Umjesto novog poretka, novi svjetski nered: EU u panici od Trumpa i Putina
Odavno sam rekao kako su europske političke elite vrlo nepromišljeno ušle u opasni sukob s Rusijom odmah nakon inauguracije Joea Bidena, prije točno četiri godine – puno prije ruske invazije na Ukrajinu. Već su tada, nedugo nakon Bidenovog ustoličenja, one Moskvi počele uvoditi nove i nove sankcije, optužujući ju za kršenja ljudskih prava u Rusiji, politički progon i trovanje oporbenih aktivista poput Alekseja Navaljnog i što sve ne, a što je definitivno ukazivalo na jasan smjer zauzimanja neprijateljske politike prema svom velikom i moćnom istočnom susjedu s kojim su, međutim, intenzivno trgovali i u kojeg su isto tako intenzivno investirali, izvlačeći velike benefite za europsku industriju, a o energetici da i ne govorimo.
Bidena su, dakle, europske elite dočekale prignutih koljena, a svoju mu odanost dokazivale i oštrijim sankcijskim potezima prema Rusiji negoli su to tada činili i sami Amerikanci koji su uvijek puno pragmatičniji kada je riječ o njihovim interesima, pa tako i poslovnim odnosima s „predratnom“ (misli se na ukrajinski rat) s Rusijom.
Europske elite time su se Bidenu pokorno zahvaljivale za spas od zahuktalog Donalda Trumpa i njegove traumatične „buldožer politike“ prema EU pune četiri godine, da bi ih taj isti Biden, već nakon godinu dana doveo u poziciju da sudbinu Ukrajine nakon početka ruske invazije (važno je naglasiti da Ukrajina nije bila ni članica EU-a ni NATO saveza i da to još dugo neće biti, poglavito ovog drugog), neposredno vežu uz svoju sudbinu.
K tome, osim što europske elite sada ne znaju kako se iz postavljene zamke u koju su tako nepromišljeno upale izvući, ponovo za vrat dobivaju i onog istog Donalda Trumpa zbog čijeg su odlaska u znak zahvalnosti Bidenu (koji ga je porazio na izborima 2020.) prodali sve europske strateške interese – prije svega one gospodarske i vanjskopolitičke, dok su oni obrambeni nakon Drugog svjetskog rata ionako uvijek bili i ostali vezani uz Sjedinjene Države preko NATO saveza.
Dakle, europske su elite napravile „salto mortale“, ili pak puni krug, ostajući na kraju na mjestu s kojeg su i krenule u rizičnu avanturu, dok je svijet u međuvremenu otišao dalje, ne obazirući se previše na njih i njihove interese. Pouzdale su se u Bidena, kao da će vladati dovijeka i on i politika koju je predstavljao. GTo se na kraju nije dogodilo pa je sad zavladao očaj pomiješan s panikom.
Zoran Meter: Izluđeni Washington kreće u blokovsku podjelu svijeta
Vjerovali su u Bidenove mantre
Ispod sebe su europske elite same iskopale veliku jamu pristajući, a onda sve više i vjerujući u Bidenove mantre o sigurnom nanošenju strateškog poraza Rusiji odnosno mogućoj ukrajinskoj vojnoj pobjedi, o kojoj je on još posve samouvjereno govorio sve do čuvene ukrajinske ljetne protuofenzive 2023. godine u koju je združeni zapad uložio golema vojna i financijska sredstva, a koja je, međutim, završila neslavno, i od koje, zapravo, postupno počinje agonija ukrajinskih snaga. Ona intenzivno traje od prije nekoliko mjeseci kada ukrajinska vojska ubrzanom dinamikom gubi naselje za naseljem na jugoistočnim bojišnicama – u Donbasu.
Malo tu koristi potpuno neočekivana i uspješna ljetošnja ukrajinska ofenziva na susjednu rusku regiju Kursk od čijih su početnih brzih i impresivnih uspjeha ruske snage prema najnovijim izvješćima ruskog ministarstva obrane do sada oslobodile 62 posto zauzetog teritorija te regije, dok službena Moskva istodobno odbacuje bilo kakvu mogućnost da ti okupirani teritoriji postanu predmet bilo kakve buduće trgovine usmjerene postizanju sporazuma o završetku rata. Preciznije, nikakvog sporazuma neće biti dokle god ukrajinske snage iz regije Kursk ne budu izbačene – sadašnji je stav ruskog državnog vrha koji će se vrlo teško promijeniti.
Kako ovih dana piše The New York Times pozivajući se na sugovornike iz Trumpovog i Bideniovog tima, koje citira i ukrajinski medij Strana, Rusija će vjerojatno zadržati kontrolu nad teritorijem koji je zauzela u Ukrajini nakon završetka sukoba.
“Rusija će vjerojatno zadržati svoje snage u oko 20% Ukrajine… kao dio primirja sličnog onom koje je zaustavilo, ali nije okončalo Korejski rat 1953.,” – stoji u tekstu. Pritom se napominje da će pitanje budućih sigurnosnih jamstava biti “složeniji dio svakog sporazuma” i da su “njegovi obrisi nejasni”.
Medij spominje opciju u kojoj bi prekid vatre mogle osigurati europske mirovne snage, “najvjerojatnije pod vodstvom britanskih, njemačkih i francuskih trupa”, a da je ovdje ključno pitanje hoće li biti spremnosti Donalda Trumpa da toj vojnoj skupini osigura obavještajne podatke i oružje, kao i zadržavanje ovlaštenja Kijeva za dalekometne napade na Rusiju, rekli su za NYT izvori iz Bidenove administracije.
U isto vrijeme, “Rusi žele mnogo veći dogovor – onaj u kojem će Sjedinjene Države povući svoje trupe i oružje iz Europe”, a “Trump šuti o ovom pitanju”, napominje medij.
Ovdje bih dodao kako vodeći ruski analitičari kategorički, kao potpuno neprihvatljivo za Moskvu navode mogućnost razmještaja vojnika država članica NATO saveza kao mirovnih snaga odnosno jamaca provedbe sporazuma, dok je sam Vladimir Putin nedavno rekao kako Rusiju ne zanima zamrzavanje sukoba već mirovni sporazum.
Zoran Meter: SAD: Želimo strateški poraz Rusije
Strah EU-a da ne bude izbačen iz pregovaračkog procesa
Kako god na kraju bilo, već je sada svima jasno kako do nikakvog strateškog poraza Rusije u ukrajinskom ratu neće doći, kao što nije i neće doći do kolapsa njene ekonomije usprkos golemim sankcijama koje su toliko štete, osim samoj Rusiji (koja je, međutim, njih prilično dobro amortizirala prelaskom na ratnu ekonomiju i ubrzanom diverzifikacijom trgovine na istok) nanijele upravo Europskoj uniji – njenoj industriji (energetici, poljoprivredi, turizmu, …). Ali kao i da to samo po sebi nije dovoljno, europske elite sada se grozničavo boje još nečega. Da ne ostanu na margini pregovaračkog procesa o završetku rata. Tj. da se mir dogovori samo između dvojca Trump-Putin, naravno, i Volodimira Zelenskog (ili nekog drugog ukoliko tijekom godine dođe do smjene na vrhu u Kijevu što nije isključeno) koji bi im se nakon njihovog početnog usuglašavanja stavova nedvojbeno priključio, jer je Ukrajina ona koja u konačnici na službeni dokument mora staviti svoj potpis skupa s Rusijom. Izbacivanje EU-a iz igre bio bi golemi udar na njegov ionako krajnje oslabljen ugled kao ozbiljnog geopolitičkog igrača na globalnoj sceni.
Trump kao asteroid koji juri prema Zemlji
U ovom bih kontekstu upozorio na novi tekst New York Timesa koji govori o svojevrsnoj simbolici da se inauguracija Donalda Trumpa (danas, 20. siječnja) poklapa s početkom Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Američki medij pritom navodii kako je „cijelu je Europu zahvatila tjeskoba“, kako to sugerira bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine, Trump pomalo podsjeća na asteroid koji juri prema Zemlji, a razmišljanja o razmjerima njegova utjecaja zaokupit će većinu umova okupljenih na tom forumu „u srcu snijegom prekrivenih švicarskih Alpa“.
Medij podsjeća kako Trump govori o novim velikim carinama, preuzimanju Kanadu, Grenlanda i Panamskog kanala Također najavljuje američko sudjelovanje u europskoj obrani pod uvjetom da Europljani ne samo povećaju svoju vojnu potrošnju, već i smanje trgovinski suficit sa Sjedinjenim Državama.
No jedna od glavnih tema razgovora u Davosu najvjerojatnije će biti Ukrajina. Trump je izjavio kako želi završiti sukob. S Trumpom ili bez njega, Ukrajina polako gubi, a pregovori o pokušaju okončanja krvoprolića uskoro dolaze – možda već ovog proljeća – navodi NYT.
Usprkos problemima kod kuće, poput visoke inflacije, Putin shvaća da pobjeđuje, a odlučnost Zapada da nastavi podržavati Ukrajinu po cijenu tako visokih ekonomskih troškova i uz gotovo potpuni izostanak uspjeha Oružanih snaga Ukrajine na prvoj crti bojišnice, slabi, kaže Liana Fix, zaposlenica Washingtonskog vijeća za vanjske odnose. Stoga, čak i ako Putin pristane na Trumpov zahtjev ili čak zahtjev za početak pregovora, smatra se da on vjerojatno neće pristati na bezuvjetni prekid vatre te će inzistirati na strogim uvjetima za sklapanje mirovnog sporazuma.
Tijekom nedavne redovite godišnje konferencije za novinare, Putin je ponovno izrazio uvjerenje da Ukrajina zapravo nije samostalna država. Svi mirovni planovi, rekao je, moraju započeti s “trenutnom realnošću na terenu” i temeljiti se na ruskom stajalištu predstavljenom na razgovorima s Ukrajincima u Istanbulu 2022. godine. Ukrajina mora odustati od svojih težnji da se pridruži NATO-u i postati neutralna država, prihvatiti stroga ograničenja veličine svojih oružanih snaga i promijeniti neke zakone kako bi poštivali ruske interese. Hoće li Putin pristati na članstvo Ukrajine u Europskoj uniji nije jasno, ali je upitno – navodi dalje NYT.
“Putin želi restrukturirati svijet na takav način da Ukrajina bude pod njegovom kontrolom, a da se NATO povuče”, tvrdi Fix. Jedan američki dužnosnik, govoreći pod uvjetom anonimnosti zbog osjetljivosti teme, rekao je da Putin želi “ne samo neutralnu, već kastriranu Ukrajinu”.
Nejasno je kako osigurati neuspjeh Rusije bez oštrog i brzog povećanja europske potpore Kijevu. Čelnici EU-a govore o potrebi da pojačaju napore i počnu trošiti više na svoju obranu. Ali ne slažu se oko toga koliko im Rusija predstavlja ozbiljnu prijetnju. Imaju svoje financijske izazove – nizak gospodarski rast i sve starije stanovništvo – i različite poglede na to koliko potrošiti na vlastite oružane snage. Iako se očekuje da će Trump zahtijevati da Europa također preuzme velik dio tereta potpore Ukrajini.
Rješenje: SAD može kupiti oštećeni ruski plinovod Sjeverni tok s dva ključna cilja, zanimljiva i EU
Rutte priča samo o nužnom povećanju vojne potrošnje
Novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, pozvan u Davos, tvrdi kako, da bi ojačala vlastite obrambene sposobnosti, Europa mora podržati Ukrajinu da bi ova mogla pregovarati s pozicije snage i obuzdati Rusiju u budućnosti, bez obzira tko će u budućnosti biti američki predsjednik. Europski saveznici “moraju prijeći na ratno razmišljanje”, uvjeren je. Na sljedećem summitu saveza ovog ljeta u Haagu, Rutte će pozvati članice NATO-a da postave novi cilj vojne potrošnje od tri ili čak 3,5 posto BDP-a.
Ukrajinski čelnici shvaćaju da će vrlo brzo morati sjesti za pregovarački stol. Ukrajinski predsjednik Zelenski prije nekog vremena prestao je inzistirati da se sukob može završiti samo ako se u potpunosti vrate granice iz 1991., uključujući Krim“. Umjesto toga, Zelenski, koji bi također trebao prisustvovati Davosu, naglašava sigurnosna jamstva za svoju zemlju, inzistirajući na tome da bi samo članstvo Ukrajine u NATO-u bio zadovoljavajući rezultzat.
Većina analitičara i dužnosnika u Washingtonu i Europi slaže se da se to vjerojatno neće dogoditi. Ali mnogi, uključujući Ruttea i ključne članove Bidenove administracije u odlasku, tvrde da bi još jedan snažan korak u potpori Ukrajini ove godine bio dovoljan da prisili Putina na ozbiljnije pregovore. Ali još nije jasno tko bi trebao poduzeti ovaj snažan korak.
Racionalni američki analitičar
“Još uvijek čujemo da se Ukrajina bori za nas, ali budimo iskreni”, kaže Charles Kupchan, bivši dužnosnik Obamine administracije koji je sada viši suradnik u Vijeću za vanjske odnose. Prema njegovim riječima, “SAD vodi politiku bez strategije”, inzistirajući na tome da će Zapad podržavati Ukrajinu koliko god bude trebalo i da samo Ukrajina može odlučiti kada će i kako pregovarati, kao da Washington nema svoje interese. “Ovo je opasno i pretvara Ukrajinu u propalu državu”, naglasio je stručnjak.
Prema Kupchanu, brojni analitičari tvrde da Rusija i njezina želja za nastavkom sukoba propadaju pod pritiskom problema u gospodarskoj i poslovnoj sferi. “Ali ja vidim suprotno: Rusiji je dobro, ali Ukrajini ponestaje plina, nedostaju joj ljudi i sustavi protuzračne obrane, a nije da sve to leži u zapadnim skladištima – mi toga niti nemamo.”
Tjedna analiza Zorana Metera: Terminalna faza rata. ‘Karcinom’ će, osim Ukrajine, požderat i sav svijet
Neki tvrde (i vjeruju da bi to Trump mogao zahtijevati) da Europa treba preuzeti odgovornost za sigurnost Ukrajine. Također se predlaže uvođenje europskih trupa u zemlju nakon uspostave prekida vatre. Ali hoće li nadzirati prekid vatre ili će obavljati i policijske funkcije? I ako je tako, s obzirom na ogromnu veličinu Ukrajine i duljinu njezine granice s Rusijom, koliko će tisuća vojnika biti potrebno? Koliko će sve to koštati? Hoće li to odvratiti trupe od zadaće zaštite zemalja članica NATO-a i potkopati njihovo povjerenje u predanost saveza kolektivnoj obrani? I zar im neće trebati zračna zaštita SAD-a? – pita se u tekstu utjecajnog američkog medija za kojeg bih rekao kako sada na čitav problem s ukrajinskim ratom gleda puno trezvenije negoli je to bilo u vrijeme dok baš nitko na zapadu nije vjerovao u Trumpovu izbornu pobjedu odnosno njegovo političko uskrsnuće.
Zaključak
Za kraj bih samo kratko dodao slijedeće:
vremena se mijenjaju, a želje i maštanja prije ili kasnije potiskuje kruta geopolitička stvarnost i promjene od kojih se ne može pobjeći. Jedno vrijeme se može „zabijati glava u pijesak“ i praviti se da se baš ništa dramatično ne događa, a prema javnosti glumiti kontrolu nad svim ključnim procesima. Ali to ne može trajati vječno, jer život nosi svoje zakonitosti i ne podliježe našim neobuzdanim željama i strastima.
Tjedna analiza Zorana Metera: SAD je već prije od Danske kupio Djevičanske otoke, pa zašto ne bi i Grenland
Zaigrati opasni ples s medvjedom misleći da će ovaj vječno plesati prema tvojim taktovima suluda je taktika, prije svega za politiku europskih elita koje su na nju tako naivno pristale (neovisno o bolnim povijesnim iskustvima o kojima nitko nije želio voditi računa), a koja nas već sada skupo košta. Najtragičnije je to što nas može koštati i još puno više (vjerojatno i hoće) ukoliko uskoro ne prevlada razum i ne počne se učiti iz vlastitih grešaka – kada se već nije željelo iz onih tuđih.
