čuda!) identični i s onima koje traže i europski lideri. Pritom Trump, istodobno, dva puta javno odašilje signale kako ne isključuje sastanak s Putinom kada se za to stvore povoljni uvjeti. Dakle, nedvojbeno je riječ o pokušaju novog pritiska i slamanja Putina novim sankcijskim udarcima.
Prema mom mišljenju ovaj je pristup potpuno pogrešan, alim ostavimo vremenu da pokaže (ne)točnost ove tvrdnje i dajmo Trumpu njegovih “šest mjeseci” koliko je u odgovoru Putinu rekao da je potrebno da se bolan učinak novih sankcija osjeti po rusku ekonomiju odnosno državni proračun. Naravno, pod uvjetom da tih šest mjeseci uopće i dočekamo živi i zdravi.
Naime, Putin je na Trumpovo odustajanje od summita i uvođenje novih sankcija morao odgovoriti i to je učinio, kazavši najprije kako je Rusija uvijek spremna za nastavak dijaloga sa SAD-om. Ali pritom je i prvi put i nikad oštrije upozorio na ruski razorni, “pa i fatalni” odgovor ukoliko američke rakete Tomahawk počnu letjeti u dubinu Rusije, da bi njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov već drugog dana pojasnio kako se to odnosi na sve zapadne dalekometne rakete koje se isporučuju Ukrajini. U takvim novim okolnostima Kiril Dimitrijev stigao je jućer u Sjedinjene Države.
I tu smo sada na početku ove priče tj. analize. Radi li se ovdje o dolasku trenutka istine u američko-ruskim odnosima tj. ulasku u njihov vrhunac napetosti koji će odrediti njihove konačne poteze? Mislim kako je upravo to slučaj jer ovakvo stanje ne može trajati vječno tj. prije ili kasnije će se morati na ovaj ili onaj način razriješiti (a onda bolje prije).
S obzirom kako dosegnuti stupanj tih odnosa sada, osim prema deeskalaciji može ići i u potpuno suprotnom smjeru tj. prema neupravljivoj eskalaciji – nije li onda bolje da postoji (makar i slabašni i zakulisni) dijalog između Moskve i Washingtona, bez postavljanja prethodnih preduvjeta, ili možda ne?
Pitanje postavljam prije svega velikim hrvatskim geopolitičkim stručnjacima tj. onima koji sebe sami takvima smatraju a mediji im širom otvaraju svoja vrata.
‘Vješta’ EU diplomacija preuzela financiranje Ukrajine: Milijunaša je sve više ali i sirotinja se ne da
Mislim da bi istima i ovi potonji morali postaviti navedeno pitanje ukoliko žele postati relevantni, jer za sada to nikako nisu. Jer blo bi zanimljivo čuti njihov odgovor na ovo jednostavno i jednoznačno pitanje na koje mogu odgovoriti također vrlo jednostavno – samo s običnim “da” ili “ne”.
