Povijest katkad na neobičan način povezuje događaje koji naizgled nemaju mnogo zajedničkog. Trideseti listopada jedan je od takvih datuma u povijesti Dalmacije. U razmaku od više od pet stoljeća na isti su se dan dogodila tri važna događaja koja su ostavila trag u životu dalmatinskih gradova.
U Splitu su 1944. godine, svega četiri dana nakon oslobođenja od njemačke okupacije i vlasti NDH, tisuće građana imale poseban razlog za slavlje. U točno 18 sati upaljena je gradska rasvjeta, nakon približno godinu i pol dana zamračenja.
Dvadeset i šest godina ranije, 30. listopada 1918., Split je u dramatičnim danima raspada Austro-Ugarske dobio novog gradskog načelnika. Josip Smodlaka preuzeo je čelnu dužnost u gradu, ali na njoj se zadržao samo tjedan dana.
Najstarija od ove tri priče vodi nas u srednjovjekovni Šibenik. Ondje je 30. listopada 1412. završilo višegodišnje razdoblje otpora Mletačkoj Republici, a sporazum postignut toga dana odredio je političku pripadnost grada sve do kraja 18. stoljeća.
SPLIT, 30. LISTOPADA 1944.: Nakon godinu i pol tame grad je ponovno zasjao
Zamislite Split bez javne rasvjete. Ulice kojima se danas svakodnevno kreću tisuće ljudi, Narodni trg, Riva i stari gradski prolazi nakon sumraka uranjaju u mrak. Nema osvijetljenih izloga i uličnih svjetiljki koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
Takva je, u mnogo težim okolnostima, bila svakodnevica ratnog Splita.
Grad je tijekom Drugog svjetskog rata prošao kroz talijansku i njemačku okupaciju, represiju, nestašice hrane i razorna bombardiranja. Prema podacima iz Ratne kronike Splita 1941. – 1945., tijekom 1944. godine, do oslobođenja 26. listopada, zabilježeno je 674 uzbune i 17 napada iz zraka. Prema bolničkim podacima navedenima u kronici, u tim je napadima poginulo 288 civila.
Oslobođenje 26. listopada donijelo je potpuno drukčije prizore. Građani su izašli na ulice, dočekivali partizanske jedinice, a u splitsku luku ponovno su počeli pristizati brodovi. Grad se postupno vraćao životu, premda su ruševine, ratne posljedice i svakodnevne teškoće ostale.
Četiri dana kasnije dogodio se prizor koji su suvremenici posebno zabilježili.
Toga 30. listopada u jutarnjim satima u prostorijama Etnografskog muzeja na Narodnom trgu otvorena je izložba darova koje su Splićani prikupili za VIII. dalmatinski korpus. Bilo je ondje odjeće, obuće, sanitetskog materijala, knjiga, satova, pribora za jelo, duhana i cigareta. Prema kronici, zanimanje građana bilo je iznimno veliko.
Oko 16 sati splitskim ulicama prošla je limena glazba 26. divizije. Svirale su se popularne koračnice, a na ulice je izlazio sve veći broj stanovnika.
Uoči 18 sati mnoštvo se počelo okupljati na Narodnom trgu. Prema tadašnjim zapisima, mjesta za sve okupljene nije bilo.
A onda se dogodilo ono što se čekalo približno godinu i pol dana.
Točno u 18 sati uključena je gradska rasvjeta.
Kako bilježi Ratna kronika Splita, taj je trenutak izazvao buru oduševljenja. Nakon dugog zamračenja grad je ponovno dobio svjetlost na svojim ulicama.
Bio je to događaj koji bi u mirnodopskim okolnostima možda prošao gotovo nezapaženo. No nakon godina okupacije, stradanja i straha, ponovno osvijetljene ulice bile su snažan znak povratka normalnom životu.
Svakodnevica, međutim, nije odmah postala jednostavna. Istoga su dana nove vlasti provodile popise stanovnika i stanova, dok su u luku pristizali vojnici i ratni materijal, a dio otočana vraćao se svojim domovima.
U tom kontrastu između slavlja i teške poratne stvarnosti možda se najbolje vidi koliko je jednostavno paljenje uličnih svjetiljki moglo značiti ljudima koji su godinama živjeli u ratu.
SPLIT, 30. LISTOPADA 1918.: Raspadala se velika monarhija, a grad je dobio načelnika koji je vladao samo sedam dana
Vratimo se 26 godina unatrag.
Kraj listopada 1918. godine bio je jedan od najdramatičnijih trenutaka moderne europske povijesti. Prvi svjetski rat približavao se kraju, Austro-Ugarska Monarhija raspadala se, a politička budućnost Dalmacije bila je neizvjesna.
U takvim okolnostima 30. listopada 1918. obnovljeno je djelovanje splitskog Općinskog vijeća, koje su činili vijećnici izabrani još 1913. godine.
Njihov rad bio je prekinut tijekom rata, kada je austrougarska vlast raspustila vijeće i gradsku upravu stavila pod nadzor imenovanih povjerenika.
Zanimljivo je da se vlast zapravo vraćala političarima koje su Splićani izabrali čak pet godina ranije. Od 36 vijećnika iz 1913. godine, u obnovljenom je radu moglo sudjelovati njih 31.
No pojavio se problem: posljednji predratni načelnik Vinko Katalinić preminuo je 1917. godine.
Na sjednici održanoj 30. listopada vijećnici su zato trebali izabrati novu osobu na čelu Splita.
Izbor je pao na Josipa Smodlaku, poznatog političara i jednog od istaknutih predstavnika dalmatinskoga političkog života. Smodlaka je sjednicom predsjedao kao dotadašnji prvi prisjednik i zamjenik načelnika, a za novog načelnika izabran je aklamacijom, odnosno zajedničkim prihvaćanjem prijedloga bez pojedinačnog glasovanja.
Bio je to važan trenutak prijelaza iz starog političkog poretka u novo doba.
No Smodlakin mandat ostao je iznimno kratak.
Već 6. studenoga 1918., samo sedam dana nakon izbora, napustio je dužnost načelnika.
Razlog nije bio poraz na izborima niti sukob s gradskim vijećnicima. Smodlaka je postao član novoosnovane Zemaljske vlade za Dalmaciju, zbog čega je prešao na višu političku dužnost. Zajedno s njim iz gradskog upraviteljstva povukao se i Gajo Bulat.
Splitska politička svakodnevica nastavila se mijenjati. Raspad Monarhije otvorio je brojna pitanja, od buduće državne pripadnosti Dalmacije do odnosa s Italijom i novom južnoslavenskom državnom zajednicom.
Za građane Splita to nisu bile samo velike diplomatske teme. Odluke koje su se donosile tih dana određivale su tko će upravljati gradom, pod čijom će se vlašću naći i kako će izgledati njegova budućnost.
Stoga je 30. listopada 1918. mnogo više od datuma jednog gradonačelničkog izbora. Bio je to dan kada je Split, usred raspada jednog carstva, pokušavao uspostaviti vlastiti politički kontinuitet.
ŠIBENIK, 30. LISTOPADA 1412.: Grad se nakon tri godine otpora priklonio Veneciji
Najstariji događaj na našem popisu vraća nas čak 614 godina u prošlost, u vrijeme kada je Dalmacija bila poprište velikog nadmetanja između hrvatsko-ugarskih vladara i moćne Mletačke Republike.
Početkom 15. stoljeća Venecija je nastojala učvrstiti vlast na istočnoj obali Jadrana. Važan poticaj njezinu širenju dogodio se 1409. godine, kada je Ladislav Napuljski Mlečanima prodao svoja prava na dio Dalmacije.
Međutim, Šibenik se nije namjeravao olako predati.
Grad je pružao otpor mletačkim nastojanjima da preuzmu vlast, a unutar njegovih zidina istodobno su se odvijali ozbiljni politički i društveni sukobi.
Na jednoj strani nalazili su se zagovornici nastavka otpora Veneciji, na drugoj oni koji su vjerovali da je sporazum s Mlečanima bolji izlaz. Dodatnu napetost stvarali su odnosi između gradskih plemića i pučana.
U jednom trenutku pučani su preuzeli kontrolu nad gradskom upravom. Među njihovim istaknutim vođama bio je Grgur Draganić, pripadnik šibenske pučke obitelji.
No događaji su ubrzo dobili krvav rasplet.
Vlasti koje su djelovale u ime hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog obračunale su se s pučkim vodstvom. Nekoliko njegovih predstavnika bilo je pogubljeno, a drugi su uhićeni ili uklonjeni s vlasti.
Time se politička situacija dodatno zakomplicirala. Dio stanovništva, dotad protivnika Venecije, počeo je u mletačkoj vlasti vidjeti mogućnost izlaska iz unutarnjih sukoba.
Pregovori su završili 30. listopada 1412. godine.
Toga je dana Šibenik prihvatio vrhovništvo Mletačke Republike.
Posebno je zanimljivo da predaja nije bila samo bezuvjetno prihvaćanje tuđe vlasti. Prema znanstvenom radu povjesničara Ante Bećira, Šibenčani su postavili 18 uvjeta, od kojih su Mlečani prihvatili većinu.
Među zahtjevima nalazilo se i priznavanje plemićkog statusa za približno dvadeset osoba iz pučkih redova koje su tijekom opsade stekle takav položaj. Venecija je taj zahtjev prihvatila.
Ti detalji otkrivaju da se iza velikih političkih odluka nisu skrivale samo vojske, brodovi i vladari, nego i svakodnevni sukobi građana, borba za društveni položaj i nastojanje da se sačuvaju određena prava.
Šibenik je tako postao dio mletačkoga državnog sustava, u kojem će ostati sve do 1797. godine, kada je propala Mletačka Republika.
Gotovo 385 godina mletačke vlasti ostavilo je dubok trag u upravi, gospodarstvu, umjetnosti i arhitekturi grada. Šibenik se u međuvremenu razvio u jedan od najvažnijih dalmatinskih urbanih centara, a njegovo povijesno nasljeđe danas je neodvojivo od višestoljetnih jadranskih kulturnih veza.
