Rim zapanjen Macronovom izjavom: Oštro ukorio Giorgiju Meloni riskirajući pogoršanje odnosa
Nedavno sam pisao o brutalnom premlaćivanju sa smrtnom posljedicom izvjesnog francuskog desničarskog aktivista u Lyonu od strane ljevičarskih ekstremista, i proanalizirao moguće posljedice, podsjećajući, između ostalog, i na nedavne nerede koje su talijanskom gradu Torinu izazvali ekstremni ljevičari nakon zatvaranja njihovog kulturnog centra u tome gradu.
Pritom sam ukazao i na opasnosti od oštrih ideoloških podjela u društvu i na primjeru Hrvatske, kao i na to da se ekstremno ideološki motivirana nasilja, s koje god strane političkog spektra dolazila. moraju ne samo oštro sankcionirati, već prije svega prevenirati kako bi se umanjile štetne posljedice „zaraze“ mržnjom, koja se, u suprotnom, poput virusa vrlo brzo širi društvom i zahvaća sve njegove pore.
Neadekvatno djelovanje prema tom sigurnosnom problemu ili pak potpuno „zatvaranje očiju“ od strane nadležnih tijela vlasti, u konačnici može dovesti do masovnih nereda i s tragičnim posljedicama, a u ekstremnim slučajevima i do građanskog rata. Uostalom, svi građanski ratovi motivirani su dubokim ideološkim podjelama iza kojih stoje sukobljeni interesi nositelja stvarne moći – vlasnika krupnog kapitala, a vrlo često i interesi vanjskih središta moći kojima je cilj destabilizacija neke države u korist svojih geopolitičkih interesa.
I kako me to pretjerano ne iznenađuje, dobro poznajući unutarnje političko stanje ili „krvnu sliku“ sadašnje Europe, danas je gore navedena tema oko ubojstva u Lyonu konačno prerasla s lokalne i nacionalne – na međunarodnu razinu.
Evo o čemu je riječ.
Šokirana Meloni velike subotnje nerede ljevičara nazvala napadom na državu
Macron oštro napao talijansku premijerku
Francuski predsjednik Emmanuel Macron, inače, na nacionalnoj političkoj sceni i prema anketama popularnosti unutar francuske javnosti već odavno „šepavi patak“ koji određenu težinu uspijeva održavati još samo na razini struktura EU-a s obzirom na krajnje složeno geopolitičko stanje i na kontinentu i globalno (ali i tu mu sve češće moćniji neistomišljenici okreću leđa, poput njemačkog kancelara Friedricha Merza), očito je odlučio izgubiti još jednu ključnu europsku političku osobu, koja mu je, paradoksalno, bila prilično bliska u kreiranju zajedničkih prijedloga i politika. Riječ je o talijanskoj premijerki Giorgiji Meloni.
Naime, kako piše medij Euronews, Macron je u četvrtak talijanskoj premijerki Giorgiji Meloni rekao da prestane komentirati unutarnje poslove Francuske, nakon što je osudila, u uvodu našeg teksta spomenuto smrtonosno premlaćivanje desničarskog aktivista u Lyonu.
Quentin Deranque, 23, preminuo je 14. veljače od ozljeda glave zadobivenih kada su ga maskirani napadači pretukli i udarili nogama tijekom sukoba ispred sveučilišta u Lyonu dva dana ranije. Tužitelji su rekli da će se sedam osoba suočiti s optužbama za ubojstvo, uključujući parlamentarnog asistenta zastupnika iz ljevičarske stranke Francuska nepokorena (LFI).
Što je za Macrona „krimen“ Meloni?
Meloni je na društvenim mrežama napisala kako je Deranqueova smrt “od strane skupina povezanih s lijevim ekstremizmom” “rana za cijelu Europu“. Osudila je ono što je nazvala “klimom ideološke mržnje koja zahvaća nekoliko nacija“.
Macron joj je oštro odgovorio pred novinarima rekavši slijedeće:. „Uvijek me iznenadi kako ljudi koji su nacionalisti (jasno aludira na Giorgiu Meloni, op.ZM.), koji ne žele da ih se uznemirava u vlastitoj zemlji, uvijek prvi komentiraju što se događa u drugim zemljama. Neka svi ostanu kod kuće i ovce će biti dobro zbrinute.“
Na neposredno postavljeno pitanje misli li na Giorgiju Meloni, Macron je odgovorio: “U pravu ste.”
Ured talijanskog premijera izjavio je kako je “zapanjen” Macronovim komentarima. Izvori navode da je Meloni samo izrazila sućut i da se nije miješala u francuske poslove.
Ovdje bih dodao, da, ako pročitate navedene riječi talijanske premijerke, u njima nećete naći ništa netočno, već samo upozoravajuće po čitavu Europu (ona niti ne spominje implicite Francusku jer je i potonja, kao i Italija i Hrvatska , …, dio te iste Europe).
Posve sigurno, prema mom mišljenju, Meloni je puno prije ovu svoju poruku uputila talijanskim građanima nego francuskim, s ciljem upozorenja o onome što bi moglo slijediti u budućnosti, pri čemu je potaknuta spomenutim nemilim događajima u Torinu kada je talijanska vlada istinski bila šokirana razmjerima i razinom nasilja ljevičarskih ekstremista prema policijskim snagama koje su pokušavale održavati red tj. raditi svoj posao.
Izmišljeni fašizam i stvarni hibridni rat: kako se Hrvatska nepotrebno igra vatrom
Što se dogodilo u Lyonu?
Ali vratimo se tekstu Euronewsa.
Deranque je napadnut 12. veljače na marginama prosvjeda nacionalističkih feministkinja u Sciences Po Lyonu, gdje je zastupnica u Europskom parlamentu ljevičarskog LFI-a, Rima Hassan, održavala događaj. Videozapis prikazuje nekoliko maskiranih osoba kako udaraju nogama i šakama muškarca na tlu.
Lyonski tužitelj Thierry Dran rekao je kako je u napadu sudjelovalo najmanje šest osoba. Deranque je zadobio smrtonosne ozljede lubanje i mozga od ponovljenih udaraca te je umro u bolnici dva dana kasnije.
Jedanaest osoba je isprva pritvoreno. Većina je pripadala radikalnim ljevičarskim pokretima, prema pravosudnim izvorima. Dvojica muškaraca optužena su za ubojstvo i smještena su u pritvor.
Jacques-Elie Favrot, pomoćnik zastupnika LFI-a Raphaela Arnaulta, optužen je za suučesništvo putem poticanja. Favrotov odvjetnik rekao je da je njegov klijent priznao da je bio prisutan i počinio nasilje, ali je porekao da je zadao smrtonosne udarce.
Arnault je ranije ovog tjedna rekao da je Favrot zaustavio sav parlamentarni rad. Zastupnik je suosnivač La Jeune Garde, antifašističke omladinske skupine koja je povezana s osumnjičenicima, a koju je Francuska zabranila 2025. godine.
Političke posljedice
Ubojstvo je naštetilo LFI-ju i omogućilo krajnje desnoj stranci Nacionalni skup (RN) da se prikaže kao žrtva smrtonosnog ekstremističkog nasilja uoči općinskih izbora u ožujku i predsjedničkih izbora 2027. godine – piše dalje Euronews.
Ministar pravosuđa Gérald Darmanin pozvao je Arnaulta da “snosi posljedice” ako pravosuđe pronađe ozbiljne dokaze koji se odnose na njega ili njegove pomoćnike. Koordinator stranke La France Insoumise Manuel Bompard rekao je da Arnault neće biti suspendiran niti isključen iz stranke.
Talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Tajani rekao je da je ubojstvo “ozbiljna stvar koja se svih nas tiče”. Usporedio ga je s talijanskim “Olovnim godinama” od kasnih 1960-ih do 1980-ih, kada su naoružane skupine s lijeve i desne strane izvodile bombaške napade i atentate.
„U Italiji je bilo mnogo Quentina, neki tijekom najmračnijih razdoblja Republike“, napisao je Tajani na društvenim mrežama. „Osuda ovakvih djela služi kako bi se spriječilo da Italija ponovno padne u tako mračnu prošlost.“
Meloni je kasnije za Sky TG24 izjavila da je Macron krivo protumačio njezine komentare. „Žao mi je što je Macron to doživio kao miješanje“, rekla je. „Moj fokus nije na Francuskoj, već na rizicima polarizacije u društvu.“
Odvjetnik Deranqueovih roditelja rekao je da su pozvali na “smirenost i suzdržanost” te osudili “sve oblike političkog nasilja”.
Modrićev aksiom: Hrvatska između nelustriranih struktura i globalnih heroja
Prosudba
Obje ove tragične epizode, prva s premlaćivanjem policajaca u Torinu, a onda i ova s ubojstvom premlaćivanjem u Lyonu, ukazuju ne samo na rast ideološke polarizacije u Europi koja je već odavno prestala biti trend i postala realnost, već na rast ideološki motiviranog nasilja. Potonje je pak posve druga razina opasnosti koja sve više postaje trend i za koju se još uvijek nadam kako neće postati proces tj. prerasti u stvarnost.
Potpuno sam uvjeren kako je ovo što se događa posljedica pojedinih potpuno pogrešnih politika proteklo desetljeće i više, od strane struktura vlasti u Europskoj uniji, u Bruxellesu. Jer ekstremizam i nasilje ne mogu biti uzrok samih sebe, a onda, logično, nii sami sebi posljedica.
Te se pogrešne politike Bruxellesa kreću u rasponu od nametanja novih vrijednosnih sustava kao obligatornih i za sve one kojima to nikako nisu i nikada neće biti (mislim na razne „igre“ s biološkim čovjekom, eksperimentiranjima s ljudskim spolovima, javnim manifestacijama i prodorima svakojakih pseudoznanstvenih programa u obrazovne institucije – od dječjih vrtića pa na dalje i td.), do potpuno pogrešne migrantske politike koju Bruxelles, nakon nekontroliranog priljeva migranata već godinama neuspješno nastoji uskladiti s realnošću na terenu odnosno stavovima zemalja koje su najviše pogođene ilegalnim migracijama i svim posljedicama koje ona sa sobom nosi – humanitarnih, zdravstvenih, sigurnosnih, socijalnih, kulturoloških.
Te politike dovele su do očekivanog jačanja stvarno, a ne fiktivno desno orijentiranih stranaka nacionalnih predznaka tj. stranaka domoljubne provenijencije – koje su politički tehnokrati u Bruxellesu, s ciljem očuvanja sinekura tzv. centra (uvjetno lijevog i uvjetno desnog) svim zemljama članicama namjerno označili negativnom sintagmom „radikalna desnica“ odnosno „desničarske stranke“ što bi onda trebalo aludirati na njihov ekstremizam što je potpuno netočno i tendenciozno. Radikalno pa i ekstremno desnih i rasističkih stranaka, koje u svojim programima otvoreno koketiraju ili se pak „samo“ nadahnjuju s propalim nacističkim ili fašističkim režimima u Europi nedvojbeno ima, ali one su relativno rijetke i u većini slučajeva politički potpuno marginalne. Ali to centriste u EU-u ne smeta da i jedne i druge – i one zdravo domoljubne, konzervativne, tradicionalne, i one radikalne i ekstremističke svrstavaju u isti koš.
S druge strane, političko i medijsko forsiranje teza o navodnom jačanju radikalne desnice u Europi koja se sprema preuzeti vlast (u smislu spomenutog trpanja u isti koš) dovelo je do protureakcije tj. do stvarnog jačanja radikalne ljevice. Dakle, po fizikalnom zakonu sile akcije i reakcije. Zato se sada i nalazimo tu gdje jesmo, o čemu govore i dva predmetna nemila događaja a njih je diljem Europe na svakodnevnoj razini.
Ali ukoliko još dublje proniknemo u ovu problematiku uočit ćemo još jedan fenomen: radikalni ljevičari su postali kudikamo ekstremniji i nasilniji od radikalnih desničara. Do prije par desetljeća stvar je bila dijametralno suprotna. Ljevičare je (ovdje govorim općenito, a uvijek je bilo iznimki) karakteriziralo istinsko mirotvorstvo, dakle pacifizam i internacionalizam Bili su prepoznatljivi i kao „djeca cvijeća“ s karakterističnim stilom oblačenja, frizura i sl., nerijetko skloni lakim drogama i nirvani kao pokušaju bijega od sumorne svakodnevice i socijalnih nepravdi, državne represije i sl.
S druge strane desničare je tada karakteriziralo upravo spremnost na fizičko nasilje što se odražavalo i na njihovom fizičkom izgledu – od izbrijanih glava do oblačenja. Mi stariji se možemo sjećati i „skinheadsa“ koji potječu iz britanske subkulture 60-ih godina iz radničkih obitelji, ali su se do 90-ih godina ideološki razdijelili od onih neutralnih preko ljevičarskih, do otvoreno pronacističkih struja diljem Europe.
Naravno, i tada je bilo velikih uličnih nasilja i tučnjava između lijevih i desnih ekstremista ali je prevladavajući dojam ipak bio da su desničari bili pravi snagatori i fajteri.
Zašto se ta slika danas toliko promijenila? Pa upravo iz razloga tendencioznog smještanja u desnicu i ono što ona je i što nije.
Ti današnji, tzv. desničari su zapravo velikim dijelom obiteljski ljudi tradicionalnih vrijednosti, vrlo često i vjernici. I kada se takvi ljudi, u svojim mirnim prosvjedima (ili akcijama poput već čuvenih javnih molitava krunice u Hrvatskoj) suočavaju s protu-prosvjedima ljevičara i ako nema dostatno policije i zaštitara – gotovo redovito dolazi do sukoba u kojima nerijetko deblji kraj izvlače tzv. desničari. Zato što oni po svojoj orijentaciji i prirodi i nisu nikakvi desničari već klasični konzervativci, kojima i životna filozofija i vjera brane fizičko nasilje osim ukoliko se od njega moraju braniti.
Pravi bi fajt, da su toliko hrabri, ekstremni ljevičari morali tražiti isključivo u sudaru s ekstremnim desničarima unutar nogometnih navijačkih huliganskih skupina, vječno spremnih za rat s drugima. Lako bi ih mogli naći ispred stadiona uoči ili poslije nogometnih utakmica. Ali njima oni očito ne smetaju oni, već im smetaju oni koji na zakonski dozvoljen način manifestiraju drukčije političke i svjetonazorske stavove, a što je jasan znak da su ekstremni ljevičari manipulirani i vođeni od strane političkih struktura što se upravo pokazalo i na spomenutom nesretnom francuskom slučaju koji vuče korijen iz samog parlamenta te zemlje odnosno tamošnje radikalne ljevičarske stranke. Jer druge osobe, spremne za fizičko nasilje i obračune, lijevi radikali će malo gdje drugdje uspjeti naći izvan huliganskog miljea – barem je tako u našoj Hrvatskoj (sve je drugo laž i politička manipulacija).
I tako će biti sve dok ovi prvi ne pređu crtu, odnosno ukoliko i vlast svojim potezima konačno ne počne smirivati a ne uzburkavati strasti i dijeliti narod po ideološkim kriterijima na „crvene“ i „crne“.
Imamo samo jedan uporišni stup
Imamo samo jedan uporišni stup i temelj hrvatske države – to je Domovinski rat.
Sve ostalo, propale režime i njihove državne tvorevine i njihove vođe – treba zauvijek baciti u ropotarnicu prošlosti. Onako, kako je to simbolički nedavno bilo učinjeno na maškarama – čini mi se u Kaštelima – spaljivanjem “krnje” Tita i Pavelića.
Organizatorima zato svaka čast i pohvale na ideji, motiviranoj iskrenom željom i porukom da nam je već svima preko glave unutarnjih hrvatskih podjela i mržnje koji idu na ruku samo neprijateljima naše zemlje, a da pritom zaboravljamo sva druga, životno važna pitanja i brige kojima se primarno moramo baviti. I kao političari, i kao mediji odnosno novinari i kao svi drugi radnici, studenti i td.
Izazova i opasnosti u svijetu sada je previše da bismo imali komoditet za svađe oko banalnih stvari, oko kojih su se svađali i zakrvili naši djedovi i pradjedovi – i to nam ostavili u nasljeđe. Pa nećemo valjda i mi učiniti istu grešku i takvo nasljeđe ostaviti svojoj?!
Specijalni rat: Raspišite referendum o tome želite li da Zagreb bude glavni grad Hrvatske
Dakle, na potezu je vlast – prije svega ona izvršna a onda i sve lokalne, da se to pod svaku cijenu spriječi i ne dogodi.
A od spomenutog Tita prihvaćam jedino onu „tuđe nećemo, svoje ne damo“ – i time bih završio, jer smatram da je pametnom dosta.
