- Trumpu tek sada predstoji prava bitka: ona s Putinom. Jer ispred SAD-a više ne stoji Hamas, već golema nuklearna velesila Rusija čiji državni vrh pokazuje odlučnost u zaštiti svojih stavova, iako istodobno ne skriva otvorenost svojih vrata za nastavak pregovora. Hoće li Trump uspjeti pronaći izlaz iz složenog labirinta koji mu je predan u nasljeđe?
- Ne treba biti naivan: Trump ima itekako velike mogućnosti i alate za discipliniranje svih europskih saveznika (o Kijevu da i ne govorimo) u smislu da prihvate američke uvjete za mirovni sporazum s Rusijom.
- Sudbina ne samo Europe, Rusije i SAD-a definitivno je u rukama Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Ono što će nam oni skuhati u svojim kuhinjama, ili će napokon skuhati nešto zajedničko (između ruskog boršća i američke pite) – odredit će budući izgled svijeta.
Američki predsjednik Donald Trump ovih dana doslovno trijumfira zbog prihvaćanja njegovog mirovnog plana za Gazu (preciznije – riječ je o potpisivanju zajedničke deklaracije a ne o mirovnom sporazumu – tj. ona nema pravno obvezujući karakter, a ne sadrži ni riječi o uspostavi Palestinske države, niti je na summitu bilo predstavnika Izraela, Hamasa ili Palestinske samouprave, kao ni Arapske lige) što bi moglo imati pozitivne implikacije i za čitav Bliski istok, ali i ne mora – ovisno prije svega upravo o izraelskom stavu tj. (ne)prihvaćanju nužnosti stvaranja Palestinske države.
Trump uživa u hvali i slavi koju mu redom iskazuju regionalni i zapadni dužnosnici, poglavito sinoć, u egipatskom mondenom odmaralištu Sharm el Sheikhu. Tamo je na pijedestalu američki vođa stajao poput rimskog imperatora, dok su mu se pod noge redom bacali i skute ljubili brojni svjetski dužnosnici.
Čak je i Trumpov zakleti neprijatelj i bivši američki predsjednik (Trumpov prethodnik) Joe Biden jučer javno pohvalio Donalda Trumpa i njegov uspjeh.
„Put do ovog sporazuma nije bio lak. Moja administracija neumorno je radila kako bi vratila taoce kući, pružila pomoć palestinskom narodu i završila rat. Pohvaljujem predsjednika Trumpa i njegov tim za njihov rad na obnavljanju primirja.“ Biden je rekao kako je Bliski istok na putu prema miru za koji bivši predsjednik vjeruje da će biti trajan i prema budućnosti u kojoj će Izraelci i Palestinci uživati ”jednake uvjete mira, dostojanstva i sigurnosti”.
Ali pustimo sada Bidena – on je nepovratna prošlost. Međutim, njegova izjava definitivno potvrđuje moje ranije stavove kako se u SAD-u po pitanju strateške vanjske politike ništa ne događa stihijski koja god stranka bila na vlasti, već je ona plod gotovo stoljetnog kontinuiteta i suglasnosti unutar ključnih struktura tzv. duboke države čiji je – sada je to valjda već svima jasno – i Trumpova naizgled nemoguća izborna pobjeda bila plod.
Htjeli to priznati ili ne, Trumpov uspjeh na Bliskom istoku nije toliko rezultat izvrsnosti samog njegovog plana, koliko činjenice da je Trump bio i ostao spreman protiv tamošnjih – SAD-u i Izraelu neprijateljskih snaga – uporabiti golu vojnu silu ukoliko plan odbace. Gazu sravniti sa zemljom, kao i sve one koji bi se u toj regiji usudili vojno pomoći Palestincima (Iran, Libanon, Turska, ili bilo tko drugi).
Iran o Trumpu: Njegov poziv na mir je u suprotnosti s postupcima
Životno važna pitanja tek se trebaju riješiti
Međutim, pravi problemi po Trumpa tek sad predstoje za rješavati. Ovo što se jučer i proteklih dana teatralno događalo na Bliskom istoku, u izraelskom Knessetu i spomenutom egipatskom turističkom središtu, samo je jedna – rekao bih bez bojazni u pogrešku – jednostavnija epizoda ukupne, krajnje složene globalne geopolitičke slagalice. Od američko-kineskih odnosa koji se ubrzano zaoštravaju, do onih američko-ruskih o kojima mnogo toga, a vjerojatno i najviše ovisi. A oni se ne mogu rješavati ni američkom vojnom silom niti pritiscima – što praksa već pokazuje. Pritom se najviše misli na rješavanje ukrajinskog rata, koji, iako trenutačno kontroliran – u bilo kojem trenutku može eskalirati s nepovratnim posljedicama ukoliko se odigra samo jedan nepromišljeni potez. I tu prije svega mislim upravo na SAD i Trumpa.
Drugim riječima, Trumpu tek sada predstoji prava bitka: ona s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Jer ispred SAD-a više ne stoji Hamas, već golema nuklearna velesila Rusija čiji državni vrh pokazuje odlučnost u zaštiti svojih stavova, ali istodobno ne skriva otvorenost svojih vrata za nastavak pregovora. Hoće li Trump uspjeti pronaći izlaz iz složenog labirinta koji mu je predan u nasljeđe?
Čak je nedavno, tijekom posjeta Kanadi, i sam Trump priznao kako je shvatio da će ukrajinski rat biti teže završit nego onaj u Gazi. Iako je to, prema mom mišljenju – već odavno trebao znati, a ne „mantrati“ o njegovom završetku u 24 sata otkako preuzme dužnost.
Kako god bilo, Trumpa su već jučer na nužnost hvatanja u koštac s ukrajinskim ratom redom upozoravali brojni dužnosnici – poput njemačkog kancelara Friedricha Merza. „Ne želim to kriti – računamo i na dugoročnu podršku (Ukrajini) od Sjedinjenih Američkih Država. Kao što su to pokazali u ovoj regiji, trebali bi to pokazati i nama u Ukrajini i u odnosu na Rusiju.“
Istodobno je, 13. listopada, nakon mirovnog summita u Egiptu, mađarski premijer Viktor Orban (inače vjeran Trumpov ali i Putinov saveznik) izjavio slijedeće: “Oružje je utihnulo, taoci su oslobođeni, a Bliski istok uživa u neviđenom miru. Predsjednik Donald Trump je to učinio! Sada je na redu Europa. Uspjeh predsjednika Trumpa dokazuje da se pregovori nikada ne smiju napustiti. Bez pregovora nema mira. Vrijeme je da mi Europljani slijedimo primjer predsjednika Trumpa!”
Orban, za razliku od Merza koji ustrajava na europskim stavovima o nužnosti Trumpovog pritiska na Putina, očito aludira na ključne europske dužnosnike, kao i one iz visokih briselskih struktura EU-a, koji inzistiraju na ratobornom stavu prema Rusiji i naoružavanju i pomoći Ukrajini dokle to bude trebalo – sukladno negdašnjem Bidenovom poimanju tog rata. Odnosno, „Europljani još ne slijede Trumpov primjer pa je vrijeme da to počnu raditi“ – proizlazi iz Orbanovih riječi.
Kraj političkog iluzionizma EU-a: Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava
Ili će uspjeti, ili će Bidenov rat pretvoriti u Trumpov
Dakle, stvarna, životno važna (u političkom smislu) za Trumpa bitka tek predstoji. Ona – u kojoj će ili uspjeti dogovoriti rješenje ukrajinskog rata s Putinom, ili to neće uspjeti, i time i službeno prebaciti ukrajinski rat iz Bidenovog u Trumpov – sa svim mogućim posljedicama. Poput one, što bi po njega i njegovu karijeru značio eventualni poraz Ukrajine.
Bez obzira što mnogi političari, analitičari i mediji govore o brojnim apetitima koje će trebati zadovoljiti za pronalazak rješenja ukrajinskog rata (od Kijeva, preko ključnih država EU-a, do onih od strane ukrajinskih zapadnih susjeda) – stvari u biti uopće ne stoje tako. Ukrajinski je rat od samoga početka američko-ruski proxy rat, i jedino ga te dvije zemlje mogu završiti. Ne treba biti naivan: Trump ima itekako velike mogućnosti i alate za discipliniranje svih europskih saveznika (o Kijevu da i ne govorimo) u smislu da prihvate američke uvjete za mirovni sporazum s Rusijom.
Njihov jedini istinski strah je da se SAD u potpunosti povuče iz Europe, skupa sa svojim sigurnosnim kišobranom. EU, odnosno NATO, bez SAD-a su u doslovnom smislu „papirnata vojna sila“ ili „tigar od papira“ – i to svi oni jako dobro znaju. Ostavljeni jedan na jedan s Rusijom na ukrajinskom bojnom polju (ako bi se SAD u stvarnosti potpuno povukao što još nikako nije slučaj jer i Washington u tom ratu itekako ima svoje interese) – nemaju ni srednjoročne šanse za uspjeh.
Trump najavio 130%-tne carine za Kinu, ova uzvratila udarac: počinje globalni trgovinski kaos
Postoji li još „duh Aljaske“?
Do sada je, nakon određenog stupnja postizanja okvirnih i neformalnih načela u kojem bi se smjeru trebao zatvoriti rat na američko-ruskom summitu na vrhu na Aljasci – to sve ostalo samo pusto slovo na papiru. Pritom niti jedna strana službeno ne govori o krahu rezultata samog summita s isključenjem određenih pojedinaca, što je opet isključivo u svrhu pritiska na suprotnu stranu (poput izjave ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova da je duh Aljaske mrtav). Jer rezultati pregovora s Aljaske između Trumpa i Putina za sada su jedino što Moskva i Washington opipljivo i pozitivno imaju. Ostalo je sve, što se tiče i bilateralnih odnosa, u dubokom glibu nasljeđa ne samo Bidenove administracije iako su u njeno vrijeme oni zaglibili najviše i najdublje što će vrlo teško biti popravljivo.
Trump je, međutim, nedugo nakon summita ipak odlučio prihvatiti sugestije svojih savjetnika i ključnih europskih dužnosnika kako se Rusiju i Putina još uvijek može primorati na po Ameriku prihvatljive ustupke – i to uvođenjem sekundarnih sankcija prema zemljama koje uvoze ruske energente, i prijetnjama isporukama još modernijeg američkog oružja – naravno, posredstvom NATO saveznika.
U ovom posljednjem (ono prvo se za sada pokazalo jalovom opcijom što ne znači da se u budućnosti ne može ostvariti, ali bitno je vrijeme kojeg se nema) sada je najaktualnija priča oko mogućih američkih isporuka Kijevu krstarećih raketa dugog dometa Tomahawk.
Jedni drugima prijete ubojitim oružjem
Putin je, međutim, jasno dao do znanja što bi isporuka Tomahawka značila za američko-ruske odnose. Razorila bi ih i sunovratila u nepovrat, a na bojnom polju ne bi ništa promijenila iako bi Rusiji nedvojbeno nanijela nove materijalne štete. Osim toga, Rusi tvrde da tim oružjem mogu upravljati jedino Amerikanci i navoditi ga do cilja, ali i da ono može biti nositelj nuklearnih bojevih glava! Pritom bi ta isporuka Trumpu izbila iz ruke njegov glavni adut – ulogu mirotvorca i posrednika u ratu – iako svi jako dobro znaju koliko je SAD u njega duboko involviran na strani Kijeva. Slično kako je to i na strani Izraela pa je tamo ipak uspio. Ali okolnosti i odnosi snaga ovdje su potpuno drukčiji i neusporedivi.
Dakle, ako Tomahawci stignu u Ukrajinu Rusija će SAD smatrati neposrednim sudionikom u ratu i prema tome dalje postupati na što njen državni vrh proteklih dana otvoreno upozorava.
Paralelno, Putin vrši svoj pritisak na Trumpa skorim ulaskom u službeni vojni arsenal novog ruskog suvremenog oružja (za razliku od zastarjelih Tomahawka iako su u međuvremenu osuvremenjeni ali i dalje se radi o raketama ispod nadzvučne brzine tj. relativno lakim za obaranje suvremenim sredstvima protuzračne obrane).
Pritom Putin, 10. listopada u Dušanbeu, nije želio javno omogućiti širu spoznaju o kakvom se oružju radi, već je rekao kako Rusija razvija novo oružje, da njegovo testiranje uspješno napreduje i da će uskoro biti predstavljeno, kao i to da se može koristiti i na moru i u zraku. Time intrigira zapadnu i svjetsku stručnu analitičku javnost, a nedvojbeno i profesionalce u Pentagonu.
Prema većini vojnih stručnjaka, “novo oružje Rusije” koje je Putin spomenuo, jesu ili strateški sustavi tj. interkontinentalno oružje, novo hiperzvučno oružje ili pak tehnologije za borbu protiv dronova.
Zanimljivo mišljenje dala je kineska državna televizija CCTV – da se sada radi o „strepnji“ ruskih protivnika, dok su specijalizirani medij Military Watch, Newsweek i Udruženje za kontrolu naoružanja uvjereni da se to odnosi na nuklearne sustave odvraćanja, a ne na “sitnice” za napade na Ukrajinu – kako to danas piše moskovska Pravda.
Evo u nastavku ključnih teorija o kakvom je novom ruskom oružju moguće riječ::
- Sarmat (ICBM) – moguća je najava konačne faze raspoređivanja, uz potvrdu spremnosti silosa i infrastrukture. Dok se Zapad prije bojao rakete Satan, koja je mogla probiti bilo koji sustav raketne obrane, njezin nasljednik, Sarmat, mogao bi uništiti metropolu.
- Hiperzvučne rakete (nove Orešnik IRBM-ove ili slične nadograđene Avangard rakete) oslanjaju se na snagu, brzinu i manevarske sposobnosti, što jamči sposobnost zaobilaženja zračne i raketne obrane. IRBM-ove bi se moglo ponovno “demonstrirati” u Ukrajini, kao što je bio slučaj s Orešnikom.
- Posejdon je podvodni dron strateške klase, poznat i kao “torpedo sudnjeg dana” od 100 megatona. Potencijalna najava borbene integracije nosača zrakoplova i spremnosti za patrole (ili već patroliraju).
- Burevestnik je krstareća raketa na nuklearni pogon s neograničenim dometom i bez zračenja u letu. To je Damoklov mač na nebu.
- Sustavi protiv dronova – elektroničko ratovanje i laseri kratkog dometa. Moguće snažni i mobilni mikrovalni sustavi. Praktični odgovor na “rat dronovima”, obrana grada, LBS i izvozni potencijal.
Posebno područje rasprave je nenuklearno elektromagnetsko oružje (EMW/HPM). To bi moglo uključivati kompaktne generatore, stacionarne sustave, pa čak i raketne bojeve glave za uništavanje svih vrsta elektrana i energetskih čvorišta bez nanošenja štete stanovništvu ili nanošenja značajne štete.
dr.sc. Sanja Vujačić: Hrvatska u fokusu globalnih sila: Što smo u budućnosti – most ili meta?
Tajming nije slučajan
Tajming za najavu novog ruskog super-oružja sigurno nije bio slučajan i definitivno je povezan s Trumpovim prijetnjama isporuka Tomahawka Ukrajini, ali i upravo započetim novim redovitim godišnjim NATO-ovim nuklearnim vojnim vježbama u zapadnoj Europi, kao i prethodnim prijetnjama NATO-a da će obarati ruske zrakoplove ako budu kršili zračni prostor njegovih članica. Ovo posljednje Moskva karakterizira kao „objavu rata“ ukoliko do toga dođe u slučajevima spomenutih incidenata za postupanje prema kojima postoje točno određeni postupci međunarodne važnosti.
Kako danas navode pojedini ruski mediji, čeka se objava službenih materijala i snimaka demonstracija novog oružja kojeg bi Putin mogao otkriti tijekom sljedećeg sastanka ruskog Vijeća sigurnosti o vojnoj znanosti, ili možda tijekom posjeta postrojenju obrambene industrije. Rusi to u svakom slučaju sada čekaju.
Siguran sam da čekaju i u Washingtonu. Jer tamo je, kako sam gore i rekao, potpuno jasno kako ispred Amerike u ovom slučaju ne stoje ni Hamas ni Iran. Zato uopće nije čudno što je Trump u svom jučerašnjem govoru u izraelskom Knessetu izjavio kako će njegov izaslanik Steve Witkoff opet odletjeti u Moskvu k Putinu, iako i dalje potonjeg de facto ucjenjuje isporukama Tomahawka – kako je to rekao tijekom leta njegovog zrakoplova s Bliskog istoka natrag u SAD. Time se čini kako još uvijek ne namjerava pritiskati svoje europske saveznike. Je li mu to pametan izbor i hoće li uopće na njemu ustrajavati tj. ima li i neke zakulisne planove i alternative nemoguće je znati.
Zato ćemo i mi čekati i nastaviti pratiti razvoj stanja potpuno zapetljanih američko-ruskih odnosa, prema kojima svi ostali nemaju dovoljno važnog ili pak nikakvog značenja.
Putin najavio novo oružje: Sva zapovjedništva NATO-a, bilo gdje, postaju meta; moćnije je od Orešnika
Sudbina ne samo Europe, Rusije i SAD-a definitivno je u rukama Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Ono što će nam oni skuhati u svojim kuhinjama, ili će napokon skuhati nešto zajedničko (između ruskog boršća i američke pite pa tko hoće nek’ izvoli) – odredit će budući izgled svijeta.
