Kako piše Jutarnji list, Mirsad D. i Ivica G. su, naime, uoči korona krize, sa Zecom poznatijim kao Tony Gerard sklopili ugovor o najmu lokala u kojem i danas vode poznati restoran. Da bi početkom 2022. prije nego će Gerard nestati odnosno biti ubijen, postali vlasnici prizemnog dijela nekretnine, a temeljem kupoprodajnog ugovora koji su potpisali sa Marinom Šnajder, a koja im ju je u Gerardovo ime prodala na osnovu lažne punomoći s njim. Za uzvrat su joj dali ukupno 400.000 eura i požalili vrlo brzo kad se klupko oko nestanka Tony Gerarda počelo raspetljavati.
– Zlatko K. je bio prije nas u najmu lokala ali se odlučio povući iz tog posla i prodati restoran pa je prijedlog bio da ja uđem s Ivicom u taj posao jer već vodim jedan restoran na Stradunu. Stoga me je Zlatko, koji je inače vjenčani kum mog pokojnog oca, povezao s Tonijem. S njim smo sklopili ugovor o najmu, dogovorili cijenu. Mislim da smo mu plaćali 3000 eura preko računa (kasnije se ispostavilo 6000 eura op.a), a kako je počela korona i nismo radili, molili smo ga da smanji najam, sklopili smo aneks, pa je nešto i oprostio. No, nije bilo govora oko prodaje lokala.
Rekao je da je Toniju nudio 700.000 eura za prostor, ali da mu ga nije htio prodati ni za milijun. Uredno smo dalje radili i poslovali, da bi me jedan dan nazvao Zlatko i rekao da ga je zvao Toni da će doći neka gospođa Marina i da joj treba pokazati taj prostor. Ja sam imao ključ ali to nisam htio raditi pa sam ga dao Zlatku no nije mi rekao zbog čega to treba točno. To se odvijalo u periodu malo prije potpisivanja kupoprodajnog ugovora – prisjetio se dubrovački ugostitelj Mirsad D. a na upit suda zašto njega direktno kao najmoprimca nije zvao vlasnik nekretnine, kazao je da je “Toni imao broj od kolege Ivice koji je bio u inozemstvu, ali i jer je često mijenjao brojeve i da je jedino napamet znao Zlatkov broj”. Ujedno je otkrio i da s Gerardom nikada nije komunicirao već da je to radio njegov poslovni partner.
Nakon obilaska nekretnine, povratno se svjedoku javio Zlatko K.i priopćio mu da je “gospođa Marina došla s Tonijevom punomoći, da je on navodno u nekim dugovima i da je dužan njoj pa da prodaje nekretninu”.
– Zlatko nam je predložio na to da lokal kupimo mi, a ako nećemo, da će ga kupiti onda on. U razgovoru s njim smo razmislili i o cijeni za tih 40m2 pa sam ponudio 400.000 eura s nadom da će u taj se iznos upakirati i spremište, ali Marina je pristala na tu cifru samo za lokal. Kontaktirao sam Ivana koji je bio u Kolumbiji, rekao mu da je to dobra prilika, a on je kazao da se sve dobro provjeri. Angažirali smo odvjetnika Antuna Missonija koji je već radio i etažiranje te nekretnine pa sam se s Marinom našao kod njega u uredu. Donijela je punomoć i neke dokumente.
Zlatko i ja smo tu punomoć uzeli u ruke i rekli mu da je to najbitnije što treba provjeriti. Primijetio je tad da na punomoći ne odgovaraju neki brojevi čestica obzirom na etažiranje pa je rečeno da ta punomoć može vrijediti kod predugovora, ali ne i na finalnom ugovoru i da treba nova. Potpisao sam punomoć, a kako nije bilo Ivana G., javni bilježnik mi je rekao da mogu i njega potpisati na tom dokumentu jer da nisu bitni kupci već prodavač, ali da će na kraju na glavnom kupoprodajnom ugovoru trebati biti nazočni svi osobno – otkrio je dalje Mirsad D. koji je 40.000 eura kapare nakon toga predao Šnajder na ruke, javlja Jutarnji list.
Idućih mjesec dana se prikupljala (pre)ostala potrebna dokumentacija pa su se potom sa Šnajder, on i Ivan G. susreli, pak, kod drugog javnog bilježnika. Posebnu pažnju skrenuli su na novu punomoć koju je donijela Šnajder, a odvjetnik dvojice ugostitelja je okrećući papir okolo s vlasničkim listom nekoliko puta ustvrdio da je sve u redu, da nema zabilježbi i da se može ugovor zaključiti.
– Za taj susret smo Ivan i ja naručili na osnovu predugovora novac iz banke jer je Marina željela gotovinu, da mora odmah putovati u Crnu Goru radi neke kuće. Iskreno, bilo mi je čudno to ali… Dao sam joj iza paravana kod javnog bilježnika 360.000 eura u vrećici Emmezete. Nije ga ni brojala, potpisala je tabularnu izjavu i mi smo otišli s ugovorom a ona s novcem. Sad kad gledam unazad, nije normalno da ne broji toliki novac, ali nije to moja briga. Zvao sam je da pitam je l‘ sve u redu, ali mi je tek sutradan javila. Nakon toga je još neki papir falio, da bi s odmakom od 10-ak dana se pojavio u zabilježbi ugovor o uzdržavanju. Zvao me odvjetnik i da odnesem na sud dokumentaciju jer da se nešto čudno pojavilo.
No, kako je Marina donijela brisovnicu i tabularnu izjavu koje su nam falile još, ni tada mi ništa nije bilo čudno jer se javila, pojavila i nije bježala. Odnijeli smo sve na sud da se možemo upisati i dok smo čekali odluku, dočekali smo poziv Tonkova sina i sestre. Rekli su nam da to oko prodaje nije normalno te da Tonka nema, a tad su počele i priče da je Marina prevarantica – prisjetio se još Mirsad D. ponovivši da se nakon zaključenja kupoprodajnog govora i slanja dokumenata na sud radi uknjižbe pojavila na nekretnini sporna zabilježba.
Uslijedio je potom njihov poziv Šnajder koja je ugostitelje uvjeravala da “nema mjesta brizi, da ako hoće Tonkova sestra neka zove policiju jer da tu očito netko nije normalan…”
Nije puno vremena prošlo od tada, a medije su preplavile vijesti o nestanku Tonka Zeca, a potom i o uhićenju Šnajder i Trautmanna.
Na upit suda kakva je sada njihova situacija sa spornom nekretninom, svjedok je rekao da su u mjesečnom najmu, da njihov kupoprodajni ugovor kojeg je sin ubijenog osporavao u sudskoj parnici još uvijek nije poništen, te da su se na kraju s Gerardovim nasljednikom dogovorili sklapanjem nagodbe.
Drugi ugostitelj Ivica G. se prisjetio kako su od “gospara Zlatka koji je u Tonijevu lokalu držao restoran, preuzeli posao a nastavno na to i najam”. S pokojnim ih je upoznao upravo Zlatko K., po gradu se pričalo da bi Toni prodao cijelu zgradu za 1,7 milijuna eura, a dok je bio u Južnoj Americi poslovni partner Mirsad D. mu je rekao da je od Zlatka čuo da Toni prodaje samo lokal.
– Spomenuo mi je cifru od 400.000 eura, da ima doli neka žena koja traži da joj se lokal pokaže. Nisam bio za kupnju toga, ali me Mirsad danima nagovarao da kupimo. Iako je cijena bila realna jer su ostale nekretnine bile s cijenama u visinama, meni je i dalje to bilo skupo. Na kraju sam pristao, rekao Mirsadu da uzme odvjetnika i sve papire provjeri. Rekao je da je angažirao najboljeg odvjetnika i potom mi javio da je s papirima sve u redu pa je sa Marinom dogovorio predujam od 40.000 eura. Po povratku u Dubrovnik smo potpisali glavni ugovor, a ne sjećam se je l‘ mi rekao da je on na predugovoru i mene potpisao. Otišli smo s Marinom kod javnog bilježnika i donijeli novac.
Ona je krenula u pomoćnoj prostoriji ga brojati, ali se predomislila i rekla da će kasnije. Ugovor o primitku novca je potpisan – otkrio je Ivan G. kojem je nedugo nakon toga stigao poziv sina vlasnika nekretnine. Ukazao mu je da nešto nije u redu s tom kupoprodajom i papirima, da otac njegov nikome nije prodao nekretninu, a sestra vlasnika nekretnine u razgovoru mu je rekla da će zvati policiju kao i da njezina brata nema.
– Ja sam nakon toga što sam čuo prekinuo poziv i rekao Mirsadu pa ih je povratno zvao on. A Marina nam je na to rekla da nek se slobodno policija zove jer da problema nema. Ja sam u dobroj namjeri kupio taj lokal i više nisam znao tko govori istinu. I odvjetnik Missoni je rekao da je sve bilo u redu i da pustimo te jalove priče, a sve ostalo smo saznali preko medija od nestanka Tonka do papirologije. Samo znam da sam na osnovu kupnje nekretnine platio i porez državi. Inače, Wernera prvi puta sada vidim u sudnici – ispričao je na kraju Ivan G. A upitan je l‘ znao čime se pokojni bavio naglasio je da ga nije zanimalo iako se svašta pričalo jer je “prema njima Toni bio uvijek pošten”.
