Fotoreporter Željko Tutnjević objavio je na društvenim mrežama fotografiju iz kokpita s kopilotom Croatia Airlinesa, Joškom Krištićem.
“Na letu Croatia Airlinesa iz Frankfurta za Dubrovnik, poslije cjelonoćne odrađene Večernjakove domovnice u Bad Homburgu, umoran sjedim i lebdim između jave i sna kad iz zvučnika iznad glave začujem dobro poznati glas: “Dobra večer, dragi putnici, neke informacije o našem letu vam govori časnik Joško Krištić…”. Jako sam se razveselio i odmah sam se razbudio”, piše Tutnjević koji njegovu obitelj poznaje već godinama, a njega od malih nogu.
“Kad smo se zadnji put sreli u Gradu rekao mi je da je diplomirao i da, kao kopilot, leti za Croatia Airlines i da mu se javim ako se nađemo na istom letu. Kad smo sletjeli u Čilipe zamolio sam glavnu stjuardesu da mu kaže da bih ga volio vidjeti. Odmah me pozvao u kabinu da se zajedno sliknemo na njegovom radnom mjestu. Gospar kapetan je blagonaklon bio, pa (ne)znanom gostu i svoje mjesto za potrebe zanimljivije i “avionskije” slike prepustio”, napisao je Tutnjević uz fotografiju koju je snimio kapetan zrakoplova.
LJUBAV PREMA LETENJU JOŠ OD OSNOVNE ŠKOLE
Tragom ove objave našeg fotoreportera, željeli smo bolje upoznati Krištića, pa smo o njemu saznali nekoliko zanimljivosti.
Priča nam kako mu se želja i osjećaj za letenjem pojavila još u osnovnoj školi.
“Bio sam peti razred osnovne škole, dijete od 11 godina. Točno se sjećam momenta kada sam rekao sebi “Ja želim letjeti””, govori Krištić i dodaje kako je od tad želja kontinuirano rasla.
“Godinama smo prijatelj i ja gledali s Belvedera avione Croatia Airlinesa kako slijeću u Čilipe i zamišljali da ih mi letimo. Došlo je vrijeme odabira srednje škole. Prvi izbor, Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici – smjer ZIM. U Zagreb sam se preselio kod babe koja mi je bila veliki oslonac u odsustvu familije. Biti u srednjoj školi u Velikoj Gorici daleko od Dubrovnika gdje sam odrastao je bilo dosta zahtjevnije nego sam prvobitno mislio”, govori i dodaje kako je škola bila teška, a da su profesori imali dobar standard.
“Sad kad gledam – izvrsna priprema otpornosti i kalup za zanimanje koje sam odabrao. Bitno za naglasit, zrakoplovna škola nije škola za pilote već se završetkom škole dobije diploma zrakoplovnog tehničara. Već sa 16 godina sam krenuo letjeti na jedrilicama u Aeroklubu Zagreb”, govori i objašnjava kako su to letjelice bez motora koje za duži ostanak u zraku koriste zračne struje, vjetar i termiku.
TURIZAM I LETENJE RUKU POD RUKU
“Prvi samostalni let na jedrilici sam imao sa 16 godina! Auto mi nije bio ni na pameti još! Nakon uspješnog završetka srednje škole, došlo je pitanje fakulteta i pilotske naobrazbe. Ipak u meni, po obiteljskoj tradiciji, teče krv turizma, a zrakoplovstvo u indirektnoj formi i jest turizam. Odlučio sam se na dva smjera. Upisao sam se na Sveučilište VERN kao vanredni student – smjer turistički i hotelski menadžment. Paralelno s fakultetom sam se upisao u pilotsku školu Pan Avia, koju mi je preporučio dugogodišnji kapetan Croatia Airlinesa Zoran Bucković. Vlasnik pilotske škole je kapetan Domagoj Čingel, također dugogodišnji kapetan Croatia Airlinesa. Obje opcije – pogodak u sridu”, govori Krištić i iznosi kako mu je fakultet turizma izrazito otvorio i proširio vidike na polja van zrakoplovstva, na važnost gosta, destinacije i tretiranja ljudi i prostora u kojemu radi i živi.
“Letenje u pilotskoj školi Pan Avia inicijalno s kapetanom Buckovićem je bilo poprilično zahtjevno i norma je bila visoka, no to je jedini ispravni put u zanimanju kao što je letenje. Koronu neću spominjati jer je pandemija utjecala na sve nas u svim sferama života. Fakultet sam završio 2021., jednako kao što sam stekao i dozvolu profesionalnog pilota, CPL. U Hrvatskoj u to vrijeme nije bilo otvorenih natječaja za pilote. Put me odveo do mađarskog Wizz Aira. To je niskobudžetna aviokompanija koja ima više od 200 Airbus zrakoplova tipa A320 i A321, a prisutna je u gotovo cijeloj Europi, te na Bliskom Istoku i dijelu Azije”, govori i objašnjava kako je tamo proveo godinu dana letenja.
“Letio sam prvobitno iz grada Iasija na granici Rumunjske i Moldavije. Potom sam letio u Italiji u Napulju i u Rimu. Sjećam se jednog leta kada smo letjeli za Baku u Azerbejdžanu. Preletjeli smo Elafite i vidio se Grad. Ja kao Dubrovčanin, odnosno Lopuđanin, sam bio jako ponosan što mogu svoje preletjeti, što mogu kapetanu pokazati – tu mi je doma”, govori s ponosom.
LETJETI ZA NACIONALNI TIM JE POSEBNO
Želja da bude dio nacionalnog tima je odvazda u njemu bila jaka.
“Kada sam vidio da je Croatia Airlines otvorila natječaj za poziciju na kojoj sam ja, prijavio sam se bez kalkuliranja. Sad je već prošlo više od godine dana kako letim u Croatia Airlinesu. Radim na poziciji kao prvi časnik (kopilot) na zrakoplovu tipa Airbus A319 i A320. Zimi smo bazirani u Zagrebu i veliku većinu letova radimo iz Zagreba dok ljeti imamo takozvane smjene – po nekoliko dana u komadu radimo iz Splita i Dubrovnika. Kolege na drugom tipu zrakoplova imaju također smjene u drugim gradovima. Mogu reći da sam jako zadovoljan pristupom i angažmanom kolega. Izlazi mi se u susret koliko se može da ipak u sezoni dio smjena odradim iz Dubrovnika, doma je najljepše! Nevjerojatno je da možeš bit doma u mame na objedu, a popodne ‘skoknuti’ do Pariza, usput preletjevši 250 putnika pa se navečer vratiti u Grad i poći u đir na Stradun. Sad kad gledam retroaktivno Croatia me ‘zvala’ od početka. Poseban je osjećaj predstavljati svoju zemlju s kockicama na repu po svijetu. Turizam ipak kreće od nas i raste s nama”, zaključuje Dubrovčanin Joško Krištić.
