Prenosimo ga u cijelosti:
“Roditelji, s najboljom namjerom, svojoj djeci kupuju električne romobile kao da su igračke. Nagrada za odličan uspjeh u školi, rođendanski poklon, poklon za prvu pričest, znak pažnje. Danas nisu rijetke slike majke i oca, ponosni, zagrljeni sa sinom ili kćeri, veselje na sve strane. Njihovo dijete, ima sve petice, vladanje uzorno, najbolji učenik, poslušno i naravno zaslužilo je dar. I tako, za odličan uspjeh u školi, kupe električni romobil. Novi, ispod čekića, brz „ko munja“. Eeeeeeeeee, i da ne zaboravimo, obavezno zajednički „selfie za face“, osmijesi, radost, ma nema idealna slika….kao iz bajke!. Ali to veselje nije dugo trajalo, zamijenio ga je plač. Cesta je odlučila drugačije, ona je hladna, a asfalt oštar i ne prašta. Cesta ne zna da je tvoje dijete odličan učenik i baš je briga za njegove ili njezine petice i uzorno vladanje u školi.
Tuga i bol zamjenjuju veselje, a uzrok? Naizgled bezazlen poklon. Naivno povjerenje da će dijete znati kako se ponašati na cesti, u prometu koji ni odrasli ne razumiju uvijek, a cesta, cesta je sve samo ne igralište. Ima još jedan problem koji često zaboravljamo, današnja djeca su nespremna za ulicu, mnoga ne znaju voziti ni bicikl, motorika im se svela na rad palčeva, jer su uglavnom vezani uz „joysticke PS“, ekrane mobitela, televizora….
S druge strane, ako se sjetimo samih početaka, električni romobili dočekani su s oduševljenjem. Hvalospjevi su se nizali, smanjit će gužve u urbanim sredinama, donijet će nam alternativni, ekološki prihvatljiv prijevoz, rasteretit će prometnice, pogotovo u urbanim sredinama kao što je i sam grad Dubrovnik i pomoći u borbi protiv zagađenja. No, ono što je počelo kao tehnološki napredak, sve više se pretvara u društveni problem.
Naime, među sve većim brojem stradalih u nesrećama s električnim romobilima, djeca su postala najugroženija skupina. Teške ozljede glave, razbijeni zubi, lomovi ruku i nogu….glavne vijesti u crnoj kronici svih medija koji god okreneš. Mnoga od te djece su maloljetna, bez osnovnog prometnog znanja, a ipak svakodnevno ih viđamo na ulicama kako jure, često bez kacige, sa slušalicama u ušima, nesvjesni opasnosti oko sebe. Ali opet se vraćamo na početak ovog teksta, tko im je dao romobil u ruke? Roditelji!!
A društvo? Je li ono spremno. Nema infrastrukture, nema biciklističkih staza ni traka, nejasni i suludi propisi……. Djeca voze po nogostupima, nečujni i nevidljivi pješacima. Voze bez kontrole, bez svijesti o posljedicama. I sve dok sustav ne donese jasna pravila, dok roditelji ne shvate da romobil nije igračka, a cesta nije igralište broj stradalih će rasti! Nažalost……..
Denis Pavela”
