Zbunjenost! To bi možda bi bila i najbolja riječ koja opisuje medijsko raspoloženje, prije svega na zapadu kada je riječ o rezultatima po mnogima ranije, kao povijesnog, okarakteriziranog summita na Aljasci između američke i ruske delegacije predvođene dvojicom predsjednika Donaldom Trumpom i Vladimirom Putinom.
Osobno nisam zbunjen, jer sam i prije summita predviđao kako na njemu sigurno neće biti potpisan nikakav sporazum o rješenju ukrajinskog rata, već da će se nastojati uspostaviti zajednički okvir unutar kojeg će se dogovarati konačni mir i u čemu će nakon toga morati sudjelovati i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski jer se o njegovoj zemlji i radi, i netko će u ime nje prije ili kasnije morati staviti potpis na završni sporazum.
Je li jučer, u trosatnom razgovoru dviju delegacija taj okvir (ili barem njegovi obrisi) uspio biti uspostavljen jer sporazuma definitivno nema (kao ni dogovora o prekidu vatre) – to još ne zna nitko osim njih samih. Ali kako god bilo, s obzirom na završne izjave pred novinarima dvaju predsjednika (nisu željeli odgovarati na pitanja novinara) neki se zaključci mogu izvoditi ali nikako ne kao a priori točni, a kamoli zaključni i neopozivi. Za njih će sigurno biti vremena kada se prvi dojmovi slegnu i kada (i ako) procure poneke insajderske pikanterije koje bi pomogle u pokušaju izradbe što preciznije analize onoga što se sinoć na Aljasci dogodilo.
Nema prekida vatre
Zato ću ovom prigodom konstatirati samo ono što je očito i na prvi pogled: Putin je dobio što je htio i javno demonstrirao kako je on gospodar ukrajinskog rata, a Trump nije poražen, već je pokazao kako je on „prvi među jednakima“ unutar zapadnog saveza kojeg će saveznici na kraju morati pitati što činiti dalje. Preciznije, rekao bih da će Trump imati zadaću pod čvrsto uzde staviti svoje „nestašne“ europske saveznike i samoga Zelenskog koji se na njih opire. Ako mu to idućih dana ili tjedana pođe za rukom stvar oko postizanja sporazuma s Putinom bit će puno brže riješena, piše Zoran Meter za geopolitiku.news.
Putin očito nije pristao na prekid vatre pod uvjetima koje je Trump želio nametnuti (to je bila Trumpova temeljna intencija), a kako se sada s visokom dozom vjerojatnosti čini – pritom je i izbjegao sankcije kojima mu je Trump donedavno ultimativno prijetio, što je vjerojatno i ubrzalo mogućnost za održavanje ovog summita.
Ali kako često i već odavno ponavljam – Putin se nikada neće odreći ključnih ruskih nacionalnih interesa zbog kojih je i pokrenuo ovaj rat. Inzistirat će na rješavanju temeljnih uzroka istog, a ono što je „zacementirano“ nikada neće povući svoju vojsku iz službeno anektiranih ukrajinskih jugoistočnih regija. U tim će se okvirima SAD morati kretati ako želi postići mirovni sporazum s Rusijom. Alternativa je jedino nastavak rata i sve veća opasnost njegove eskalacije odnosno da taj rat i službeno od Bidenovog preraste u „Trumpov rat“ što potonji pod svaku cijenu želi izbjeći. Težak je to posao za Trumpovu administraciju jer je u nasljeđe dobila homogenizirani združeni zapad na potpuno neprijateljskoj proturuskoj platformi, ali još više zato što ispred SAD-a u ovom slučaju ne stoje Iran ili Sirija, već nuklearna supersila – blago rečeno al pari sa SAD-om u tom segmentu naoružanja masovnog uništenja. Radije volim upotrijebiti izraz „oružja Apokalipse“ jer snažnije dočarava o kakvom se oružju zapravo radi.
Sukus problema na kojem inzistira Moskva
Rusija polazi od činjenice da je SAD već davno ranije pokrenuo „operaciju Ukrajina“ i da je on taj koji mora otkloniti temeljne uzroke koji su do rata doveli, a ona da je ta koja je ga je bila primorana vojno na to prisiliti.
To je sukus ovog velikog problema zbog kojeg se SAD definitivno ne može fokusirati na borbu protiv Kine kao svoju primarnu zadaću i cilj koji tom borbom želi postići – osigurati nastavak američke globalne dominacije u 21. stoljeću. Toga još uvijek nema, a da je četvrtina stoljeća već iza nas. Definitivno je Kina ona koja je najveći dobitnik američko-ruskog rata u Ukrajini (to je upravo njihov rat ma tko vam što suprotno govorio) u kojem Rusija de facto na ukrajinskom tlu ratuje protiv čitavog zapada iako to nikako nije željela pokretanjem svoje „specijalne vojne operacije“ u veljači 2022. I sam ovaj naziv ukazuje na želju Moskve da taj rat ostane u okvirima uskog regionalnog karaktera, međutim Bidenova administracija ubrzo se potrudila da to ne bude tako, već da on postane kontinentalni (europski) iako još uvijek u posredničkoj (proxy) formi.
Ali prije ili kasnije – i to je najvažnije u čitavoj priči summita Trump-Putin – ako se nikakav sporazum uskoro ne bude postigao, ukrajinski rat prelit će se na europski teritorij, a ovisno o američkim reakcijama – moguće i na sjevernoamerički što bi zapravo značilo i konačni globalni mrak. I toga su itekako svjesni i u Washingtonu i u Moskvi (europske prijestolnice su u ovoj priči irelevantne i njihove su vođe za sada zadužene za režanje i nastavit će kesit zube prema Rusiji dok god iz Washingtona ne stigne ultimativni zahtjev da sa tim prestanu. Za sada to sigurno neće biti slučaj jer se spomenutim režanjem Trumpova administracija nastoji okoristiti u pregovaračkom procesu koji je pokrenut s Moskvom ubrzo nakon promjene u Bijeloj kući. Ali – kako se i sinoć vidjelo na Aljasci – režanjem i pokazivanjem zuba od strane Europljana Moskvu nije impresionirana.
Težak izbor za Washington
Sada smo tu gdje jesmo. Pred konačnom spoznajom da se Rusija novih sankcija ne boji (definitivno bi ih željela izbjeći jer će joj sigurno dodatno štetiti, ali zbog njih nikada neće žrtvovati nacionalne interese) pa njihovo uvođenje od strane Trumpa ne samo što nema nikakvog smisla, već bi vjerojatno definitivno zatvorilo vrata pregovora i vrlo brzo dovelo do onog što sam rekao: ili da Bidenov rat postane Trumpov, ili pak da Trump potpuno digne ruke od Ukrajine što bi bila prava katastrofa za europske saveznike ali i za američke globalne ambicije. Nikad zamršeniji „globalni gordijski čvor“ kojeg će prije ili kasnije morati odmotati Washington jer ga je on i zapetljao. Na koji način, još nitko ne zna.
I nemojte nikako misliti kako iza ovih Trumpovih pokušaja pronalaska dogovora s Putinom aktivno ne stoji američka tzv. „duboka država“. Jer Trump sve ovo što sad pokušava samostalno sigurno ne bi mogao činiti. To mu nisu dali, lako se sjetiti, tijekom njegovog prvog mandata ma koliko je on upravo to osobno želio. Američki nacionalni interesi su sada takvi da se istinski teži pronalasku rješenja s Moskvom, ali problem je kako to ostvariti da bi bili zadovoljeni ključni interesi obiju strana? I to je pitanje od milijun dolara? Ukrajina kao zemlja je u tome za SAD najmanje važna, a najvažnije je za Washington sačuvati ugled a time i mogućnost nastavka američkog utjecaja u svijetu. Nepovoljan ishod ukrajinskog rata s točke ugleda po SAD može imati ozbiljne posljedice u formiranju multipolarnog svijeta koje je u toku i u kojem Washington za sebe želi osigurati „najutjecajniji i najprivlačniji pol“.
Kako rekoh, težak je to posao i zapravo izbor za američku vladajuću elitu, u kontekstu konačne spoznaje (koja nije samo od jučer, već je jučer jedino potvrđena) da se Rusija više ne može i neće pokoriti: pokušati krajnje rizično ići na sve ili ništa; ili postići sporazum s Moskvom koji potonju definitivno stavlja u poziciju glavnog dobitnika.
Evo što su Putin i Trump rekli jedan drugom: Ovo baš nitko nije mogao čuti
