Proslavom Cvjetnice Crkva ulazi u najsnažnije liturgijsko vrijeme crkvene godine, koja ima svoj vrhunac u Pashalnom Otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Tijekom cijele godine ne samo vjernici, nego i svi ljudi su pozvani otkrivati čudesno Otajstvo poruke iz života i djelovanja Isusa Krista, o kojemu nam sinkronizirano donose četiri Evanđelja.
Naučeni smo govoriti o božanskom životu, kao o nečemu što teško možemo dokučiti našim mislima. A upravo Bog Isusa Krista, kao nedokučivi Bog, je odlučio postati krajnje sličan svakom čovjeku utjelovivši se i postavši jedan od nas. Zato je važno shvatiti da kršćanska vjera ne nudi nikakvu ekskluzivnost u smislu da je Trojedini Bog odvojen od života svakoga čovjeka.
U Otajstvu Isusova života, koji nas je ljubio do kraja, a posebno mukom i smrću, pokazuje jednaku i zajedničku sudbinu sa svakim čovjekom, koji prolazi ovim svijetom doživljavajući odbačenost, porugu, klevetu, muku i smrt. Sve to u svjetlu vjere Isusova uskrsnuća, onda čovjek može preobraziti sebe u pobjednika života ispunjenog ljubavlju, dobrotom, žrtvom i životom za bližnje.
JEDNOSTAVNOST I SUOBLIČENOST S ČOVJEKOM
Na tragu potpune jednostavnosti i suobličenosti s čovjekom, potvrđuje i činjenica da Isus za svoj trijumfalni ulazak u Jeruzalem nije odabrao konja ili mazgu koju koriste kraljevi, već magarca kao uobičajeno prijevozno sredstvo najobičnih ljudi svoga vremena. Isus, ovom gestom, ostvaruje Zaharijino proročanstvo prema kojemu će iščekivani Mesija stići u Jeruzalem jašući na magarcu, kao znak neratobornosti (Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan,ponizan jaše na magarcu,na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ lûk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje – Zah 9, 9-10).
Ali svjetina ne razumije, očekuje moćnog Mesiju, pa prostire svoje ogrtače po cesti, u znak pokornosti kralju, i kliče Hosana sinu Davidovu! (Mt 21,9). Nerazumna svjetina ne shvaća dokučivog Boga u jednostavnosti njihove svakodnevnice, nego očekuju Davidova sina, odnosno Mesiju koji nalikuje kralju koji je nasiljem uspio ujediniti izraelska plemena i inaugurirati svoje veliko i moćno kraljevstvo s puno krvoprolića, do te mjere da kada je David htio izgraditi Hram za svog Gospodina, Gospodin ga je odbio riječima: Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio; nećeš ti graditi hram mome imenu jer si mnogo krvi prolio na zemlju preda mnom – 1 Ljet 22,8).
SPAŠAVATI, A NE UNIŠTAVATI
Isus je sin Božji, čija je misija spašavati, a ne uništavati. Krist ne dolazi nasiljem, nego s ljubavlju, ne podjarmljuje, nego služi, ne nameće, nego nudi, ne ubija, nego daje svoj život, ne uskrišava već ugašeno Davidovo kraljevstvo, nego inaugurira novo Božje kraljevstvo, obilježeno ljubavlju i dobrotom prema svim narodima.
Isus je često nagovještavao svoju smrt i da će biti ubijen na najzloglasniji način, raspećem, ali da će nakon tri dana uskrsnuti. Nitko nije mogao opisati Kristovo uskrsnuće, jer nitko nije mogao biti prisutan i biti svjedokom tog veličanstvenog događaja novoga stvaranja čovječanstva.
Ne samo apostoli, nego i ostali Židovi nisu vjerovali u Isusovo uskrsnuće zato što očekivani Mesija ne može umrijeti na takav sramotan i proklet način (Pnz 21,23; Gal 3,13). Nema veze, to je značilo da su pogriješili i da su samo trebali čekati pravog Mesiju, onoga koji će poraziti neprijatelje, pokoriti poganske narode i ponovno uspostavit slavno kraljevstvo Izraela. Ali ako je Isus uskrsnuo, onda ne mogu sanajti o slavi, o obnovi preminulog kraljevstva kralja Davida, o prevlasti nad poganskim narodima, o gomilanju bogatstava drugih naroda, kao što su sanjali proroci ( Iz 61,6).
Nakon Isusove smrti, beskrajno razočarani učenici vraćaju se svojim uobičajenim poslovima, a Uskrsli ih je morao ići tražiti jednog po jednog kako bi se uvjerili da je uistinu uskrsnuo. Uzalud im je Isus, za svoga zemaljskog života, govorio o kraljevstvu Božjem, kojega su oni prihvaćali u svjetlu predaja svojih starijih. Isus im je govorio o služenju, a oni su razmišljali o moći.
Nakon što ih je Uskrsli okupio, opet im je morao održati intenzivni tečaj u trajanju od četrdeset dana, ali opet nisu željeli prihvatiti takav govor o Božjem kraljevstvu, pa su ga upitali: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?
KRIST NIKADA NIJE OTIŠAO
Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. Evanđelist piše da ga je u tom trenutku “oblak uzeo ispred njihovih očiju” (Dj 1,6-9).
Krist nije nikada otišao, ali su kršćani nesposobni Ga vidjeti. Tko čezne za moći i vladanjem nad drugim, taj ne može spoznati Ljubav, a niti onaj koji je sebičan i misli samo na sebe, ne može prepoznati prisutnost drugoga u svome životu.
Kao kršćani imamo milosno vrijeme (kairos) blagovati živi kruh Isusa Krista u euharistiji, a oči će nam se otvorit u lomljenju i dijeljenju Kruha uskrslog Isusa s drugima.
Sretan Uskrs!
