Ovdje je riječ o dvanaesteračkim sonetima. Svi ovi zvonini/soneti Stijepa Mijovića Kočana nemaju samo određenu vanjsku formu, nego i unutarnju. Imaju svoju sadržajnu strukturu, po kojoj se u prvoj kvatrini nalazi teza pjesme, u drugoj njena antiteza, a u dvjema tercinama sinteza. Time autor u svojim zvoninima tvori skladnu dinamiku, izmjenu napetosti i opuštanja, pretpostavki, njenih negacija i na kraju zaključka. Brojne iznimke samo potvrđuju to opće pravilo, naglasila je Mirjana Mijović Kočan.
– Kočanovi zvonini po sadržaju nisu isključivo ljubavni kao u petrarkista. Pjesnik je tematski raspon soneta znatno proširio, gotovo da i nema teme koje se nije dotakao. Njima je uspješno izrazio ne samo misli i osjećaje nego svoje stavove, razmišljanja, dojmove, očekivanja, razočaranja i svoje ushite. Oni su često rodoljubni, satirički, polemički, religiozni, filozofski, politički, itd. U Stijepove sonete uistinu je sve stalo; parodija, uglađenost, tlapnja, sjećanja, filozofska meditacija… obilježeni su temom ljepote, mladenačke ljepote koju uništava vrijeme, a s jednakom je snagom opjevana i osobna sposobnost ljubavi i umjetnosti da nadživi vrijeme pa čak i smrt. Obraćajući se u svakom od svojih zvonina Kontesi, autor na neki način ipak nastoji, možda i ne htijući, sačuvati stalno prisustvo ljubavne tematike – objasnila je Mijović Kočan.
Soneti Stijepa Mijovića Kočana su kruna njegova dosadašnjeg rada, njegova razmišljanja, morala, ponašanja… zavičaja i domovine, inspirativni su, pokreću, mijenjaju granice poetičnosti, otvaraju horizonte.
– U vrijeme kada se može učiniti da je sonet kao književna forma ostao na povijesnim marginama, Kočanovi zvonini su dokaz koliko sve može biti uvijek aktualno i umjetnički savršeno. Ovdje je i prilika pojasniti od kuda riječ zvonin. Već su neki (Zvonimir Mrkonjić) za sonet rabili naziv zvonjelica, no zvonjelica je imenica ženskog roda i ima više slogova od riječi sonet. Tako je Kočanov naziv zvonin puno prikladniji jer je muškog roda i ima isti broj slogova, dva kao i sonnet (…) Sela istočnih Konavala, znači i Đurinići, povijesno su, sve do velikosrpskog šovinističkog i osvajačkog nasrtaja 1991., bila gospodarski povezana s tržnicom u Herceg Novom, osobito dok ih je s tim gradom povezivao i vlak, ali od davnine već i konjski i pješački putovi. Herceg Novi je grad Kočanova djetinjstva, gdje ga je majka vodila na zavjetne mise u crkvi sv. Antuna. I to je u stanovitom smislu njegov zavičaj. Posebno se u njemu ističu hrvatski svetac Leopold Bogdan Mandić, rođen u Herceg Novom, i hrvatski pjesnik i filozof Vjenceslav Čižek, „Hrvatski Mandela“ jer je dugo robijao zbog sukoba s Josipom Brozom Titom, po majci Konavljanin; oba su zaslužili zaseban Kočanov zvonin. No, tu su i druge teme iz Kočanova djetinjstva vezane uz ovaj bokokotorski grad – istaknula je autorica predgovora Mirjana Mijović Kočan.
