Prema dosadašnjim informacijama koje su neslužbeno objavljene u nacionalnim medijima, 26-godišnji Frano je preminuo od posljedica sepse i meningitisa te zatajenja srca kao posljedice njegovog zdravstvenog stanja. Prevozili su ga više od osam sati – prvo s Lastova do Vele Luke, nakon toga do grada Korčule pa do Orebića i kasnije do Dubrovnika gdje je preminuo u ponedjeljak, u jutarnjim satima.
Problematične upale
Sve je navodno krenulo prije nekih mjesec dana od upale uha, za koju nije dobio antibiotik, pa se razvio meningitis. Posjetio je hitnu u Blatu, gdje su mu dali injekciju i kapi te savjetovali da se ujutro javi svojoj obiteljskoj liječnici, koja upalu nije vidjela. Kasnije je zbog glavobolje posjetio i zubara, no tamo su mu kazali da je sve u redu. Bolovi su postajali sve jači, pa je otišao liječniku na Lastovu. Požalio mu se i da mu srce jako lupa, a utvrđeno je i da je dehidrirao.
Njegova majka odvela ga je na hitnu kad je primijetila da teško stoji na nogama, ne komunicira, slabije čuje i smeta mu svjetlo. Cijelo to vrijeme imao je i visoku temperaturu.
Zbog ove smrti Ministarstvo je poslalo inspekciju na krajnji jug, u bolnicu i domove zdravlja u kojim je Frano bio.
Ovaj slučaj podsjetio je na tragediju obitelji Bebić iz Metkovića, čiji je 9-godišnji sin Gabrijel preminuo također od sepse. Dječakovi roditelji uvjereni su da im je sin 2018. godine preminuo zbog liječničkog nemara i pogreške. Bolovao je od bakterijske upale grla, a kasnije se razvila i upala pluća. Iako je bio izrazito loše, liječnici su ga s Hitne dvaput poslali natrag kući.
Dostupnost kvalitetne zdravstvene skrbi
U oba slučaja ukazalo se na ozbiljne propuste u zdravstvenom sustavu – od toga da pacijentima nisu napravljene osnovne laboratorijske pretrage do zakašnjele reakcije liječnika i sporog prijevoza do bolnice. Gabrijelu, kao ni Franu, nije napravljena ni najobičnija krvna slika ni CRP, upalni parametri koji bi jasno pokazali ozbiljnost njihovog stanja i omogućili pravovremenu intervenciju. Da su te pretrage napravljene na vrijeme, danas bi vjerojatno bili živi.
Obje tragedije otvorile su pitanje dostupnosti zdravstvene skrbi na udaljenim područjima poput otoka, gdje pacijenti često nemaju pristup specijalističkim pretragama i gdje su bolnice udaljene satima putovanja. U hitnim slučajevima, svaka minuta može značiti razliku između života i smrti, a nedostatak dijagnostike u manjim domovima zdravlja i otočnim ordinacijama često dovodi do fatalnih posljedica.
Sustavna rješenja poput obaveznog testiranja osnovnih upalnih parametara kod ozbiljnih simptoma, bržeg prijevoza pacijenata do većih bolnica te bolje edukacije liječnika u manjim sredinama mogla bi spriječiti slične tragedije u budućnosti. No, ostaje pitanje hoće li nakon ovih slučaja doći do konkretnih promjena u zdravstvu ili će se propusti ponavljati.
