Neriješeno ukrajinsko pitanje ostaje „mlinski kamen“ za vratom Europske unije i članica NATO saveza koji namjeravaju, pod utjecajem Trumpa i američke politike općenito i prije njega – graditi europsku sigurnosnu strategiju na temelju konfrontacije i izostanka dijaloga s Rusijom, a ne dogovora o međusobnoj strateškoj sigurnosti s Moskvom kako se to činilo tijekom Hladnog rata u odnosu na SSSR
„Ruski predsjednik Vladimir Putin ponovio je u petak svoje opravdanje za Specijalnu operaciju u Ukrajini“ – piše The New York Times. Ruski čelnik je rekao da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, „i u tom smislu cijela Ukrajina je naša“. Istodobno je nagovijestio da bi ruske trupe mogle osvojiti još više teritorija, pri čemu nije isključio mogućnost zauzimanja čak i velikog ukrajinskog grada Sumija (administrativnog središta istoimene regije) od čijeg su centra ruske snage udaljene svega 19 kilometara te je na dometu ruskog klasičnog topništva.
Ovdje bih podsjetio kako je od Sumija do Kijeva svega 300 kilometara i da kroz taj grad prolazi željeznička pruga između Moskve i Kijeva, izgrađena, naravno, još u sovjetsko doba.
Putin je o tome govorio na jučer održanom, središnjem dijelu tradicionalnog Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu (SPIEF), odgovarajući na pitanja moderatora.
Istina, Putin je tom prigodom kazao kako „nemamo zadatak zauzeti Sumi“ (primarni zadatak je stvaranje tampon zone s obzirom da su preko sumske regije ukrajinske snage u ljeto prošle godine upale u susjednu rusku kursku regiju, i da se odande još uvijek gađa ta ruska oblast, op.ZM.), „ali u principu to ne isključujem“. Potom je dodao slijedeće: „Imamo staro pravilo: gdje kroči noga ruskog vojnika, to je naše.“
Vratio bih se na rečenicu američkog medija s početka teksta, da je Putin rekao da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, „i u tom smislu cijela Ukrajina je naša“.
Istina, Putin je to rekao, ali s obzirom kako sam osobno pratio tijek konferencije, ovdje želim dodati kako je istom prigodom odmah dodao i da „neovisno o tome nitko nema iluzije niti namjere poricati pravo ukrajinskog naroda na njegovu samostalnost“, pa tako ni on osobno ni Rusija.
Što se pak tiče daljnjeg napredovanja ruskih snaga u susjedne regije zapadno od onih koje je Moskva već službeno anektirala, Putin je rekao kako je cilj stvaranje tampon zone, ali i upozorio da je Moskva već u više navrata upozorila Ukrajinu da se rat treba zaustaviti pregovorima jer će svako odugovlačenje po Kijev imati još teže posljedice (naravno, Putin ne skriva kako je tu riječ o prihvaćanju uvjeta koje zahtjeva Moskva: povlačenje ukrajinskih snaga iz četiri okupirane i u ruski ustav inkorporirane ukrajinske istočne i jugoistočne regije (Luhansk, Donjeck, Zaporižje i Herson, a o Krimu Moskva i ne namjerava razgovarati.
Kako pak dalje piše NYT, Putinovo inzistiranje na nastavku ofenzive u Ukrajini imalo je visoku cijenu. Izbor predsjednika Trumpa prošle godine dao je Moskvi nadu da bi mogla obnoviti gospodarske i diplomatske veze sa Sjedinjenim Državama bez prekida borbi u Ukrajini. No, Trump gubi strpljenje i zahtijeva brzo rješenje sukoba.
Ruski predsjednik, piše dalje američki medij – jasno je dao do znanja da to nema namjeru učiniti u skorije vrijeme, pri čemu nije jasno namjerava li Moskva anektirati i dodatne ukrajinske teritorije.
Proročanstvo: Žukov je u Berlinu rekao: ‘Oslobodili smo Europu od fašizma, to nam nikada neće zaboraviti’
Sukob pregovaračkih koncepcija i daljnje napredovanje ruske vojske
Zapravo se glavnina teksta američkog medija svodi na to da je Moskva očekivala poboljšanje američko-ruskih odnosa kroz bilateralne kontakte – neovisno o pregovorima o rješavanju ukrajinskog sukoba koji se vode odvojeno. Međutim, Trump inzistira da se najprije riješi ovo drugo, a onda na red dolaze odnosi Moskve i Washingtona što je opcija koju pak ne podržava Putin.
Potonji ne namjerava odustati od svojih zacrtanih ciljeva u pokrenutom ratu, i kako piše NYT, „Kremlj inzistira na formalnom priznavanju suvereniteta nad tim (gore spomenutim, op.ZM.) regijama“. „To je jedan od onih stavova koji je apsolutno neprihvatljiv za ukrajinsko vodstvo. Ipak, nakon ovih teritorijalnih dobitaka, ruske trupe ušle su u još tri regije“ – konstatira američki medij.
Pojasnit ću, radi se o regijama (ili oblastima) Harkov, Sumi, i odnedavno Dnjepropetrovska regija, koja je površinom i najveća ukrajinska regija s oko 3 milijuna stanovnika.
Na kraju teksta NYT navodi slijedeće: „Frustriran zastojem u dogovoru, Trump je svoju diplomatsku pozornost usmjerio na nešto drugo: na sukob između Irana i Izraela, gdje razmatra ulazak u rat na strani židovske države.“ Istodobno, ruski zračni napadi na Ukrajinu intenzivirali su se posljednjih tjedana.
Trump prijeti Iranu: Izvolite naći kompromis ili ćete nestati
Nakon Zelenskog, Washington je počeo iritirati i jedan drugi Ukrajinac
Nakon što je Trump na samom početku svog drugog mandata pokazao javni prezir prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, da bi se potom, očito nezadovoljan Putinovim neočekivanim (po njega samoga) tvrdim pregovaračkim načelima, primirio i održao novi kratki susret s ukrajinskim predsjednikom uoči samoga početka pogrebne ceremonije pok. pape Franje u Vatikanu, čini se kako jedna druga osoba pada u još veću nemilost Washingtona.
Riječ je o uistinu „krupnoj zvjerci“. Ni manje ni više, nego o, kako ga mnogi nazivaju – najmoćnijoj osobi u hijerarhiji ukrajinske vlasti. Šefu kabineta ukrajinskog predsjednika – Andriju Jermaku!
O tome izvješćuje europski segment američkog medija POLITICO.
On navodi kako „usred žestokih političkih bitaka koje su zahvatile Washington oko Ukrajine, postoji jedna rijetka točka dvostranačkog konsenzusa: svima je dosta Andrija Jermaka“. … „drugi najmoćniji čovjek u Ukrajini, bio je posebno frustrirajući sugovornik za Trumpovu administraciju, prema riječima 10 ljudi upoznatih s njegovim interakcijama“.
POLITICO naglašava kako je za ovu priču razgovarao s 14 osoba, „uključujući kongresne pomoćnike, bivše američke i ukrajinske dužnosnike te druge osobe informirane o Jermakovim interakcijama u Washingtonu“.
Mnogi se boje da Jermakovo ponašanje sve više ugrožava ionako napete odnose između Ukrajine i Trumpove administracije u kritičnom trenutku, kada se Kijev oslanja na američku podršku u obrani od ruskih stalnih napada.
Jermak redovito putuje u Washington od ruske invazije na Ukrajinu i djelovao je kao posrednik ukrajinskom predsjedniku. No mnogi u Washingtonu smatraju da nije upućen u američku politiku, da je grub i pretjerano zahtjevan prema američkim dužnosnicima – te da općenito nije sposoban snalaziti se u unutarnjem funkcioniranju washingtonskog establishmenta na Capitol Hillu. Neki se također brinu da nije točno prenio američke stavove vodstvu u Ukrajini.
Jermak je u izjavi koju je dostavio njegov glasnogovornik rekao da čini sve što je moguće kako bi zaštitio suverenitet i sigurnost Ukrajine.
„Ako to znači da će me drugi smatrati ‘izazovnim’ – neka bude tako. Čekat ću još mnogo sati ispred bilo kojih vrata ako to pomaže mojoj zemlji i misiji mog predsjednika“, rekao je. „Nemam ambicije u potpunosti shvatiti kako funkcionira američka politika – dolazim govoriti o zemlji koju najbolje poznajem: Ukrajini.“
Zelenski je propustio planirani sastanak s Trumpom na G7 ovog tjedna, jer je američki predsjednik rano odustao od summita, navodeći kao razlog eskalaciju napetosti na Bliskom istoku.
Još uvijek nije jasno hoće li Zelenski dobiti još jednu priliku za sastanak s Trumpom na summitu NATO-a sljedeći tjedan. Očekuje se da će ukrajinska teška situacija biti manje istaknuta na sastanku obrambenog saveza u usporedbi s posljednjim godinama, jer čelnici saveza nastoje izbjeći sukob s Trumpom.
Nakon cjelodnevnih prosvjeda diljem zemlje, Trumpova vojna parada održana u Washingtonu
I Bidenova administracija ga nije voljela
Zanimljivo u čitavoj ovoj priči je to da isti medij navodi kako si i „dužnosnici Bidenove administracije također bili frustrirani Jermakom, ali su uglavnom uspjeli prigušiti svoju ogorčenost s obzirom na hitnost rata i ključnu ulogu Washingtona u jačanju obrane Kijeva“. To je rekao bivši visoki dužnosnik Bidenove administracije, kao i još tri osobe upoznate s tadašnjim odnosima SAD-a i Ukrajine.
Međutim, Trumpova administracija se ne osjeća toliko susretljivom. Na putovanju u Washington u zadnji čas početkom lipnja, Jermak se mučio osigurati sastanke s visokim dužnosnicima Trumpove administracije.
Zelenskijev pomoćnik došao je bez jasnog plana, a povratne informacije onih s kojima se sastao bile su “ne znamo zašto je ovdje”, rekla je jedna od osoba upoznata s posjetom.
Sastanak između Jermaka i državnog tajnika Marca Rubia otkazan je u zadnji čas, rekla je ta osoba.
Rusija će od Ukrajine tražiti da uništi zapadno oružje kako bi se okončao rat
Zelenski se nije sastao s Trumpom ni na prošlotjednom summitu G7
Iako je prevalio dugi put od Ukrajine preko srednje i zapadne Europe i čitavog Sjevernog Atlantika da bi došao na summit G7 koji se prošlog tjedna održao u Kanadi i na koji je bio pozvan od strane domaćina, ukrajinski čelnik Volodimir Zelenski nije se uspio susresti s Trumpom.
Zapravo je i čitav cilj tog putovanja, na kojem su inzistirali i vođe ključnih europskih država-sponzora Ukrajine, bio da se Zelenski susretne nasamo s Trumpom i da ga opet nagovori na savezničku i ukrajinsku viziju vođenja daljnjih pregovora s Rusijom o završetku rata. Međutim, Trump je na kraju ponizio i same saveznike iz G6 (bez SAD-a) napustivši summit vrlo brzo po dolasku i ne pristajući ni na nove proturuske sankcije koje su željele uvesti ostale članice, kao i Zelenskog koji samo što nije stigao ali ga Trump nije želio pričekati.
Meter o tome kako je Trump ponizio saveznike, ismijao Macrona i usprotivio se novim sankcijama Rusiji
Prosudba
Iz svega navedenog u ovom komentaru proizlazi kako Ukrajini slijede neugodna vremena. Ne toliko u smislu odbojnosti Washingtona prema njenim spomenutim najvišim državnim dužnosnicima (iako je i to više nego jasan negativni pokazatelj), koliko u smislu da ta zemlja i ukrajinski rat u doslovnom smislu iščezavaju iz američkih srednjestrujaških medija – čak i prije najnovijeg zaoštravanja stanja na Bliskom istoku, a pogotovo otkako je počeo izraelsko-iranski rat.
Međutim, puno gore od svega spomenutog za Kijev je činjenica da SAD i saveznici u NATO-u sada ubrzano prebacuju vojne efektive umjesto u Ukrajinu – u Izrael. Njemu, naime, očito prijeti uvlačenje u dugi i iscrpljujući sukob s Iranom (ukoliko se nešto žurno ne postigne na diplomatskom polju, ili se pak u rat ne uključi Amerika i „tepih bombardiranjem“ ne poravna čitav Iran što se sigurno neće dogoditi (ako do intervencije dođe, mogli bi napasti jedino nuklearna postrojenja te zemlje).
Nedavno je Pentagon preusmjerio za Izrael već odaslanu posljednju pošiljku protuzračnih sredstava koja je krenula prema Ukrajini (20 tisuća komada sustava za ometanje ruskih dronova koji zasipaju ukrajinske gradove u nikad većim količinama i kraćim intervalima.
Jučer su se pak pojavile informacije da SAD iz svoje njemačke baze (koja služi za opskrbu Ukrajine) zračnim putom prebacuje naoružanje u Izrael.
Ne treba skrivati ni činjenicu kako je, bez obzira na nastavak pro-ukrajinske retorike od strane njenih europskih promotora, i fokus vođa europskih država usmjeren na Bliski istok s obzirom na moguće opasne posljedice po europski kontinent u slučaju radikalizacije tamošnjeg stanja (nove mase izbjeglica, moguća uporaba nuklearnog oružja koja se sve češće spominje i td.).
Zoran Meter: ‘Ukrajinski scenarij’ prijeti Izraelu; ruske igre; tajanstveni kineski avion završio u Iranu
Kako god bilo, neriješeno ukrajinsko pitanje ostaje „mlinski kamen“ za vratom Europske unije i članica NATO saveza koji namjeravaju, pod utjecajem Trumpa i američke politike općenito i prije njega – graditi europsku sigurnosnu strategiju na temelju konfrontacije i izostanka dijaloga s Rusijom, a ne dogovora o međusobnoj strateškoj sigurnosti s Moskvom kako se to činilo tijekom Hladnog rata u odnosu na SSSR.
