Turistima to možda i nije toliki problem, jer oni dođu, potroše, uživaju i odu. Možda se ponekad zgroze nad cijenama, ali na kraju zaključe: „Jedan je Dubrovnik“.
Ali Dubrovčani? Oni s tim cijenama žive svaki dan.
Od kruha do kave, sve u butigama i lokalima nekako sve više boli. A kad dođe red na malo uživanja, novčanik treba otvoriti šire nego što bi srce htjelo.
Primjerice – kava. Teško ćete je popiti u kafiću ispod dva i pol eura. A u povijesnoj jezgri… bolje da ne znate. Sokovi, pive, mineralna, a tek hrana – sve kao da dolazi iz zlatnog bunara.
Mnogi zato biraju varijantu „skuhaj doma i gledaj u zid“, ali srećom, ima i drugačijih rješenja.
Jedno takvo nalazi se u – parku na Batali. Taj mali gradski park postao je prava oaza – kafić pod vedrim nebom s cijenama iz nekih boljih vremena.
Kava? Samo 60 centi. Hladna piva? Nešto više od eura. Društvo? Prvoklasno. Klupice, hladovina, jutarnja svježina ili večernji mir, i kao bonus – pogled na sve koji prolaze.
Sjećate se pandemije kad smo svi prisilno ispijali kave “to go”? E pa sad, u doba inflacije, kava iz automata postaje nova normalna stvar. Jeftina, brza, s odličnom ekipom. I baš zato Batala polako postaje dnevni boravak na otvorenom.
Dolaskom toplijih dana, sve više Dubrovčana svraća u ovaj omiljeni parkić. Stalna ekipa, najčešće umirovljenici, priča nam kako tu dolaze već desetljećima, najradije rano ujutro, dok još nije prevruće, a govore kako je noću posebno lijepo.
„Skupljamo se tu od ‘62., ‘63. godine, na zidiću gdje su bile trafike. Za našeg života promijenile su se četiri, a ovu zadnju su odnijeli jer nije bila isplativa. Fali nam trafika, ali što ćemo. Park je pun turista koje vode na brodske ture. Nemamo gdje motor parkirati, ni biciklo, a kamoli auto. Buka od građevinskih radova, prašina, gužva… ali vuče me mjesto rođenja“, kaže Ivo Batričević.
Kad se izgradi novi kompleks kod bivše Atlantske plovidbe, vjerojatno će se otvoriti zgodan kafić. Ali Batričević odmah odmahuje rukom:
„Sve je prilagođeno strancima, cijene će biti previsoke, i tako nas tjeraju. Tako je na kupalištima, u restoranima…“, govori on.
Najmlađi član ekipe je Dino Avdić.
„Dođem često, ali ne svaki dan. Čisto svratim pozdraviti ekipu. Kava je korektna, i stvarno je ugodno sjesti ispod stabala“, kaže Dino.
Okupljeni u dodaju da im ponekad smeta smrad kanalizacije, divlja gradnja, nedostatak parkinga, a u šali ističu kako im posebno smeta „dobacivanje djevojaka“.
I iako je kava ovdje i više nego povoljna, svi su složni u jednom – na Batali se ostaje najviše zbog onog što se ne može kupiti: dobrog društva.
