U gradu gdje često prevladavaju jelovnici ispisani više za prolazne poglede nego za okuse, Bota je pravo malo čudo. Nije to restoran koji viče, nego onaj koji tiho govori: “Dođi, sjedni, jedi kao čovjek.”
I ja sam poslušala.
Ušla sam u prostor koji kao da je oživio iz neke ribarske bajke, ali s modernim detaljima. Rukopis uređenja pripada dubrovačkom umjetniku Igoru Hajdarhodžiću, koji je od prirodnih, odbačenih materijala oblikovao unutrašnjost restorana tako da imate osjećaj kao da ste u starinskoj konobi s dušom, ali suvremenog dodira. Zidovi pričaju priče o moru, mrežama, starim brodovima i tišini koja nastupi kad hrana zamiriše.
Tako je krenula i moja mala avantura, uz osmijeh osoblja koje vas dočeka s iskrenim entuzijazmom.
Za početak – tople, raskošne marende, ono što bi naši stari nazvali ‘poštenim obrokom’. Mirisi su me zatekli već na ulazu, ali prvi zalogaj… to je bio povratak u vrijeme kad je hrana bila puna okusa, a obroci činili dan. Probala sam po malo od svega što su tog dana imali u ponudi: poparu, oradu na gradele i brudet od liganja s palentom. Začini su diskretni, ali prisutni; okusi jednostavni, ali bogati.
No osim vrhunske hrane, u Boti sam osjetila ono što se danas rijetko doživljava – pažnju. I to ne samo na pjatu, već i u načinu na koji su mi objasnili što jedem, odakle dolazi, kako se priprema. Ljubazno su mi ispričali kako su upravo marende srce ovog restorana. Cilj im je približiti lokalnu, autentičnu ponudu brojnim turistima, ali i ponovno osvojiti povjerenje domaćih. U tome su i uspjeli jer su i van sezone, kažu mi, marende su postale pravi ‘zimski đir’ u gradu. Stol više uvijek se tražio.
Inače im ponuda marendi ovisi o ulovu lokalnih ribara. Većina povrća dolazi iz Malog Stona, a riba je, naravno, svježe ulovljena. Sve što se tog dana nađe na peskariji – bilo da je riječ o arbunima, ugorima, škampima, kovačima ili ražama – pretvara se u marendu koja miriše i grije. Raštika i patate s friganom ribom, kozice na salatu ili morski pas u bijelom vinu… I sve to za 10 do 15 eura što nije puno, pogotovo za obrok koji nije stigao iz zamrzivača i nije konfekcijski.
Pokazali su mi i poseban kutak – Pescatore. To je zaseban dio restorana, osmišljen po uzoru na japanski omakase ili chef’s table. Pred vama kuha chef Mladen, a vi se prepuštate slijedovima koje dijelom birate vi, a dijelom on, naravno ovisno o najboljem ulovu tog dana. Cijeli doživljaj traje oko dva sata, i namijenjen je onima koji se žele prepustiti potpunom kulinarskom iznenađenju.
A ako ste ljubitelj sushija – e, Bota je institucija. Najpoznatiji su po sushiju od plavoperajne tune koju sami love. Ta tuna nije samo jelo, ona je ritual. U vitrini često stoji kao trofej, ali nikad dugo jer kad stigne, jako brzo nestane. Svježija ne može biti, a tko jednom proba, rijetko ostaje na samo jednoj porciji.
Bota Šare na Buži nije samo restoran. To je podsjetnik da gastronomija još uvijek može imati dušu, da je dobra hrana jednostavna i ukusna, a ljudska toplina nešto zbog čega se ljudi uvijek vraćaju.
