Zna to i on, ali imao je baš prokleti peh pa je stao na ježa. Joooooj! Boliiii! Sav snervan, odmah je sasuo Plenkiju što ga ide. ”Nećeš, majci, slati naše vojnike u Ukrajinu! To nije naš rat i ti o tome bome nećeš odlučivati! Što ti imaš petljati se u nekakvu ‘koaliciju voljnih’?” Dugo je šutio jer nije imao vremena komentirati dok se u miru brčkao na Hvaru, ali eto, vražji jež ga je vratio u kakvu, takvu normalu. Zna Zoki kako sudjelovanje zemalja u takozvanoj ‘koaliciji voljnih’ ni u kojem slučaju ne znači da su sudionice koalicije spremne, voljne ili što god, slati svoje vojnike u Ukrajinu. Među članicama je i Poljska koja je u startu isključila bilo kakvu mogućnost slanja vojnika u Ukrajinu. Ni Plenkiju to ne pada na pamet jer nije ni on od jučer. Ali, što ćeš, morao se Zoki na nekome istresti. Predugo je šutio, ni glasa nije pustio o temama koje svađaju i dijele Hrvate jer nije imao vremena za takve ‘trice’. I to je sasvim logično. Čovjek je bio u fazi lješkarenja. Pa ima valjda predsjednik pravo ohanuti i uzeti odmor od napornog posla, pa tako i od svađanja. Umorio se ili ne umorio, red je otići na odmor. Sve dok mu nirvanu i gustanje u dobroj spizi nije poremetio taj mali opaki bodljikavi gad. Ili kako bi rekao strikan iz Velog mista: „Muke mi ježeve!“
Za to vrijeme vladajući su još mrcu i po reterirali s toleriranjem ustašluka, objašnjavajući kako nije isto ako se radi o ovom ili ako se radi o onom. I naš se Mato u tom smislu oglasio. Netko je rekao da su pustili duha iz boce pa ga sad silom hoće ugurati natrag. Ali, vrag se ne da natrag. Kad već spominjemo puštanje duha iz boce, taj je davno pušten! Nakon one čuvene Kustićeve komisije koju je Plenki oformio kako bi komisija odlučila je li u redu ZDS, odnosno, kad jest i/ili kad nije. Nakon godinu dana sastančenja, zaključili su kako jest u redu, ali i nije u redu. Od onda taj duh leluja okolo, ali povremeno u pojačanim koncentracijama.
Kako bi našao malo mira od cijele te ‘buke’, Plenki je na Veliku Gospu pošao na misu u Trsat. Znakovito, baš tamo gdje je misu držao nadbiskup Uzinić. Znao je Plenki da tu ne može očekivati redovnu dozu snishodljivosti i ugađanja na kakvo je navikao na drugim misnim slavljima i s drugim biskupima, župnicima i ostalima. Ali, ipak je otišao baš tamo gdje mu je mons. Uzinić vrlo jasno poručio kako interes Hrvatske nije dijeljenje ljudi, niti bavljenje prošlošću, već upravo suprotno. Zajedništvo u borbi za bolju budućnost sviju, uz međusobno uvažavanje i toleranciju. Sviđala mu se ili ne lekcija koja mu je isporučena, po svemu se čini kako ju nije slučajno odabrao. Jer, hoćeš, nećeš, nije Plenki Tuđman, niti ima njegovu povijesnu karizmu da može mrtvo hladno otpiliti HOS-ovce i tretirati ih kao regularnu hrvatsku vojsku, što su nakon Tuđmanove odluke i postali. S izričitom zabranom korištenja simbola i pokliča Pavelićevih bojišnika. Tuđman si je to mogao dozvoliti i to je prošlo bez protesta i bez prigovora. Barem ne glasnih i javnih. On je to riješio, vrlo dobro znajući kako se Hrvatsku, prije svega zbog njene budućnosti, ali i zato što je bio i ostao antifašist, sviđalo se to nekom ili ne, ne smije vezati uz ustašluk, već isključivo uz pravedni Domovinski rat i branitelje.
Tuđman je tražio pomirenje i zajedničku borbu za buduću demokratsku Hrvatsku. Iako nema ni najmanje dileme kako su ti mladi ljudi ginuli s tim pokličem, zato što su ih tako naučili karikaturalni likovi poput Skeja i njemu slični. Jednako kao što nema ni najmanje dileme da im treba odati počast kao i svim hrvatskim braniteljima. Ali, upravo onako kako je Tuđman postavio stvari. S pijetetom, ali bez fašističkih pokliča. Druga je tema o devijacijama koje su se poslije u toj našoj Hrvatskoj dogodile. Ali da, baš kako je rekao Tuđman: ‘Imamo Hrvatsku’! Sad je na nama! Zašto je nekome odgovaralo ponovo polarizirati Hrvatsku i voditi besmislene ratove iz prošlosti? Valjda je to bolja varijanta od bavljenja inflacijom, propadanjem industrije, zdravstva, školstva i odlaženja mladih vanka.
Upravo ovih dana gledamo kako se ponos sjeverne Hrvatske, Varteks, sravnjuje sa zemljom i pravi se teren za shopping centar. Priča zvuči poput nekog glupog vica. Fućkaš industriju, hajdemo u shopping centre.Varteks, koji je othranio i odškolovao generacije varaždinskog kraja i šire. Ali, koga briga, imamo mi pametnijeg posla. Bavimo se ZDS-om. Ako su, i ćaća, i dida doista bili Torcida, onda dobro znaju što je bilo. Nisu masovno dizali ruku u naci pozdrav usred utakmice bilih tića. Zato je Uprava Hajduka to onako, kao osudila. Posve u skladu s Kustićevom komisijom. Sutkinja u Zagrebu je procijenila da dečko koji novinarki ulazi u kadar i viče ZDS s podignutom desnicom, nije kriv. I ima pravo. Nije on kriv. Jer ako to smije jedan ministar, zašto zaboga, ne bi i neki klipan. Pa su se svjetski mediji raspisali o nacizmu u Hrvatskoj odmah do stranice na kojoj pišu o katastrofalnoj Vučićevoj autokraciji i uvlačenju Srbije prema građanskom ratu. Sve je to njima nekako isti vrag. Balkan je to!
Naši dečki su baš ovo ljeto iz pjesme naučili što je bilo. A svako učenje, posebno ono cjeloživotno je neki vražji bonus. Barem jest umirovljenicima dok uče raditi po butigama, na četiri sata dnevno. I ide im dobro. Uspijevaju preživjeti. Ne daju gusta HZMO-e da ih skinu s popisa i ubace u rubriku–umrli. Žive iz inata samo kako bi napakostili mirovinskom! Kako god okreneš, u nas je sve pod kontrolom i živimo gotovo kao Zoki. U nirvani. Osamdeset godina nakon II svjetskog rata raspravljamo, svađamo se i dijelimo se. I baš nam super ide. Kako smo krenuli, o tome ćemo raspravljati i sljedećih osamdeset. Svatko sa svojom istinom. I stalno u krug, dok drugi za to vrijeme jure naprijed. To je zato što ti drugi nemaju pojma što je bilo. Eto vas.
