Tijekom turističke sezone tisuće posjetitelja zastane kraj njezina štanda gdje porazgovaraju, fotografiraju se i sa sobom ponesu ne samo unikatne rukotvorine, već i toplu uspomenu na prvi susret s Dubrovnikom. Gospođa Ankica tako postaje neslužbena recepcionarka Grada – prva koju turisti sretnu i često ona koja im prva prenese duh gostoprimstva, tradicije i ljepote koju Dubrovnik njeguje.
Za Dubrovački dnevnik ispričala je kako izgleda njezin radni dan, kakva je sezona, što je najviše raduje, a što zna izbaciti iz takta.
“Počinjem raditi 1. travnja i završavam 31. listopada. U travnju, svibnju, lipnju, rujnu i listopadu radim svakodnevno, dok su srpanj i kolovoz malo reducirani zbog velikih vrućina jer su tad često toplinski valovi pa izbjegavam dolazak. Inače, na Pilama sam od 9 do 17 sati, iako ponekad završim ranije. Nije lako biti u nošnji osam sati na otvorenom – vruće je, sparno, treba stalno imati osmijeh na licu i zavidnu razinu tolerantnosti, što zna biti izazovno. Ljudi su različiti, a kroz Grad dnevno prođe tisuće njih”, govori Ankica.
AUTENTIČNI DETALJI
Posjetitelje najviše oduševljava upravo njezina konavoska nošnja i detalji koje nudi na štandu, a to su konavoski vez, mirisna lavanda, sličice Dubrovnika i drugi autentični suveniri.
“Često me pitaju za upute gdje je Sponza, Stradun, Knežev dvor, žičara… Osjećam se kao info pult”, smije se Ankica te dodaje kako im uvijek rado pomogne, a često ih uputi u Turističku zajednicu.
Njezin osmijeh, srdačnost, decentna šminka i uredna narodna nošnja često privlače pažnju fotoaparata.
“Ne smeta mi kada me fotografiraju, posebno ako me prethodno pitaju. Lijepo mi je kada mi se netko vrati nakon pet godina s fotografijom i pokaže je. To znači da su se lijepo proveli u Dubrovniku. Ne živim od napojnica i ne naplaćujem fotografiranje, ali uz osmijeh, šalu i lijepu riječ zna se dogoditi i neka prodaja”, kaže.
Njezin štand na Pilama smješten je u takozvanoj ‘špiljici’, koja izvana izgleda kao zaklonjena pozicija, no kako kaže to je zapravo svojevrsna sauna.
TOLERANCIJA DA, ALI DO ODREĐENE GRANICE
“Nema vjetra, stalno netko prolazi, vlaga je velika i zna biti nesnosno. Često kažem da za ovaj posao morate imati živce debele kao sajle”, govori kroz smijeh.
No, čak i ona ponekad izgubi strpljenje.
“Nemam tolerancije kada netko bez pitanja uđe u moj osobni prostor. Dogodi se da me netko pokuša zagrliti bez pitanja ili želi sjesti pokraj mene, a to znači da ili mi sjedi u krilu, ili na naočalama, ili na fiskalnoj blagajni. U tim situacijama pristojno, ali odlučno kažem: ‘Molim vas da držite socijalnu distancu.’ Predstavljam grad i ne mogu se grliti sa svima na fotografijama. Važno je zadržati kulturu ponašanja”, kaže nam.
Kao netko tko je jedanaest godina gotovo svakodnevno na Pilama, gospođa Ankica aktivno prati razvoj Dubrovnika i turizma. Pohvaljuje promjene koje je uveo gradonačelnik Franković, posebno u organizaciji prometa i dolazaka kruzera.
Prisjeća se i vremena pandemije, kada, unatoč strahu, nije napustila svoje radno mjesto.
“Bila sam u direktnom kontaktu s ljudima, ali nisam odustala. Smatrala sam da je važno da Grad zadrži život, makar simbolički. Da smo svi zatvorili i ostali doma, Dubrovnik bi postao grad duhova. Na ovaj način dala sam doprinos sebi, gradu i turistima”, izjavila je.
SEZONA NIJE LOŠA
Cijeli život bila je vezana uz ljude, poduzetništvo i tradiciju. Radila je u cvjećarnici, otvorila vlastitu, vodila salon vjenčanica, a sa suprugom godinama je pjevala na svadbama i u hotelima. Glazba joj je bila velika ljubav pa je planirala upisati Glazbenu akademiju, ali je život imao druge planove.
“Kad je suprug obolio, zatvorila sam salon, prestali smo pjevati i tako sam došla na Pile. No nije mi to bilo strano. Znam vesti, to sam naslijedila od pokojne majke, Pelješke udate u Konavle. Ona je cijeli život vezla i radila na štandovima, od Zelene place do Lazareta”, izjavila je.
Kaže kako je ljudi češće vide u nošnji nego “u civilu”, a najviše je ljuti politikantstvo i kritike na račun turizma, a često baš od onih koji od njega žive.
Što se tiče ove sezone, ne dijeli pesimizam koji se čuje u dijelu javnosti.
“Mislim da se uspijevamo pokriti. Da nije tako, mnogi bi već zatvorili. Nema možda razbacivanja, ljudi su oprezniji, ali posjetitelja ima. Globalna situacija utječe na sve, pa tako i na navike potrošnje. Turisti kupuju sitnice, ali kupuju i vraćaju se”, smatra.
Gospođa Ankica Lepeš nije samo prodavačica suvenira – ona je živa razglednica Dubrovnika, most između tradicije i modernog turizma. Njezin osmijeh, toplina i strpljenje ogledalo su duha Grada i svega onoga što gostoljubivost može biti. U vremenu kad sve češće govorimo o održivosti i autentičnosti turizma, ljudi poput Ankice tihi su, ali neizostavni ambasadori destinacije.
