Izložene su slike i skulpture nastale u tragično doba ratne opsade Sarajeva, kad je umjetnik radio slike na stranicama dnevnog lista “Oslobođenje“ pa se izvještaji s ratišta ili svjedočenja o strašnim masakrima i stradanjima naroda doimaju kao svojevrsni komentar – podloga naslikanog. Posjetitelji izložbe su doznali kako je u noći kad je u Sarajevu do temelja izgorjela Vijećnica, ista sudbina pogodila i zgradu u ostacima koje je održana izložba koju oni sad imaju priliku vidjeti u Lazaretima. Riječ je o objektu kina „Sutjeska“ u kojem je trebao da radi studio za multimedijalna događanja. Sam autor je u prosincu 1992. o izložbi zabilježio:
“Pod istim krovom humanost i kultura. Duša i duhovnost. Ovdje je, mislim, očigledna brutalnost bjesomučnog nasrtaja na sve što čini i determinira civilizaciju. Poslije svega svjedoci smo pokušaja da se jednom narodu i bukvalno uništi svaki fizički i duhovni trag na ovom prostoru. Usprkos tome ili zbog toga izložba radova iz ciklusa “Svjedoci postojanja“ postavljena je baš u ovom prostoru. Izložba postoji. Mi smo svjedoci postojanja“.
Autor je za “Dubrovački dnevnik“ u Lazaretima o svojoj izložbi rekao i ovo:
– Za mene je ovdje bitno, a mislim da je i zanimljivo svima koji će doći u Lazarete da je pogledaju, jest da su radovi nastali u rasponu od ’92. do ’96.godine, iz vremena opsade i žestokih napada na Sarajevo, kad su pokušali uništiti život i ono što je kultura sama po sebi kao dokaz bitisanja ljudskih bića. Tada je dio ljudi koji su ostali u gradu, a koji su se bavili kulturom, od pisane riječi i muzike do slikarstva, pokušavao zadržati se u uspravnom stanju u odnosu na žestoke i uništavajuće napade, i da tako pruži makar intelektualni i umjetnički otpor onome što pokušava da ih uništi. U tom smislu smo imali akcije, a ja sam imao izložbu u bivšem kinu “Sutjeska“ koje je razoreno u prvim danima napada na Sarajevo – ispričao nam je umjetnik prisjećajući se ratnih dana te na upit što je, sad u miru, preokupacija njegova rada, rekao:
– I dalje sam angažiran. Pratim svakodnevnicu života svih nas ne govoreći o politici, nego o načinu i mogućnosti preživljavanja u ovom svijetu, o tome gdje je čovjek uopće: je li mu mjesto ovdje u svim ovim situacijama i posebno sad. Govorim samo o tehnološkim mogućnostima razvoja ljudske misli. To više nije ljudska misao nego nešto sasvim drugo, što ugrožava ljudsku misao, osjećaje i dovodi u pitanje ljudski opstanak. Ne znam jesam li u pravu, ali je to moja preokupacija. Bavim se videom, slikam pa onda iz slika proizađe nešto što bi se moglo reći idejnom nîti prema videu ili se iz videa vraćam na sliku, tako da je to “miks medija“ koji me zadovoljava i koji mi daje šansu da uz ono što je slika na platnu i na papiru, ulazim u video gdje imamo događaje, odnosno sekvence koje se odigravaju u realnom vremenu i mnogo su nam bliži i katkad mnogo sugestivniji od onoga što je slika u dvodimenzionalnom smislu.
Podsjetivši sugovornika da je, kako je to naglasila kustosica izložbe Lejla Hodžić, bio predstavnik Bosne i Hercegovine na Bijenalu u Veneciji, Pašić pojašnjava:
– Predstavnik je bila čitava ekipa, nas sedam. Prvi sam imao izložbu u kinu “Sutjeska“ i nazvao sam je “Svjedoci postojanja“. Potom smo u sedam dana imali sedam izložbi koje su trajale samo po jedan dan. Više se nije ni smjelo niti moglo! Potom su ljudi koji se bavili organizacijom događaja čitavu tu skupnu izložbu nazvali “Svjedoci postojanja“. Dobili smo poziv i za Bijenale, ali se tad nije moglo izaći iz Sarajeva. Ni mi, niti radovi! Ne ponovilo se! No, sretna je okolnost bila da su postojali video, filmski snimci i fotografije i to je predstavljeno na Bijenalu – ispričao je umjetnik.
