U svijetu gdje su emocije i profesionalizam nerijetko na tankoj granici, doktorica Brbora ostaje primjer kako se ljubav prema poslu može spojiti s visokom razinom stručnosti. S nama je podijelila svoje iskustvo, otkrila kako izgleda svakodnevica jedne uspješne žene u medicini, ali nam je pružila uvid u izazove svog poziva. Kroz njezine riječi, saznat ćemo što je sve potrebno da bi se ustrajalo u plemenitom, ali i zahtjevnom pozivu pedijatrice te kako balansira između profesionalnih obaveza i privatnog života, a posebno se osvrnula na odlazak iz Dubrovnika.
“Liječnica sam i radim 24 godine, a inače sam specijalist pedijatrije. Rođena i odrasla u Dubrovniku. Obavljam posao koji je za mene poziv. U djetinjstvu sam već odlučila biti liječnica, a da sam imala odlučnu volju odmah se moglo znati po tome što su me u Šipčinama zvali ‘Šefe’. Nosila bih dome mace i išla ih liječiti.
Odluka da baš budem pedijatar je došla nekako spontano na stazu. Tijekom vizite na Odjelu pedijatrije OB Dubrovnik sam dala kratki osvrt oko dijagnoze i kolegica dr. Kačić je tad rekla “Ti moraš biti pedijatar!”. To nikad neću zaboraviti jer sam tad donijela odluku da ću liječiti one najmanje srcem i dušom.
Jako teško sam dobila specijalizaciju i prošla Scilu i Haribdu. Tijekom stažiranja mi je kolega rekao: “Jao Ivona ti imaš trostruko prokletstvo: lijepa si, pametna i još liječnica. Nitko te neće voljeti”. Tada ga nisam razumjela, ali sam uskoro jako dobro osjetila.
Sad bih mladoj sebi rekla “Ne lij suze zbog tih i takvih”, a spašavala su me riječi mog pokojnog oca od silnih nepravdi koji mi je uvijek govorio “Što god da ti drugi napravi, ti budi čovjek”. Svojim mladim kolegicama bih poručila da prije svega slušaju pacijente. Mi žene ipak imamo naglašeniju intuiciju i usudila bih se reći većinom izraženiju empatiju jer mi smo tu za pacijente.
Onima koji imaju sindrom Boga nije mjesto u medicinu. Svojoj mladoj kolegici bih rekla da bude hrabra, da bude stoik, da zaplače kad je teško, ali ne pred toksičnim ljudima jer je to kao da krvariš pred morskim psima. Potrebno je imati svoj mali krug dobrih ljudi, mentalnih higijeničara, paziti da budeš nježna prema sebi kako bi dobro obavljala posao koji nikad nije samo posao, kada ste empata.
Najteži dio posla je svakako kada se djetetu u trenutku borite za život, kada znate da sve ovisi o vama, a srce se lomi gledati roditelje i tako malo dijete u boli.
U Hrvatskoj nedostaje pedijatara i to je tužna činjenica, jer se kunemo da nam je njihovo zdravlje najvažnije, a meni demagogija nikad ne sjeda dobro.
Puno putujem u slobodno vrijeme, idem na kave s prijateljicama i vjera mi je bitna jer ona me drži i vodi kroz život.
Trenutačno živim i radim u Rijeci, općina Viskovo mi je financirala ordinaciju jer sam pet godina za redom imala titulu najpedijatra i bilo im u interesu da me i dovedu da skrbim za skoro 1600 djece. Oko 140 djece svaki dan mi dolazi u ordinaciji i to je jako teško i zahtjevno.
U jednu ruku mi nije žao da sam dala otkaz i otišla, ali Dubrovnik je moj Grad koji je u mom srcu i nadam se da ću se jednom i vratiti”.
