- Dubokim uvlačenjem u psihološke igre usmjerene na „omekšavanje“ Putina, poput prijetnji svojih generala ili povlađivanju pojedinim europskim čelnicima koji su već navukli vojničke čizme a zapravo izgubili razum, osjećaj za stvarnost i strateško sagledavanje budućnosti – i sam bi se Trump vrlo lako mogao naći u poziciji da se njegova „kemija“ s Putinom brzo pretvori u otvoreno neprijateljstvo.
- Teško da će Putin i Xi Jinping početkom rujna u Pekingu potpisati kapitulaciju i pokorno je proslijediti Trumpu, da bi on potom u Bijeloj kući priredio pobjednički bal, kako je to bilo nakon pobjede SAD-a u Hladnom ratu nad SSSR-om.
Najnovija izjava zapovjednika američke vojske za Europu i Afriku, generala Chrisa Donahuea da bi NATO-ove snage mogle zauzeti rusku teško utvrđenu Kalinjingradsku oblast “u nečuveno kratkom vremenskom okviru” ako bude potrebno – samo je jedna od sličnih izjava ratničkog karaktera, ali i demonstrativnih poteza vojnog karaktera koje posljednjih tjedana odašilje prije svega američka administracija, a gotovo istodobno je prihvaćaju i vođe ključnih europskih država.
Iako spomenuta izjava američkog generala o Kalinjingradu za bolje znalce geopolitike i obrambene tematike nije nikakva novost (NATO savez unutar svojih planova i strategija već odavno, još od doba Hladnog rata razmatra scenarije zauzimanja Kalinjingradske regije i prilagođava ih novim političkim i tehnološkim uvjetima i mogućnostima), ono što je novost, i što zapravo zabrinjava, je to da je ovo prvi put da se takve namjere i k tome na tako visokoj razini podižu iz razine profilnih resora i politike koja o tome vodi brigu, na široku medijsku razinu.
O ovakvim namjerama (dakle za koje se znalo i koje su svoj put prema uglavnom specijaliziranim medijima dovodili stručni analitičari koji se time bave) do sada tako visokopozicionirani vojni dužnosnici nikada nisu govorili pred medijima i to predstavlja novu dimenziju, koja odašilje i jasnu poruku istodobno vojnog i političkog karaktera – u ovom slučaju Rusiji (o tome više kasnije u tekstu).
Što se pak tiče gore spomenutih demonstrativnih poteza vojnog karaktera, u njih prije svega spada američki razorni zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ti su napadi zapravo puno manjeg vojnog značaja (radi se o iranskoj civilnoj infrastrukturi koja tek potencijalno može dovesti do proizvodnje nečeg (obogaćenog urana do nužne razine) što pak može i ne mora dovesti do konačnog supstrata nužnog za proizvodnju oružja (u konkretnom slučaju onog nuklearnog), dok su puno više političkog i psihološkog u smislu odašiljana poruka prije svega Rusiji i Kini čiji je Iran strateški partner i koje su i same duboko involvirane u bliskoistočnoj regiji sa svojim nacionalnim interesima koje su u suprotnosti onim američkim.
Da ništa nije slučajno ukazuje i najnovija šokantna izjava novog glavnog zapovjednika združenih oružanih snaga NATO-a u Europi, američkog generala Alexus Grynkewicha, koji je izjavio da bi rat Sjevernoatlantskog saveza s Rusijom i Kinom mogao početi već 2027. godine, a što su objavili i ruski mediji, ali čak i oni u Vijetnamu kojih se sve što se događa u njihovoj regiji itekako tiče.
Nadalje, general Grynkewich, kojeg je američki predsjednik Donald Trump nominirao za vrhovnog zapovjednika američkih snaga u Europi, izrazio je i čvrsto uvjerenje da Ukrajina može dobiti rat protiv Rusije. Ovu smjelu izjavu dao je tijekom saslušanja za potvrdu pred američkim Senatom, izvještava USA Today, a prenosi bugarski medij Fakti.
Grinkevich je rekao: „Mislim da Ukrajina može pobijediti“. Rekao je da se Ukrajinci bore s impresivnom odlučnošću kada je njihova domovina ugrožena. Kako navodi njemačka medij Focus.de, Grinkevicheve riječi su u oštroj suprotnosti sa stavom administracije Donalda Trumpa.
Ovdje napominjem kako Trump čvrsto vjeruje da je Rusija ona koja dobiva rat, da Volodimir Zelenski „nema karte u rukama“ i da oklijevanje s potpisivanjem sporazuma o prekidu vatre (bez obzira koja strana oklijeva) samo šteti Kijevu u smislu da ostaje bez novih teritorija. Međutim, s obzirom na izjave generala kojeg je Tramp osobno predložio za ovu visoku vojnu dužnost u Europi, to može značiti ili da američka „duboka država“ vrši pritisak na Trumpa da se vrati Bidenovoj retorici o „ukrajinskoj pobjedi“ i „strateškom porazu Rusije“, ili da ju je sam Trump već prihvatio. Naime, teško je vjerovati da bi se američki general, ma koliko visoko pozicioniran bio, usudio ovako nešto izjaviti bez da za to nema dozvolu politike.
Ipak najviše mislim da ni jedno ni drugo nije slučaj, i da je glavni zadatak generala Grynkewicha, što od njega zapravo i traži Trump – da navedenom retorikom lomi otpor onih europskih država koje se opiru kupnji američkog suvremenog oružja – bilo da ga kupe za svoje potrebe a Ukrajini dostave svoje zastarjelo naoružanje, ili da ga kupuju za Ukrajinu, a onda čekaju da im Amerikanci dostave svoje novo naoružanje kojeg bi, naravno, one same platile u cijelosti – u oba slučaja.
I konačno, na tlu Dalekog istoka Amerikanci su posljednjih dana i tjedana pokrenuli čitav niz posjeta svojih visokih dužnosnika (Pete Hegseth – šef Pentagona kroz posjete američkim saveznicima, Marco Rubio – državni tajnik, koji je sudjelovao na sastanku formata ASEAN+). Paralelno se odvijanju i američke vježbe s Filipinima potpuno protukineskog karaktera vezano uz osiguranje slobodne plovidbe tamošnjim pomorskim putovima,kako to službeno tumače, kao i one zračne, u trojnom formatu s Japanom i Južnom Korejom – protu-sjevernokorejskog karaktera.
Istodobno ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov (također je bio na sastanku ASEAN+, pa čak tamo i razgovarao s Marcom Rubiom) bio je u posjetu Kini, a nakon toga Sjevernoj Koreji gdje su potpisani novi važni sporazumi vojno-savezničkog karaktera.
Sve skupa gore navedeno znači jedino ubrzani nastavak globalne geopolitičke napetosti i ubrzano zaoštravanje sigurnosnog stanja na Dalekom istoku i u Europi, s tim da je Bliski istok nakon američkih bombardiranja Irana postao sve prije samo ne stabilna regija kojoj uskoro slijede mir i blagostanje.
Lindsey Graham zaprijetio Rusiji bombardiranjem
Kontroverzni američki senator iz Republikanske stranke (iz redova neoconsa a ne MAGA zastupnika unutar iste) Lindsey Graham, poznat po tome da je tijekom prvog Trumpovog mandata podržavao istoga, da bi se na kraju od njega odvojio pa čak i pridružio oštrim napadima demokrata na Trumpa nakon čuvenih prosvjeda na Capitol Hillu početkom siječnja 2021.g., pa je onda opet učinio kopernikanski zaokret i podržao Trumpa u završnoj fazi stranačkih predizbora prošle godine nadajući se i funkciji državnog tajnika u budućoj Trumpovoj vladi – širokoj je javnosti postao najpoznatiji tek nedavno. Naime, sukreator je zakonskog prijedloga o uvođenju golemih sekundarnih carina od čak 500 posto protiv država koje kupuju ruske energente, kojim je Trumpu zapravo dao nužnu „elastičnost“ u pregovorima s Putinom (čitaj primoravanje potonjeg da pristane na Trumpov mirovni plan).
Kako je to na kraju završilo postalo je poznato u ponedjeljak, kada je Trump umjesto novih carina Putinu dao novih 50 dana za prihvaćanje njegovog plana, a istodobno najavio nove isporuke američkog oružja Kijevu. Na koji način i preko čijih leđa već je rečeno gore u tekstu.
Međutim, Lindsey Graham, čiji je spomenuti zakonski prijedlog u međuvremenu ostavljen po strani (vrlo moguće i zauvijek), time se nije dao smesti, već se iznova želi dodvoriti Trumpu i pomoći mu u pokušaju discipliniranja Putina.
O tome najbolje svjedoči današnji tekst američkog specijaliziranog medija Military Watch Magazine (MGW) kojeg objavljujem kako slijedi, nakon čega donosim svoju prosudbu:
Američki senator Lindsey Graham okarakterizirao je nedavne napade američkih zračnih snaga na nuklearna postrojenja u Iranu kao prijetnju Rusiji i njezinim trgovinskim partnerima, upozoravajući na ozbiljne posljedice za Moskvu ako se ne pridržava američkih zahtjeva u vezi s tekućom vojnom kampanjom u Ukrajini u roku od 50 dana.
„Ako se Putin i drugi pitaju što će se dogoditi 51. dana, predložio bih da pozovu ajatolaha (Alija Hamneija)“, izjavio je Graham. U napadu o kojem se govori, pokrenutom u okviru operacije Midnight Hammer, sedam interkontinentalnih stealth bombardera B-2 Spirit poletjelo je iz zračne baze Whiteman u Missouriju s planom leta koji je ukazivao na Guam kao njihovo odredište, prije nego što su 21. lipnja neočekivano napali nuklearna postrojenja Fordow i Natanz u Iranu.
Naleti su trajali 37 sati. Sposobnost bombardera da izvode napade na ciljeve diljem svijeta uz malo ili nimalo upozorenja iz baza na američkom kopnu, dok su istovremeno koristili svoje napredne stealth sposobnosti kako bi izbjegli otkrivanje radarom, učinila ih je potencijalnom prijetnjom kada su prvi put uvedeni u upotrebu krajem 1990-ih.
B-2 je posebno razvijen kako bi mogao djelovati duboko unutar sovjetskog zračnog prostora tijekom posljednjih godina Hladnog rata, iako su brza poboljšanja sovjetskih sposobnosti protuzračne obrane izazvala ozbiljna pitanja u američkim zračnim snagama u vezi s njegovim preživljavanjem mnogo prije nego što je ova klasa ušla u upotrebu.
Iako su se ruske sposobnosti protuzračne obrane razvijale mnogo sporije od SSSR-a, starost stealth dizajna B-2 znači da se ne očekuje da će biti održiv za napade na dobro branjene ciljeve. Za razliku od stealth lovaca poput F-35, koji nisu dizajnirani da izbjegnu otkrivanje radarom za rano upozoravanje na dugim valnim duljinama, već da ih je vrlo teško zaključati, sposobnost izbjegavanja otkrivanja radara u svim valnim duljinama ključna je za preživljavanje B-2. Očekuje se da će ga mala brzina zrakoplova, nedostatak manevarskih sposobnosti i nedostatak opcija za pratnju lovaca na misijama većeg dometa učiniti vrlo ranjivim ako bude otkriven. Posebno veliko raspoređivanje radara dugih valnih duljina od strane Rusije, poput Rezonans-NE i Voronjež-DM, čini njezin teritorij među najizazovnijim ciljevima za napade B-2.
Značajan faktor u korist flote B-2 u slučaju napada na Rusiju je prostranost ruskog teritorija od 17 milijuna četvornih kilometara, što je ostavilo njezine sustave protuzračne obrane, lovce i presretače slabo raspoređenima. Posebno u udaljenim ruskim regijama Arktika, Srednje Azije i Pacifika, mogućnosti protuzračne obrane ostaju ograničene. Ova se situacija značajno pogoršala nakon što su provedena značajna smanjenja flote presretača MiG-31 koji brani ta područja, te nakon što su dva programa za razvoj nasljednika zrakoplova prekinuta, a treći ozbiljno odgođen. Kao rezultat toga, čak i ako se otkriju B-2, potencijalno bi se mogli koristiti za napade na udaljene objekte od ekonomskog značaja, poput arktičkih naftnih instalacija. Ako ruske oružane snage ne uspiju predvidjeti lokacije napada, službe bi se mogle suočiti s prijetnjom, posebno zato što će sposobnosti prikrivenosti B-2 zahtijevati da se zrakoplovi angažiraju na manjim udaljenostima.
Meter: Umjesto ‘strašnih sankcija’ Trump Putinu dao još 50 dana da dovrši posao u Ukrajini
Rusija nije Iran
Za razliku od Irana, Rusija je uložila velika sredstva u svoje sposobnosti protuzračne obrane, a okosnicu svoje mreže čini sustav dugog dometa S-400. Nedavno je u uporabu uveden sustav S-500 , koji je posebno dobro optimiziran za neutraliziranje velikih strateških zrakoplova poput bombardera, s dometom od 600 kilometara. Ovi sustavi ipak imaju ograničeniju sposobnost pokrivanja velikih područja od lovaca ili presretača, a primarni razlog za razvoj MiG-31 u Sovjetskom Savezu bila je nemogućnost zemaljskih sustava da osiguraju dovoljnu pokrivenost udaljenih regija.
Nasljednik MiG-31 trenutno se razvija u okviru programa PAK DP, koji se smatra ključnim za obranu ruskih arktičkih i srednjoazijskih teritorija dok SAD modernizira svoje strateške bombarderske sposobnosti uvođenjem B-21 početkom 2030-ih. Međutim, velika kašnjenja u programu PAK DP, za koji su dužnosnici u početku izvijestili da je namijenjen uvođenju presretača u upotrebu krajem 2020-ih, povećala su mogućnost da će ruski teritorij biti ranjiviji uvođenjem B-21. Kašnjenja od gotovo desetljeća uvođenja S-500 u upotrebu dodatno su pogoršala problem, a jedina pukovnija S-500 u upotrebi sada je raspoređena za zaštitu Krima u istočnoj Europi.
Iako su ruske sposobnosti protuzračne obrane daleko superiornije od iranskih, primarni faktor koji štiti zemlju od udara bombardera B-2 ili drugih američkih sredstava su njezine daleko veće sposobnosti odmazde. Dok je Iran, uz sjevernokorejsku podršku, razvio značajan arsenal balističkih projektila sposoban ugroziti američke vojne objekte diljem Bliskog istoka i većeg dijela istočne Europe, Rusija može pokrenuti napade odmazde na samo kopno Sjedinjenih Država, kao i na američke vojne objekte i ekonomske interese diljem svijeta. Njezina sredstva za to kreću se od velike flote visokosofisticiranih nuklearnih podmornica do male, ali brzorastuće flote strateških bombardera Tu-160M, od kojih oboje imaju dovoljan domet za lansiranje napada krstarećim projektilima na bilo koju metu u svijetu.
Dakle, iako bi se napadi bombardera B-2, uz znatan rizik, potencijalno mogli koristiti za napad na strateške ciljeve u udaljenijim ruskim regijama, velika mogućnost odmazde značajno je smanjila održivost takvih napada.
Kinezi upali u sporne vode, a SAD prvi put rasporedio avione F-35 na Filipinima. Evo što slijedi
Prosudba
Kada sumiramo navedeni tekst američkog MGW-a odnosno u njemu objavljene stavove senatora Lindseya Grahama i ranije navedene stavove američkih visokih generala, kao i poteze koje Washington čini na Dalekom istoku u kontekstu vojnih vježbi sa savezničkim zemljama, možemo izvesti zaključak koji se zapravo sastoji od dva aspekta:
Prvo, Trumpova administracija težište svoje vanjske i obrambene politike definitivno žuri prebaciti iz Europe i Bliskog istoka na azijsko kazalište vojnog sučeljavanja – prije svega s Kinom, a tek daleko iza nje sa zemljama poput Sjeverne Koreje i sl. Takve „sporedne“ zemlje sada im služe isključivo za mobilizaciju svojih partnera na zajedničko djelovanje sa Sjedinjenim Državama u sklopu ključnih američkih strategija, jer npr. sjevernokorejski nuklearni program ne može ne izazivati zabrinutost Južne Koreje i Japana, tj. moraju ga shvaćati kao ugrozu. A od te ih ugroze onda – logićno – mogu spasiti jedino Sjedinjene Države. Kako će se to reflektirati na njihove odnose s Kinom, u Tokiju i Seulu više nitko ni ne postavlja pitanja.
U istom smislu se mora promatrati i neobični zahtjev SAD-a upućeni Australiji i Japanu o tome bi li se priključili američkom ratu protiv Kine ako bi do njega došlo (nor. u kontekstu kineskog napada na Tajvan).
I konačno, drugi aspekt. Navedene izjave američkih generala i Lindseya Grahama nedvojbeno imaju cilj izvršiti psihološki pritisak na ruskog predsjednika Vladimira Putina da prihvati Trumpov mirovni plan za Ukrajinu. To je zapravo ne samo Sizifov posao koji neće dovesti do željenog cilja, već može biti i kontraproduktivan za samoga Trumpa.
Ono što uvijek tvrdim i znam kao poznavatelj ruskih političkih i društvenih kretanja je da Putin nikada neće odustati od svojih zahtjeva za pokretanje pregovora (o njima je već toliko puta rečeno da ih sada ne želim ponavljati) koje ionako smatra minimalističkim u odnosu na ranije – javno nikad objavljene želje o tome što želi dobiti invazijom na Ukrajinu u smislu teritorijalnih probitaka (one su na psihološkoj razini i u svijesti svih Rusa itekako jasne i puno su veće od onoga što Putin sada namjerava zadržati). Preciznije, smatra ih realističnim tj. onima od kojih više nema pomaka unatrag.
Trump to dobro zna i zapravo podilazi Putinu kupujući vrijeme da politički posloži kockice u SAD-u i Europi na način na koji bi sve to na kraju mogao prikazati kao svoj uspjeh što je njemu i najvažnije.
Međutim, dubokim uvlačenjem u psihološke igre usmjerene na „omekšavanje“ Putina, poput prijetnji svojih generala ili pak povlađivanja pojedinim europskim čelnicima koji su već navukli vojničke čizme a zapravo izgubili razum, osjećaj za stvarnost i strateško sagledavanje budućnosti – i sam bi se Trump vrlo lako mogao naći u položaju da se njegova „kemija“ s Putinom ubrzo pretvori u otvoreno neprijateljstvo. Toga za sada na svu sreću nema (ma koliko neki sumanuti upravo to željeli) – ali koliko dugo će to trajati? Ovih 50-ak dana nedvojbeno hoće. Ali što će biti nakon toga nitko još ne zna, pa ni sam Trump.
I za sam kraj. Znakovito, navedeni 50-dnevni Trumpov rok (neki ga zovu pogrešno – ultimatum), dan Putinu da prihvati njegov mirovni plan – završava dan uoči Putinovog posjeta Xi Jinpingu u Kinu, 2. rujna!
Teško da će njih dvojica tom prigodom u Pekingu potpisati kapitulaciju i pokorno je proslijediti Trumpu, da bi on potom u Bijeloj kući započeo veliko pobjedničko slavlje.
Zoran Meter: Pobrkani lončići! EU slavi ‘slamanje Trumpa’ i sporazum koji će devastirati njene riznice
Slično onom, kada su uz litre ispijenog šampanjca pobjedu nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu preuranjeno slavili tadašnji američki dužnosnici usprkos upozorenjima trezvenih analitičkih znalaca da za to nije vrijeme i da ponižavanje tek nastale Rusije može biti – kontraproduktivno!
