Bivši ugostitelj i sportaš, a danas galerist Frano Cetinić dio je bogate povijesti dubrovačkog ugostiteljstva. Razgovor s Franom nemoguć je bez priče o kafiću “Talir“ koji je otvoren u kolovozu 1983. u Antuninskoj ulici, a ime mu je dao Andrija Seifried. Grad je u to doba imao znatno usporeniji i druželjubiviji bioritam, gotovo renesansni; a bio je i gušće naseljen.
Vremenom je “Talir“ postao mjesto okupljanja umjetnika koji su mu davali prepoznatljivi štih. Doprinos tome jednako su dali i novinari, ali i političari. No, pravilo kojeg su se svi držali bilo je: što se dogodi u “Talira“, tu i ostaje. Portala tad nije bilo, ali se nije moglo dogoditi da pikantni večernji trač osvane u jutarnjem izdanju novina. I političari su se tad međusobno više uvažavali, tu se nije moglo dogoditi pijanskih tučnjava i to su znali svi gosti, što je bio razlog više za dolazak u kafić koji je postao dio kolektivne memorije Grada, Ali, “Talir“ se više pamti po gostima nego kao zapravo, ne posebno atraktivni prostor koji ih je nesebično ugošćavao, zbog čega se znalo reći “ako nisi bio u Talira, nisi ni bio u Dubrovniku“.
Kao ugostitelj ste vodili jedan od najlegendarnijih kafića u Dubrovniku, danas ste galerist.
-Ugostiteljstvo mi je bilo zanat, a sreća Božja da sam slike zavolio družeći se sa slikarima. A nešto kad voliš, to te tjera naprijed. Galeriju u Čubranovićevoj vodi supruga Karmen, a mogu reći da sam u jednom trenutku osjetio da me dobra slika i dobar kolor te slike “dižu“. Pričao sam s prijateljima, slikarima koji su svi stariji od mene i sve sam od njih naučio. Sad sam tako smiren u ovom košmaru od gostiju i turizma kojem kroz ulice samo čuješ rote od kofera, jer ovdje kala mene se i način poslovanja agencija promijenio. Tih agencija ima milijardu: prije su mijenjale novac, a sada da prežive ako ne uhvate goste, u malom dijelu radnje otvaraju poslovni prostor za primat kofere. Jer, gosti dođu jeftinim letovima na dva- tri dana i gledaju da maksimalno iskoriste vrijeme. Često ujutro napuste apartman, ali im je let navečer te žele iskoristiti cijeli taj dan na kojeg možda nisu kontali.
GLUMCI KAO ‘NAŠI IZ GRADA’
Dubrovačke ljetne igre su počele, i ponovno je sve isto, a opet- ništa nije isto! Grad ipak dijelom “gubi dušu“?
-Sjedim ovdje, vani u Čubranovićevoj ulici i kad se okrenem prema Stradunu, persijane i fasada palače od igara me asociraju na ona vremena kad je bila čast prošetati od recepcije do gore i onih kancelarija, samo da vidiš i osjetiš atmosferu. Bilo mi je neki dan krivo što je ravnateljica Ivana Medo Bogdanović odlučila da se ne kandidira za novi mandat. Jer, ona je kao mala počela u Igrama te postala i neko vrijeme bila ravnateljica. Hoću reći, ona je dijete iz grada i to nas čini zadovoljnim jer su lani ponovno počeli raditi legendarne predstave kao npr. Dolenčić lani “Ekvinocijo“, a ove godine “Ribarske svađe“. Osobno u tome vidim da je Krešo jako ozbiljno odlučio da Igre vrati gdje su bile, ali ne znam što će se dogoditi. Neki sam dan sreo Joška Ševa i malo smo pričali: sve što mi je govorio da bi trebalo napraviti, meni su stare stvari. Jer, u vrijeme kad su Igre “cvale“, mi smo se s glumcima družili od kad bi došli, od 1. srpnja, dokad bi pošli, 25. kolovoza. Oni su bili “naši iz Grada“ i tako su se ne samo ponašali, nego i osjećali. Jer, puno se sjećam kad sam ja bio mladić, koliko je meni imponiralo sresti ovu staru gardu glumaca. Što reći? To nam je bila inspiracija za cijeli dan i cijelo ljeto!
Sad kad nema više “Talira“ valja podsjetiti mlađu generaciju kako su u ovo kultno mjesto uvijek prije kao i poslije probe ili predstave dolazili “pod obavezno“ glumci i umjetnici. Dolazili su slikari i umjetnici uopće, stvarajući nezaboravni šušur, što bi rekli Splićani. Ali, kako je to počelo?
-Nije to došlo preko noći. Prije “Talira“ radio sam u “Fuzbala“, prvom kafiću Mladena Radišića nedaleko Igara. Tu su dolazili ljudi iz Zbora TV za vrijeme Georgija Para dok je radio “Kristofora Kolomba“ kao Ivica Boban, Darko Čurdo… Bio je to tad jako popularni kafić i tu su svi dolazili. Kad sam ja otvorio “Talir“, mislio sam – sad će svi tu dolaziti, jer sam imao dosta poznanika iz prošlih vremena. Prvi je počeo dolaziti Jupa Juvančić iz Pila, jer smo bili prijatelji preko nogometa i zato što je kafić bio malo po strani Straduna, i tamo u to vrijeme nije bilo puno gostiju da bi ga ometali u dogovoru sa Almom Pricom i ostalim glumcima. I tako se počelo. Icica Boban je svaku godinu na Igre dovodila novu generaciju studentarije, a meni je bila veća čast pripaziti te mlade ljude nego starije glumce. I tako je to zaživjelo. Ali, kad iz ove perspektive gledaš, u to vrijeme je bio drugi način življenja u Gradu: od butiga što su egzistirale do ugostiteljskih objekata u Gradu, to je bio onaj klasični Mediteran i taj način života. Pa, samo kad se sjetim da su vodiči, dok su po Prijekom vodili grupe stranaca, govorili da se u “Taliru“ s glumcima okupljaju i domaći ljudi, što je njima bilo jako interesantno čuti. U to vrijeme znali bi se tu na kavi naći mnogi od mojih prijatelja pomoraca kao i šefovi radnji ili suvenirnica. Prostor nije bio velik, a u prvo vrijeme u ulicama nije ni bilo stolica. Tu je bila robna kuća “Zec“ i moja je ideja bila da nakon kupovine mušterije dođu tu na kavicu. Počeli su malo češće dolaziti i tijekom posla, a kako nije bilo stolova, počeli su sjedati na skalinama.
VESELJE POD ŠTERIKAMA
I na skalinima je bila gužva, ali bez nervoze, nego uz opušteni štimung.
-Ljudi su počeli sjedati na skalama “iz nužde“ dugi period, a onda kad su ulice dobile stolice i stolove, onda su ljudi sjedali jer im je bilo idealno da sjedeći i pijući kavu vide dole svu komunikaciju i ljude koji ulaze ili izlaze iz radnje. Možda to nekome sada, kad se priča iz ove perspektive, zvuči čudno, ali se osobno, sad kad sam već godinama u mirovini, divim svom zanatu što mi je omogućio da upoznam tako mnogo velikih ljudi iz ovog Grada, ali i cijele države.
Uz “Talir“ se vezuju brojne anegdote. Sigurno ih se danas, mnogih i osobno sjećate?
-Danas mi znaju reći “Ajme, bio ti je Havel“! Ali, kako je došlo do toga? Jirri Menzel je bio svaki dan u “Talira“ i zaljubio se u onu ulici i skale jer je sa svojom bivšom suprugom tamo dolazio na kavicu. Još smo se više zbližili kad sam čuo da se tu, u mene na skalinima, osjeća kao da je doma i da mu je to bila “svetinja“! Kako je tad radio “Nemoćnika u pameti“, stvorio je iza Katedrale istinski fantastičnu atmosferu. Približavala se premijera i meni iz protokola kažu – pa znate ovo, znate ono. A ja im odgovorim – znam sve što se tiče mog posla; kakve trebaju biti čaše, kako sve ostalo, ne trebate mi to govoriti. A opet, bilo je pitanje i hoće li on ili neće doći jer je ulica bila preuska, a on je već bio malo lošijeg zdravlja… Ali, navečer vidim da dolaze u malo kasnije sate i tako su spontano sjeli na skaline, od veleposlanika i premijera Češke…Vaclav Havel je sjeo sa svojom ženom koja je također glumica, a oko njih su tako spontano i tako normalno sjeli glumci iz “Nemoćnika“! Bila je to takva atmosfera da sam se oduševio da jedan predsjednik države tako sjedi…
Sigurno je bilo još takvih situacija.
-Imponiralo mi je i kad se dogodio noćni sastanak za produžetak radnog vremena pa su se zajedno našli gospar Ćićo Obuljen kao gradonačelnik, a došli su i Vido Bogdanović, Goran Višnjić i još neki glumci te TV ekipa. Ali, kad sam vidio njih dvojicu i gradonačelnika da sjede na onim pižuletima, meni je od te “normale“ srce bilo puno. I te trenutke niti te ljude ne mogu zaboraviti!
U sjećanju mi je posebno pozitivno ostao Igor Mešin koji je tad tek počinjao glumiti. Ostali smo dobri prijatelji… Sjećam se kad smo zbog kiše unijeli stolove u magazin, ali je pod šterikama, bila veselica: Goran Višnić, Pređo…A vani je padala kiša. Tad u magazin dolazi Jupa s ministricom kulture koja moli Višnića da još jednu godinu produži “Hamleta“! To je bilo tako spontano i lijepo u onom magazinu uz nabacane stolice, dok gore šterike, neopisiva atmosfera. Tu je s Višnjićem bila čak i gospođa iz Amerike koja ga je učila američki dijalekt prije nego je otišao u Ameriku.
U RATU SU UMJETNIKE ZAMIJENILI BRANITELJI
Koliko se to moglo, “Talir“ je radio i tijekom rata, Ali, tad se u njemu nisu okupljali glumci niti umjetnici, nego su dolazili brojni branitelji, tad kao pravi umjetnici slobode.
-Sve se spontano dogodilo. Radio sam i počeo je rat, dio medija je pustio priče da mi Dubrovčani prodajemo vodu braniteljima, što me tako naljutilo! Jednom je, iz akcije u onoj ludnici u Kruševu, došla Treća imotska bojna Četvrte gardijske brigade i čujem od njih, kao hoće li te to uvrijediti, ali prodavali su vodu i ovo-ono… Kako sam kao nogometaš više puta igrao u Runovićima u Imotskoj krajini, poznavao sam neke nogometaše. Među Imoćanima je bio i sad pokojni nogometaš Tuta Novović, čijeg sam sina ove godine upoznao u Trstenom na komemoraciji poginulim imotskim braniteljima. Tu je bio i Pero Bakotić, a kod mene su bili Pero Miladin i s njima smo ostali povezani i održavali vezu. S njima sam bio kao da su mi najbliži i najrođeniji. No, bio je rat i ljudi su ginuli, a puno puta mi se dogodilo da, kad s čovjekom pričam o nečemu, vidim kako predosjeća pogibiju! Bila su to jako gruba vremena i sjećam se da su jednom ti mladići ostali do kasno pa sam im rekao: “Ajde, dosta je, dosta!“ A oni meni: “Pusti Frano, može još samo jedna, tko zna kad ćemo opet?.“ Rekoh im: “Može još 50, ali nije kako Bog zapovijeda!“. Među njima je bio i mladić koji se zvao Mladen, ali mu se prezimena ne sjećam. Onako mlad, lijep ko slika. Kažem mu: “Dobro, ‘ajde još jednu turu“, nakon čega su pošli na Osojnik. Kad su se vratili, doznao sam da je poginuo tu večer!
Sjećam se i kad smo mi veterani dogovorili s njima trening u Lapadu. Među Imoćanima je bio i jedan od njihovih najboljih, nogometaš Ivica Kukavica koji je sad saborski zastupnik. Bio mi je drag jer je bio tih, a dok smo ih čekali, doznali smo da su ih gore, na promjeni straže, dočekali neprijatelji. Tad je njih nekolicina poginulo, a mi smo s Imoćanima nakon toga postali još bliži. Čak su predstavnici Grada Imotskog došli kod mene i zamolili me da ih odvedem kod predsjednika dubrovačkog Izvršnog vijeća Željka Šikića kako bi uspostavili prijateljske veze između gradova. Dogovorili smo gostovanje u Imotskom i odigrali utakmicu koja je završila 1:0, a jedini gol sam, eto, ja postigao.
Poznato je kako je nakon pojedinih akcija, dio branitelja u “Talir“ donosio i ratne trofeje?
-Postoje brojne fotografije donesenih trofeja, čak i mitraljeza kojeg su donijeli nakon akcije oslobađanja Golubova kamena. U to sam vrijeme živio u Mokošici i znam jako dobro koliko je taj mitraljez na Golubovu kamenu sijao straha i nevolja. Kad je ta akcija počela, nalog je dobila 3. imotska bojna, a moje je prijatelje u akciji vodio Zdenko Šanjić. Kad je završena, donijeli su mitraljez da se ugravira da su oni osvojili. Čikato, kod kojeg su se šišali i s kojim su bili dobri, uputio ih je kod onog urara, a potom je Šanjić donio taj mitraljez u “Talir“ i gdje je trofej stajao nekoliko dana. No, bilo me je pomalo strah jer se noću, iza policijskog sata, svašta događalo. Bilo je svakakvih ljudi i mogao je nestati, pa sam im rekao da ga odnesu u Trsteno, ali ga je on potom darovao Muzeju Domovinskog rata u tvrđavi Imperijal na Srđu.
GLUMAČKE LEGENDE
Novinari vas često posjećuju i pitaju za “Talir“.
-Mlađi često nemaju osjećaj za duh niti osjete što govorim. Jer sad je najmanje važan “Talir“, najvažniji su ljudi koji su tu dolazili. Smijao sam se kad bi netko došao na ulaz pa gleda unutra i pita: “Je li ovo “Talir“? Nisam ništa odgovarao, ali jednom zapravo jesam: “A što ste mislili, da je ovo hotel “Excelsior“? Jer sve je bilo skromno, ali je prostor imao dušu. Zapravo, uvijek kažem da su ga činili ljudi koji su tu dolazili.
Jedan od već legendarnih likova Grada koji je tu redovito dolazio bio je glumac Predrag Pređo Vušović. Čega se prvo sjetite na spomen njegova imena?
-Pređo mi je na Konalu bio susjed prije nego što se preselio u Lapad. Poznavao sam mu obje sestre i bili smo si jako dobri. Bilo mi je drago kad je Pređo bio u teatru “Lero“ jer sam sve te ljude poznavao, što mi je imponiralo jer su mnogo i dobro radili. Ali, kad je Pređo postao glumac, dapače traženi glumac, puno puta me je fascinirao: i gluma i njegovo druženje s drugim glumcima. Dobro sam poznavao sve njegove strane i zato što sam ga volio, kod mene je imao puno beneficija. Najviše stoga jer je bio tako jednostavan i normalan… Često sam ga slušao i u magazinu kad je ponavljao tekst i “preslušavao“ se. To je bilo tako interesantno kako je svaki put u radnju ulazio na drugi način, družio se i nije bio puno upadan, ali je tijekom druženja bio vazda u svemu glavni!
Stalni gost “Talira“ bio je i glumac Pero Kvrgić.
-Da, taj divni i dragi čovjek je djelovao tako povučeno. Uvijek je dolazio na jutarnju kavu, ali oko njega nije bilo puno ljudi. Bio je fini gospar s kojim nisam puno komunicirao, ali je njegova prisutnost sve odavala: u radnji ili ispred skalina bi odmah nastala posebna atmosfera čim bi se on pojavio, sjeo i naručio kavu. Možda me ne razumijete, ali tko nije osjetio to ozračje, tko je tamo uz njega bio par puta, zna o čemu pričam.
Osobno se sjećam ozračja onog 30. lipnja i zadnjeg dana rada “Talira“. Svi smo bili u nevjerici i potajno se nadali da će “Talir“, ipak, sljedeći dan ponovno raditi!
-Osobno nisam imao hrabrosti i najbližim ljudima, osim svojoj obitelji, kazati da idem u mirovinu! Pošao sam pet godina ranije jer sam imao radnog staža, ali nisam “vagao“ što sam sve prošao kroz “Talir“. Opet, uhvatio sam i nešto godina. Bio sam i nogometaš, istina ne i veliki sportaš jer ovaj posao i kontakti s ljudima iscrpe. Osjetio sam da je za moje zdravlje najbolje da se povučem. Srećom, imao sam i alternativu jer sam još u kafiću, kroz brojne kontakte sa slikarima, zavolio slikarstvo. Da nije bilo toga, možda bih još i danas radio u “Taliru“. Danas galeriju u Čubranovićevoj vodi supruga Karmen, ali su se u Antuninskoj ulici tada već događale promjene. Radnje su se mijenjale, a ljudima sam uvijek govorio da sve radnje u toj ulici trebaju raditi kao jedna. No, promjene su već počele pa sam zaključio da je vrijeme da odem.
