-
Pridružite se Trumpovoj kampanji za preoblikovanje svijeta u korist Washingtona ili se maknite s puta.
-
Izjave američkog državnog tajnika, iako nedvojbeno ugodnije za uši od Vanceovih prošlogodišnjih, odaslale su u svoj biti jednu te istu poruku: Europa se mora promijeniti i u potpunosti slijediti primjer nove američke politike.
EU i Indo-pacifički klub – CPTTP (potonji se sastoji od 12 država, op.ZM.), poznat kao Sveobuhvatni i progresivni sporazum o transpacifičkom partnerstvu, odlučili su prošlog studenog udružiti svoje ekonomske snage kako bi suzbili fragmentaciju slobodne trgovine nakon Trumpovih carina – piše u ponedjeljak POLITICO. Žele istražiti prijedloge za formiranje jednog od najvećih globalnih gospodarskih saveza. Pregovore predvodi Kanada,nakon što je premijer te zemlje Mark Carney prošli mjesec pozvao srednje sile da se suprotstave američkoj prisili na trgovinski rat.
Ottawa „zagovara napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva [CPTPP] i Europske unije, što bi stvorilo novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi“, rekao je Carney svjetskim čelnicima i globalnoj poslovnoj eliti u Davosu.
Međutim, ovdje bih rekao kako će, usprkos legitimnim namjerama navedenih strana, glavno pitanje, kao i obično – biti ono što o svemu tome misle Sjedinjene Države. I za Kanadu i Europsku uniju SAD je daleko najveći najvažniji trgovinski partner, pa je vrlo teško očekivati da bi u slučaju američkog kategoričkog protivljenja one riskirale raskid trgovinskih veza s velikim i moćnim saveznikom. Iako isto vrijedi i obratno: u uvjetima aktivne protukineske politike u sklopu borbe za globalnu ekonomsku (i ne samo ekonomsku) dominaciju u 21. stoljeću, Amerikanci isto tak ne bi željeli ostati bez svojih strateških vojnih i trgovinskih saveznika i partnera, bez sudjelovanja kojih je i američka strategija obuzdavanja Kine teško zamisliva.
Kako god bilo, sada je postala činjenica da je Trumpova administracija konačno dovela do tektonskog poremećaja funkcioniranja transatlantskog partnerstva po dosadašnjim pravilima igre – slobodno ću, bez straha u pogrešku, reći da je isto dovela do raskola. Od sada će vrijediti ili nova pravila igre temeljena na realizmu, kako je to rekao američki državni tajnik Marco Rubio, ili tog partnerstva uopće neće biti pa će Europa morati krenuti svojim putom samostalno – bez SAD-a.
Ali krenimo redom.
Modrićev aksiom: Hrvatska između nelustriranih struktura i globalnih heroja
Američka politika šarma u Munchenu malo je koga stvarno šarmirala
Kako 14. veljače piše POLITICO, dužnosnici Trumpove administracije zauzeli su izrazito topli – čak i prijateljski – pristup europskim saveznicima na upravo završenoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji – MSC. No sama je poruka zapravo beskompromisna: pridružite se Trumpovoj kampanji za preoblikovanje svijeta u korist Washingtona ili se maknite s puta.
Ton iz SAD-a se promijenio, rekli su prisutni, ali percepcija da bi Trumpova administracija željela vidjeti Europu bjelju i desnije orijentiranu nije se promijenila. Shvaća se da je poruka SAD-a pridružite nam se, a „ako niste, idemo sami“, rekao je izvjesni europski dužnosnik.
Iako se mnogim Europljanima svidio dio Rubiovog govora, on nije isključio spominjanje kulturnih ratova MAGA koje neki u administraciji guraju na kontinentu. Finski premijer Alexander Stubb, europski čelnik poznat po jednom od najboljih odnosa s predsjednikom, rekao je da Europa neće prihvatiti takve ideale.
„MAGA znači anti-EU. To znači anti-liberalni svjetski poredak. To znači anti-klimatske promjene. To je ideološka podstruja“ koja vodi američku vanjsku politiku, rekao je u Stubb u subotnjem intervjuu za POLITICO.
Iza zatvorenih vrata, američki dužnosnici bili su iskreniji u vezi svog antagonizma. Colby (Eldbrige Colby, visoki dužnosnik State Departmenta i zapravo idejni tvorac nove američke sigurnosne strategije – NSS, objavljene u studenom prošle godine koja je potresla Europu i svijet, op.ZM.), na primjer, rekao publici na privatnom događaju u Münchenu da SAD dijeli interese, ali ne i vrijednosti s Europom. „Izrazio je spremnost za suradnju, ali i jasnu poruku da se Europa mora angažirati i da smo prešli iz ‘svijeta temeljenog na vrijednostima’ u svijet ‘temeljen na interesima’“, rekao je jedan od sudionika.
Zoran Meter: Stigla nova Nacionalna obrambena strategija SAD-a: Evo tko je na meti
Što je zapravo rekao Rubio?
Ovdje bih rekao slijedeće. Na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, američki državni tajnik Marco najmanje je govorio o Ukrajini – o onome što su mnogi u Europi najviše priželjkivali. Zapravo je Ukrajinu spomenuo jedan jedini put tijekom svog govora, ali i to u kontekstu američke vodeće uloge u pregovaračkom procesu i želji Washingtona da se postigne konačni mir, a da nije govorio niti o žrtvi niti o agresoru, ili pak nastavku potpore Ukrajini dokle to bude potrebno – Bidenovoj mantri na kojoj pak i dalje ustraju ključni europski dužnosnici.
Marco Rubio daleko najveću pozornost u svom je govoru posvetio Europi i njenim problemima. Pritom je njegova glavna teza da Sjedinjene Države ne namjeravaju “napustiti” Europu i s njom raskinuti veze kako je to izgledalo u prošlogodišnjem nastupu na istoj konferenciji američkog potpredsjednika J.D. Vancea koji je kritizirao europske vrijednosti, stanje ljudskih prava i slobode govora i štotšta drugo što je tada europske političare i diplomate ostavilo u šoku – potpuno nijeme.
Rubio je bio retorički puno blaži od svog prethodnika. Tako je rekao i slijedeće: „Ne tražimo prekid, već oživljavanje starog prijateljstva i obnovu najveće civilizacije u ljudskoj povijesti.“ Ali istovremeno je još jednom ponovio Trumpovu glavnu tezu da se “Europa mora moći braniti” (u prijevodu na dobri stari hrvatski jezik, rekao je da Europljani moraju trošiti više novca u vojne svrhe).
Što se tiče globalizacije, rekao je: „Bila je to glupa ideja koja je ignorirala lekcije više od 5000 godina ljudske povijesti, a ta nas je zabluda skupo koštala.“ Dalje je odvojeno kritizirao UN, tvrdeći kako je ta međunarodna organizacija pokazala svoju nesposobnost u rješavanju problema Gaze i Ukrajine. Rekao je da međunarodno pravo postaje “paravan za one koji ga krše”.
„Ne živimo u savršenom svijetu i ne možemo i dalje dopuštati onima koji otvoreno i bezobrazno prijete našim građanima i ugrožavaju našu globalnu stabilnost da se skrivaju iza apstrakcija međunarodnog prava koje i sami redovito krše“, rekao je Rubio.
Također je oštro kritizirao dosadašnju migracijsku i energetsku politiku rekavši: „Otvorili smo vrata neviđenom valu masovnih migracija koji prijeti koheziji naših društava, kontinuitetu naše kulture i budućnosti našeg naroda.“
Posebno je spomenuo ograničenja u energetskom sektoru zbog takozvanog “klimatskog kulta”, naglasivši da su SAD i Europa “te pogreške napravili zajedno”.
Bez problema bih zaključio slijedeće: izjave američkog državnog tajnika, iako nedvojbeno ugodnije za uši od Vanceovih prošlogodišnjih, odaslale su u svoj biti jednu te istu poruku: Europa se mora promijeniti i u potpunosti slijediti primjer nove američke politike.
Rubio europsku turneju nastavlja u Slovačkoj i Mađarskoj
Posjet Mađarskoj i Slovačkoj
Pritom je jasno dao do znanja koga Trumpova administracija preferira u današnjoj EU: u kontekstu sve oštrijeg neprijateljstva između Mađarske i Ukrajine koje se prelilo i na ono osobno između Viktora Orbana i Volodimira Zelenskog, Rubio je danas u posjetu Budimpešti gdje je stigao nakon jučerašnjeg posjeta i susjednoj slovačkoj prijestolnici Bratislavi gdje je premijer Robert Fico u možda samo za nijansu blažim odnosima sa Zelenskim.
Zapravo, Rubio je, iako, naravno, ne izrijekom jer bi to predstavljalo otvoreno miješanje u unutarnje političke stvari te zemlje, jasno dao do znanja kako Donald Trump podržava Orbana na predstojećim mađarskim parlamentarnim izborima u travnju ove godine. Dakle, potpuno suprotno od onog što priželjkuje središnjica EU-a u Bruxellesu, koja pak niti ne skriva želju za Orbanovom detronizacijom. Također je istu poruku nedvojbeno odaslao i Zelenskom.
Evo još nekoliko mišljenja o Rubiovom, govoru na MSC-u koje je objavio britanski Financial Times pozivajući se na neimenovane diplomatske izvore koji su nazočili događaju:
govor nije izazvao euforiju u Europi ; jedan je izvor rekao da je američki predstavnik pokazao promjenu u uobičajenim odnosima u Europi.
„Rubio je najbolje što možemo očekivati od [američke] administracije. Ali on je sasvim jasno dao do znanja da će, ako se transatlantski odnosi ne prekinu, biti vrlo drugačiji od onoga na što smo navikli“, citira FT neimenovanog dužnosnika.
Medij sugerira kako odnosi između Europe i SAD-a ostaju napeti.
„Stvar je u sljedećem: ako nešto slomite, nije to tako lako sastaviti. Dobro je da je Rubio pružio ruku umjesto da nas bocne u oko, ali u osnovi se ništa nije promijenilo“, kaže drugi dužnosnik.
Jedan njemački diplomat rekao je da su Rubiove riječi zvučale kao da su bile namijenjene domaćem američkom tržištu i biračima, a ne međunarodnoj publici u prostoriji. „Ovo nije odgovor koji smo tražili“, zaključio je njemački diplomat.
Von der Leyen: Zajednička obrana EU i prelazak u ‘najveću brzinu’
Prosudba
Europske liberalne elite na Munchenskoj su konferenciji po prvi put, nakon što su čitavu prošlu godinu ponizno „lizale skute“ Donaldu Trumpu, odlučile istomu pokazati zube. Potpuno su se solidarizirale s visokim predstavnicima Demokratske stranke koji su u velikom broju stigli u Munchen. Između njih stigla je i bivša državna tajnica i predsjednička kandidatkinja DS u 2016.g. Hilarry Clinton, usprkos neugodnostima nje i supruga joj Billa vezano uz svjedočenje u Kongresu o njihovim vezama s pok. seksualnim prijestupnikom Jeffryjem Epsteinom.
Najdojmljiviji je svakako bio susret njemačkog kancelara Friedricha Merza s guvernerom Kalifornije Gavinom Christopherom Newsom kojeg mnogi demokrati vide kao svog kandidata na idućim predsjedničkim izborima za tri godine. Zapravo se kancelar potpuno solidarizirao s Newsonovim govorom na istoj konferenciji, kada je pozvao Europljane da prestanu podilaziti Trumpu i da zajednički, s liberalnom Amerikom, konačno krenu u zajedničko rušenje Trumpa. Naravno, prije svega je tu mislio na predizbore u studenom ove godine, kada bi demokrati vrlo vjerojatno mogli osvojiti jedan dom Kongresa, iako se ne bih iznenadio da osvoje i oba što bi u određenom smislu od Trumpove vladavine posljednje dvije godine stvorilo svojevrsnu „fikus administraciju“ – bez dovoljne snage za daljnju provedbu svojih ključnih političkih programa, prije svega na unutarnjem planu.
Trumpu se ovaj Merzov „otklon“ prema njegovim demokratskim suparnicima sigurno neće svidjeti. Što može napraviti da odbjeglog kancelara vrati „u svoje jasle“ ne znam, osim što znam da je Njemačka u nezavidnoj gospodarskoj situaciji ali i u političkom otvorenom neprijateljstvu s Rusijom oko ukrajinskog rata. Drugim riječima, ako Trump što uopće bude i poduzimao Njemačka bi se prije svih ostalih (koliko se god druge metropole s Berlinom formalno slagale) mogla naći istovremeno isturena između dvije vatre – s istoka i sa zapada.
Još je jedna znakovita činjenica bila vidljiva na MSC-u: francuski predsjednik Emmanuel Macron gotovo da je bio izoliran od Merza i britanskog premijera Keira Starmera, a Macron je navodno u svojoj viziji daljnjih poteza EU-a interesno povezan s talijanskom premijerkom Giorgijom Meloni. Potonja čak nije niti došla u Munchen, već je radije odabrala sudjelovanje na Talijansko-afričkom summitu – očito primarno gledajući talijanske interese u odnosu na one zajedničke europske, kojih zapravo još uvijek nema po pojedinim važnim pitanjima ne samo u odnosu prema SAD-u, već i Ukrajini.
Za kraj ću se zato poslužiti tekstom vrlo utjecajnog američkog medija Foreign Affairs od 16. veljače, autora Petera Slezkine, inače svojevrsnom glasilu američke „duboke države“ nazovimo je tako – demokratskog tipa. Ali i u njemu se očito štošta mijenja u pristupu motrišta na ukupnu promjenu američke vanjske politike.
Ali da ne dužim, evo u najkraćim crtama što se u navedenom tekstu, između ostalog, kaže o mirovnim pregovorima u Ukrajini. Citirat ću ih i time završiti svoju analizu, a svakome prepuštam da o svemu promisli i donese svoje zaključke bez mojih „sugestija“ sa strane:
„… Kao dio trajnog mirovnog sporazuma, u interesu je Ukrajine, Europe i Sjedinjenih Država povući novu međunarodnu granicu koja se otprilike podudara s konačnom linijom kontrole. Takav aranžman zahtijevao bi od Ukrajine i Rusije da prilagode svoje ustavne zahtjeve kako bi odgovarali teritoriju koji stvarno okupiraju (kontroliraju kada je riječ o ukrajinskim snagama, op.ZM.). Dok bi Ukrajina ustupila teritorij (koji je imala) unutar svojih međunarodno priznatih granica iz 1991., Rusija bi morala prihvatiti pravnu granicu koja ne prelazi teritorij koji je jednostrano anektirala. Sporazum bi također omogućio ograničene, međusobno dogovorene prilagodbe crte kontrole, kao i vremenski okvir tijekom kojeg bi se stanovnici pogođenih područja mogli slobodno preseliti u jurisdikciju po svom izboru. Idealno bi bilo da novu granicu priznaju – i politički jamče – ruski partneri u BRICS-u i glavni međunarodni podupiratelji Ukrajine.
… Pretpostavka da međunarodni poredak počiva na snažnoj i dosljedno provedivoj normi protiv teritorijalnih osvajanja ne izdržava povijesnu provjeru. Granice su se više puta mijenjale od 1945., često kao rezultat osvajanja. Kao što politolog Dan Altman dokumentira u studiji iz 2020., stopa uspješnog teritorijalnog osvajanja događala se većom brzinom tijekom većeg dijela poslijeratnog razdoblja nego u 1930-ima i 1940-ima. Primjera ne nedostaje. Izrael je zauzeo Golansku visoravan tijekom Šestodnevnog rata 1967. Desetljeće kasnije, Sjeverni Vijetnam osvojio je Južni Vijetnam, a Indonezija je preuzela kontrolu nad Istočnim Timorom. Nisu sva ta osvajanja formalno priznata, ali međunarodni sustav apsorbirao je te promjene bez raspadanja, što sugerira da je norma teritorijalnog integriteta više aspiracijska nego bitna te da je oduvijek bila podređena stvarnosti moći.
U međuvremenu, prigovor da bi formalno priznanje značilo kapitulaciju Ukrajine ostavlja malo prostora za uspjeh. Ako su ulozi u oružanom sukobu određeni teritorijem, onda je Ukrajina već izgubila. Međutim, to nije jedini način formuliranja ukrajinskih i zapadnih ciljeva. Odmah nakon početka ruske vojne operacije punog opsega, očuvanje neovisnosti i suvereniteta zemlje postalo je prioritet za Ukrajinu i njezine strane sponzore. Ovim je mjerama Ukrajina već postigla uspjeh. Štoviše, uspostavila je bliske ekonomske, političke i strateške veze s Europskom unijom.
Senzacionalni mirovni plan za Ukrajinu: Što su umjesto svjetskih vođa skrojili naš analitičar i AI (3. dio)
Takve veze ispunjavaju dugogodišnje zahtjeve ukrajinskih prosvjednika Euromajdana, koji su 2013. – 2014. tražili priznanje svog “europskog izbora”. Formalno priznanje nove međunarodne granice s Rusijom ne ugrožava ta postignuća. Zapravo, Ukrajina bi mogla imati veće šanse za daljnju integraciju sa Zapadom ako se odrekne pravnih zahtjeva na istočne teritorije koje ne kontrolira.“ – piše FA.
