Penganje jaja je posebna vrsta umjetnosti i očuvanja baštine naših predaka. Penganje u obitelji donosi radost okupljanja i stvaranja ručno oslikanih pisanica kao dijela bogate tradicije koja se prenosi s koljena na koljeno. „Ovo se jaje za ljubav daje!, ili „Ovo jaje palo s neba, baš u ruke kome treba“, samo su neke od mnoštva poruka koje se od davnina pengaju na jaja, a ona se zatim poklanjaju dragim osobama u vrijeme Uskrsa.
Penganje je vještina koja se uči, a za nju nikada nije kasno. Zato naša sugovornica Nina Smokvina, koja s Udrugom DEŠA organizira radionice penganja jaja, otkriva što vam sve treba za penganje, kako se tradicija njeguje kroz godine, ali pokazuje i kako je uvijek dobro vrijeme za početi jer kad postoji volja, život nađe način.
ŠTO VAM TREBA OD OPREME?
Prvo morate nabaviti vosak, to možete od pčelara, a u današnje doba interneta vosak se prodaje i na Virtualnoj placi na Facebooku. Trebate ga vrlo malo. Potrebna će biti i jedna mala posudica u koju ćete vosak staviti i topiti lagano na špaheru ili plameniku, možda i iznad svijeće.
~Iglica se zabode u prutić loze, a može i u olovku ili kakvu drugu grančicu~
Prije su žene radile na žeravici, u teću bi stavile pepeo, u pepeo malu posudicu i dvije-tri žerave, onda bi sve stavile u skut. Tako im je bilo najlakše jer su ruke bile uz tijelo, pa je dobra koordinacija pokreta i preciznost u radu.
Još vam treba i jedan prut od loze u koji se zabode glavičasta iglica. Potezi su isti kao i kistom, ali razlika je u tome što se brzo mora raditi između umakanja u vosak i nanošenja na jaje, jer se vosak brzo hladi.
~Za penganje vam treba vosak, zdjelica, jaje, prutić loze s iglicom i boja~
IZGORITE VOSAK AKO STE POČETNIK
Gospođa Smokvina objašnjava nam kako se za početak kreće jednom točkicom na dnu, ili na sredini jaja, a oko te točkice dalje se ‘gradi’ motiv. Kako se vosak brzo hladi, jedno umakanje znači i jedan potez, ne mogu se napraviti dva poteza odjednom.
Ona na jajima radi razne motive, sama ih osmišlja, a gledajući je dok radi uočavamo kako voli prikaze cvijeća, prelijepe u svojoj jednostavnosti. Kreće točkicom u sredini pa dalje ocrtava latice, dok jaje ne poprimi dizajn svojstven baš njoj. Čini se kako i kod penganih jaja, kao i kod svakog umjetničkog djela, postoji taj karakterističan potpis umjetnika, potpis koji ga razlikuje od svih drugih.
„Opengam 10 do 15 jaja i ona se mogu odmah dalje bojati. Složim ih u teću i prelijem ohlađenom, prethodno kuhanom masti“, objašnjava Smokvina, a ta mast je zapravo boja za tkanine koja se kuha i karakteristična je za Dubrovačko primorje.
„Uvijek je važno da mast bude hladna! Bez obzira koliko puta u njoj kuhali jaja, uvijek se mora prvo ohladiti. Zatim je postepeno zagrijavamo s jajima, 35 do 40 minuta i tada su jaja gotova, opengana i obojana“, govori nam, ali otkriva kako se može i drugačije!
~Svako jaje ima ‘potpis’ svog umjetnika. Potpis gospođe Nine su jednostavnost i motivi nalik cvijeću~
„Najčešće ih skuham prije penganja, jer mi je tako lakše. Imam puno radionica s djecom pa kad ispadne jaje, bolje je da padne i razbije se kuhano, nego sirovo“, daje praktični savjet gospođa Smokvina svim roditeljima i onima koji bi pengali jaja s djecom.
Ako su jaja ranije skuhana pa opengana, u masti trebaju biti kratko, tek do vrenja. Tada se vosak odvoji i preostaje krpom očistiti njegove ostatke, nauljiti jaja da se sjaje i penganje je gotovo.
Vosak s kojim radi, na oko je drugačiji – crn, a ne žućkast kakvog smo navikli vidjeti. Razlog je jednostavan – s crnim je lakše raditi jer se bolje ističe na jaju. Kada je vosak svijetao, teško ga je na jaju vidjeti, pa je i teže s njim pengati, posebno djeci. Zato Smokvina vosak namjerno izgori, kako bi došao do crne boje. Svojstva mu se izgorenom ne mijenjaju, i dalje jednako lijepo ostaje na jajima, samo je s njim nešto lakše raditi.
~Kada vosak izgori, poprimi crnu boju, a onda je s njim lakše raditi~
NA DJECI SVE OSTAJE
A kako se djeca snalaze? Prema riječima njihove mentorice – fantastično!
„Jako su zainteresirani i najvažnije od svega, zabavno im je. Često radim radionice sa školarcima pred Uskrs, a radila sam i s djecom u vrtićkoj dobi. Naravno da s mlađima treba posebno oprezno, treba ih upozoriti da štapić drže što dalje od iglice kako ne bi umočili prst u vosak, ali sve to oni svladaju“, govori Smokvina i dodaje kako djeca mogu puno više nego što odrasli misle, ali je na odraslima da osiguraju sigurne uvjete, kako bi se djeca mogla kreativno izraziti i tako očuvati baštinu i tradiciju našeg kraja.
~Gospođa Nina Smokvina s puno ljubavi penga jaja~
Mladost najčešće po jajima radi dizajn točkicama, onda ih Smokvina navede da napišu svoje ime, jer tako je i lakše proći ‘lutriju’ izvlačenja penganih jaja iz masti. „To je moje“, „Nije moje“, „Moj ima cvijet!“, „Na mom piše Ana“; prava zbrka nastaje kad djela malih ručica izranjaju iz masti. Uronili su blijede s tek crnim potezima, a izranjaju žarke boje i poput uskrsnuća – donose sreću, ushit i nove doživljaje.
Izroni li koje jaje puknuto, ostavite ga da se ohladi, jer kako se jaja hlađenjem malo stisnu, dogodi se da se mala puknuća spoje pa se i ne primijete. Ostane li ipak kakav veći ‘rez’, ogulite ih odmah pa imate gotovu večeru – ta nije svako zlo za zlo!
NIKADA NIJE KASNO ZA POČETI PENGATI!
„I ja sam kao dijete dobivala pengana jaja, baba ih je donosila iz Majkova, ali ona nije znala pengati. Zapravo nitko u mojoj obitelji nije znao, pa nisam imala od koga naučiti u djetinjstvu“, govori Smokvina koja je, priznaje, vazda čeznula za tim, a nije joj imao tko pokazati – sve dok se nije udala!
„Svekrva je prekrasno pengala jaja i ona me naučila u mojim dvadesetim godinama“, priča nam Smokvina koja je živi dokaz kako nikad nije kasno i da za očuvanje tradicije treba malo volje i ljubavi, a život uvijek nađe način!
Po svemu je ova gospođa jedan netipični primjer; nije ni vrstan crtač, ali penganjem je postala umjetnik! Umjetnik u očuvanju običaja svoga kraja, a iako se na prvu čini kako je glavni alat njene umjetnosti štapić, vosak i jaje, alat je zapravo – ljubav, trud i upornost.
„Volim tradiciju pa mi je cilj očuvati je, da ide dalje, prenosi se i da mladi nauče. U školama su zainteresirani, prije nekoliko dana smo bili u Smokovljanima i Slanom pa mi se čini kako straha nema – tradicija će nastaviti živjeti s generacijama koje dolaze.
„Tradiciju moramo živjeti jer kad umre, isto je kao i kod čovjeka – zaludu je više oživljavati. Ne smijemo dopustiti da nam običaju nestanu, jer povratka iz nepovrata nema“, zaključuje naš razgovor gospođa Nina Smokvina.
~Osim lijepih fotografija, naš fotoreporter uspio je napraviti i nered. Ipak, gospođa Smokvina kaže – problema nema, kad se prolije, vosak treba pusitit da se ohladi i on se bez teškoća skida~
