Nastavlja se drama oko mogućeg američkog zahvata najvećeg svjetskog otoka – Grenlanda, koji je pod suverenitetom Kraljevine Danske. To je pitanje postala glavna tema u Europi, koja sada brine njene vođe – gotovo više nego ukrajinski rat s obzirom kako ima potencijal potpunog razaranja međuatlantskih odnosa, uključujući i one ključne, unutar NATO saveza.
Tim više što EU i velika Britanija upravo kuju i svoje planove koji se Trumpu sigurno neće svidjeti (o njima više kasnije u tekstu), iako to – ruku na srce, više sliči na prijetnje pudlice dobermanu nego na nešto ozbiljno, poglavito u kontekstu ukrajinskog rata i nabrušenog europskog velikog istočnog susjeda koji ovih dana ponovo demonstrira svoju silu i odlučnost potezima vojnog karaktera tj. korištenjem hiperzvučne balističke rakete srednjeg dometa Orešnik na samoj granici Ukrajine s Europskom unijom odnosno NATO savezom. A ostati s Rusijom jedan na jedan, bez pomoći SAD-a, noćna je mora svih europskih vođa, i to nije nikakva tajna.
Otuda proizlaze i nadljudski politički i diplomatski napori koje oni poduzimaju u kontekstu postizanja mirovnog sporazuma za Ukrajinu, prije svega ona, da u sigurnosna jamstva za tu zemlju duboko involviraju i Sjedinjene Države. Naime, dobro je poznato kako tzv. koalicija voljnih neće (čitaj nije u stanju) slati svoje vojnike u Ukrajinu nakon potpisivanja mirovnog sporazuma bez čvrstih američkih jamstava za njihovu sigurnost, čega, međutim, još uvijek nema a teško da će i biti, jer se SAD – barem pri Trumpovoj administraciji, tome protivi.
Washington se, naime, ne želi dovesti u poziciju da zbog eventualnih incidenata (koje može izazvati bilo koja strana u tako šarolikom vojnom društvu na tlu Ukrajine) bude primoran ući u sukob s Rusijom odnosno pokrenuti Treći svjetski rat. Za njega Ukrajina ni po kojim elementima nema stratešku sigurnosnu važnost (ima samo kao poligon za iscrpljivanje Rusije i to tuđim rukama, i za svoj čvršći zagrljaj europskih saveznika). Tim više što Moskva i ovih dana iznova podsjeća kako će nazočnost bilo čijih stranih vojnih snaga smatrati legitimnim metama svojih oružanih snaga.
Ali vratimo se mi Grenlandu i političkim i medijskim previranjima koja ovih dana zasjenjuju čak i spomenuti ukrajinski rat.
Danskim vojnicima naloženo da ‘prvo pucaju, a onda pitaju’ ako SAD napadnu Grenland
Trump naložio izradbu plana za invaziju na Grenland
Na preksinoć održanoj medijskoj konferenciji američki predsjednik Donald Trump izvijestio je kako će riješiti pitanje Grenlanda svom sredstvima, dakle, ako zatreba – i onim vojnim, o čemu smo opširnije pisali jučer. Prethodno je izjavio i kako ga nije briga za međunarodno pravo, već da će se voditi isključivo svojim moralnim načelima, kao i to da bi „mogli birati između NATO saveza i Grenlanda“.
Čitava ova priča pobuđuje, naravno, i veliki medijski interes, a jedan od onih koji je najjače odjeknuo je i tekst britanskog medija Daily Mail, koji se poziva na svoje izvore.
Prema njima, Donald Trump je naložio Zapovjedništvu za specijalne operacije pripremu plana za invaziju na Grenland, Međutim, taj prijedlog nailazi na otpor najvišeg vojnog vodstva zemlje.
I Trump i njemu odani tvrdolinijaši vjeruju kako SAD mora brzo djelovati kako bi spriječili Rusiju ili Kinu da steknu utjecaj u regiji. Britanski diplomati vjeruju da Trump ovaj scenarij može vidjeti i kao način odvraćanja pozornosti američkih birača od gospodarskog stanja uoči izbora za Kongres koji se održavaju početkom studenog ove godine.
Izvori tvrde da se Združeni stožer protivi, nazivajući potencijalnu operaciju ilegalnom i s nedostatkom podrške Kongresa. Kažu kako vojska pokušava preusmjeriti predsjednikovu pozornost na manje kontroverzne opcije, uključujući akciju protiv ruske tajne flote ili napad na Iran.
U diplomatskim krugovima raspravlja se o nekoliko scenarija, uključujući snažan politički pritisak za prekid veza Grenlanda s Danskom.
U najgorem slučaju, kako se navodi u jednoj diplomatskoj depeši, to bi moglo dovesti do uništenja NATO-a iznutra. U blažem scenariju, Kopenhagen bi mogao pristati na prošireni pristup američke vojske otoku. Europski diplomati procjenjuju da je rok za takve korake ograničen i da bi se mogao zatvoriti do ljeta.
Jedan je izvor sažeo stav vojske prema tim idejama na sljedeći način: “Generali smatraju plan za Grenland ludim i nezakonitim te ga pokušavaju zaustaviti.”
Gradonačelnik Lavova o napadu Orešnikom: Posljedice su mogle biti katastrofalne, ali Rusi nisu željeli učiniti ovo
Europa kuje svoje planove
Istodobno, Europa razmatra slanje svojih vojnih snaga na Grenland pod krinkom NATO-ove misije. Ukoliko američki predsjednik Donald Trump to odbije, mogle bi uslijediti sankcije protiv američkih tvrtki, pa čak i protjerivanje američkih vojnih baza.
O tome piše britanski The Telegraph, pozivajući se na izvore.
London navodno već pregovara s europskim saveznicima o razmještaju vojnih snaga na Grenlandu – formalno, radi zaštite od Kine i Rusije, po Trampovoj „recepturi“ kada govori o razlozima za američko prisvajanje tog najvećeg i najvažnijeg arktičkog otoka.
Europski vojni čelnici razvijaju planove za moguću NATO-ovu misiju na otoku. Britanski dužnosnici su se navodno posljednjih dana sastali sa svojim europskim kolegama, uključujući Njemačku i Francusku, kako bi počeli pripreme za operaciju.
„Planovi bi mogli uključivati raspoređivanje britanskih snaga, ratnih brodova i zrakoplova za zaštitu Grenlanda od Rusije i Kine. Europske zemlje se nadaju da će značajno povećanje njihove prisutnosti na Arktiku uvjeriti gospodina Trumpa da odustane od svojih ambicija aneksije strateškog otoka“, navodi se u tekstu britanskog medija.
Navodnio, “potencijalna operacija je u ranoj fazi planiranja”.
U istom tekstu se također navodi kako Europska unija trenutačno razvija planove za sankcije protiv američkih tvrtki ukoliko Trump odbije prijedlog o raspoređivanju NATO-a.
„Tehnološkim divovima poput Mete, Googlea, Microsofta i X-a moglo bi se ograničiti djelovanje na kontinentu, kao i američkim bankama i financijskim tvrtkama. Radikalnija opcija bila bi protjerivanje američke vojske iz njezinih baza u Europi, čime bi se lišila ključnog uporišta za operacije na Bliskom istoku i drugdje“, zaključuje britanski medij.
Udar sleđa: Čelnik važne zemlje potajno surađuje s Trumpom u opstrukciji ovog zakona EU-a
Prosudba
U političkim kuhinjama s obje strane Atlantika pripremaju se odlučujući recepti koji će odlučiti čiji je „chef“ najbolji , odnosno onaj koji će nakon toga predvoditi sve ostale i kojeg će ovi morati slušati ukoliko ne žele ispasti iz daljnje globalne igre.
Kako su u toj igri ulozi golemi (geopolitička budućnost svijeta odnosno re-pozicioniranje ključnih snaga koji će u njemu voditi glavnu riječ), teško da će netko željeti ostati „usamljeni jahač“, poglavito ako za tako nešto „konja za utrku nema“.
Tko ga ima, SAD ili Europa (EU+europske članice NATO saveza) ostavljam svima vama na prosudbu.
Ali ono što je nedvojbeno i što svi znaju je da Trump u ruci drži „Damaklov mač“ koji stoji nad vratom Europe: manipulacija egzistencijalnom prijetnjom Rusije istoj, ili pak njegov dogovor s Vladimirom Putinom koji Europu automatski stavlja u položaj poražene strane.
Ne vjerujem kako Trump primarno želi ovu posljednju opciju. Njemu više odgovara poslušna Europa, koja će činiti sve što SAD od nje u vanjskopolitičkom smislu zahtjeva (Trumpu je Europa i bitna sastavnica njegove globalne borbe s Kinom) – pri čemu bi i kroz međusobni trgovinski sporazum koji već i postoji od ljeta prošle godine, ojačao američko gospodarstvo, a EU izbacio kao globalnog trgovinskog konkurenta.
Međutim, ne može se isključiti da će Trump, ukoliko Europa bude nastavljala igru geopolitički ravnopravnog sugovornika SAD-u, krenuti i u smjeru spomenute opcije dugoročne „zaigranosti“ s Rusijom, bez obzira što za tako nešto postoji snažan otpor i u samim Sjedinjenim Državama – prije svega u Demokratskoj stranci i u redovima tzv. neoconsa iz obje dominantne političke stranke.
Dakle, igra oko Grenlanda svest će se na klasičnu psihološku igru ili igru moći između SAD-a i Europe. Onaj prvi za sada je definitivno jačem položaju i to po obje ključne sastavnice ukupne moći – ekonomskoj i vojnoj.
Teoretski bi Europa mogla spriječiti Trumpa na samo jedan učinkoviti način: pokretanjem svojih ozbiljnih razgovora s Putinom, na što posljednjih dana i tjedana poziva Emmanuel Macron, a od prije par dana i talijanska premijerka Giorgia Meloni (donedavna bliska Trumpova simpatizerka), a i Friedrich Merz u zadnje vrijeme odašilje pomirljivije tonove prema Moskvi u smislu odustajanja od slanja njemačkih vojnika u Ukrajinu u sastavu tzv. koalicije voljnih (njih bi razmjestio samo u Poljskoj ali ona je ionako članica NATO-a pa tu nema ništa sporno niti bilo kakvog rizika, a stvar je samo u dozvoli Varšave), kao i kroz izjavu kako nema slanja europskih vojnika u Ukrajinu ukoliko se s time ne složi Rusija.
Međutim, odnosi između Rusije i Europe krajnje su poremećeni i zatrovani, i za tako nešto nema mogućnosti – barem u kratkoročnoj perspektivi. Ali Putinov pragmatizam i vješto balansiranje u igrama s drugim globalnim igračima svima je dobro poznat.
Ukoliko on osjeti iskrenost u namjerama toga tipa od strane ključnih europskih vođa, a ne njihov očaj – koji ih primorava na takvu nuždu nakon koje će opet, nakon što po njih opasnost prođe zasvirati po istim notama želeći da Rusija po njima pleše – ni ovakvi, naizgled znanstvenofantastični scenariji nisu isključeni.
Uostalom, geopolitika i svijet oko nas živi su organizam: rastu, mijenjaju se, prilagođavaju, umiru, ponovo se rađaju. Ono što danas izgleda nemoguće, već sutra može biti normalno.
Sjetimo se samo kako je svijet izgledao deset, petnaest godina ranije, a na što sliči danas. Barem naš europski kontinent kojeg bolje poznamo: mir, prosperitet, turizam sa svim i svakim – i naravno – topli domovi zimi, a sve to bez straha što nam donosi sutrašnji dan.
Poraz razuma: Kličko pozvao stanovnike Kijeva da napuste grad; dramatični događaji u Ukrajini
Rekao bih kako od sadašnjeg ludila zapravo prosperiraju jedino mediji. Ali i oni su već odavno u službi stvaranja tog istog kolektivnog ludila za nečije opake interese. Interese, koji su zbog spomenutog ludila sada i sami postali ugroženi, jer dosadašnjim moćnici više ne upravljaju procesima u mjeri koliko je to bilo ranije.
