Damir, Mile i Franjo povezani su istom crtom života – Vukovarom. Gradom koji ih je naučio što znači izgubiti sve, ali ne pokleknuti. Vukovarac Franjo Šoljić imao je samo 28 godina kada je stao na prvu crtu obrane – onu najgoru, u paklu Sajmišta. Ulice su gorjele, prijatelji umirali. Prošao je scene koje ni vrijeme ne uspijeva izbrisati.
“Teško je bilo gledati prijatelje kako pored vas padaju, ginu, kako su ranjavani, ostaju bez dijelova tijela… Čovjek se naježi na sve to. I u pojedinim trenucima najradije bih volio da se toga nikada više ne sjetim, da se jednostavno obriše. Međutim, to je tako, čovjeku ne možete obrisati nešto što je ostalo u vama”, rekao je Franjo Šoljić, vukovarski branitelj i sudionik VRO Oluja, prenosi HRT.
Kad je došla ’95., ponovno je bio na prvoj crti – u Oluji. Jer za Franja i mnoge Vukovarce, Oluja nije bila samo vojna operacija.
“Najveći motiv bio je da ćemo nakon toga krenuti u Slavoniju i vratiti Vukovar. To je bio jedan od najvećih motiva svih nas”, kazao je Šoljić.
Njegovo bojište bila je Udbina. Teška, planinska dionica – iscrpljujuća i surova. Franjo se sjeća i trenutaka kad su se skrivali od granata koje su ubijale i kamenjem.
“Sjetit ću se jedne priče kad smo došli na Maslenicu. Pala je granata i svi smo se razbježali. I onda su nam dečki, domaći, rekli: ‘Ovdje se ne gine samo od gelera i ostataka granate, nego i od kamena.’ Ovdje znamo gdje pada, znamo što radi, sve znamo točno kako granata reagira. To je dio priče kojem smo se kasnije i smijali”, prisjetio se.
Baš kao i Franjo, i Damir Maduna – vukovarski branitelj i časnik u Upravi vojne policije, početkom kolovoza 1995. krenuo je prema južnom bojištu. Znao je da sudjeluje u povijesti.
“To je bila kruna svega onoga što smo radili kroz tih pet godina. To je jedna emocija kod čovjeka koju, i da živi 300 godina, uvijek će je doživljavati s istim intenzitetom. Znali smo da je to kraj rata, da će Hrvatska biti konačno slobodna i priznata. I da smo napravili ono što je hrvatski narod i država od nas očekivala”, rekao je Maduna.
Slične emocije dijeli i njegov suborac i prijatelj, Mile Skukan, također vukovarski branitelj.
S njim je od 1991. godine. Zajedno su prošli sve – obranu Vukovara, civilnu policiju, vojnu, pa Oluju. “Za mene osobno, to je bio poseban osjećaj euforije. Shvaćali smo da Republika Hrvatska oslobađa svoje teritorije i da je sljedeće što slijedi – Vukovar. Osjećaj ponosa… Sad me emocije malo obuzmu kad se sjetim tih dana. Slave se zajedništvo hrvatskog naroda i dočeci na trgovima i kroz mjesta”, kazao je Skukan.
Damir Maduna prisjetio se i trenutka kada je zapovijed za Oluju primio, a obitelj nije znala gdje je.
“Moja obitelj nije bila sa mnom, bili su u Njemačkoj. I naravno da im nisam mogao javiti. Tajnost je bila velika. U Kninu, kod generala Čermaka, već je bio uspostavljen telefon. Uzmem slušalicu, zovem suprugu u Njemačku. Ona kaže: ‘Pa gdje si ti? Čula sam za Oluju, zovem u Zagreb, nitko se ne javlja.’ Kažem joj: ‘Ženo, ja ti se javljam iz Knina, slobodnog. Nemoj se ništa brinuti. Sve je dobro prošlo, vidimo se uskoro'”, ispričao je.
Danas žive tiho. Ne traže spomenike ni medalje. Samo istinu. I opet bi, ako treba, kažu, na prvu crtu.
“Gledajte, bolje je da mi, koji imamo nekog vojnog iskustva, stanemo na tu prvu crtu nego mladi ljudi, znamo što se s mladima događalo tijekom Domovinskog rata. U svakom bih trenutku stao ispred bilo kojeg mladog djeteta od 18, 19, 20 godina i zaštitio ga u svemu onome što smo mi prošli”, rekao je Franjo Šoljić.
