„U potresu smo svi nešto izgubili, no mi, stanovnici Hrvatskog Čuntića, ponešto smo i dobili. Sjećam se tog prosinačkog jutra nakon potresa, dok smo slagali dojmove i potiskivali strah koji se nikada ne može zaboraviti. Tek što se razdanilo, kroz naše mjesto je prošlo vatrogasno vozilo“, započinje ovu priču Ivan Radošević.
Kako kaže, njegova znatiželja je bila snažnija od svih njegovih obveza. Gledao je gdje vozilo staje. Kroz nekoliko trenutaka, na krovu samostana sv. Antuna Padovanskog ugledao je vatrogasce.
NISU ODBILI JUTARNJU KAVU
„Bilo je tek 7:00 sati. Pozdravio sam te ljude u vatrogasnim odijelima, kako i priliči, i upitao ih otkad nam dolaze. Prišao mi je jedan od njih, bio je to Nikša Kravić, i kazao je kako dolaze iz Čilipa i kako su putovali cijelu noć“, prisjeća se Radošević. Hrane su imali dovoljno, no jutarnju kavu koju im je ponudio nisu odbili.
Uz kavu su započeli razgovor, upoznali se… Shvatili su kako im obitelji veže sličan ratni put, a došli su i do drugih spoznaja koje su bile početak jednog divnog prijateljstva koje traje i danas. Radošević kaže kako ih je bilo devet i kako su učinili jako puno posla u vidu sanacije dimnjaka, čišćenja cesta i uopće saniranja posljedica razornog potresa.
‘HTJELI SU SPAVATI U KOMBIJU’
„Sjećam se da su htjeli spavati u kombiju. No, uspio sam im naći smještaj. Otuširali su se, večerali su kod mene, tako je i nastalo ovo trajno prijateljstvo“, govori Radošević.
Nakon dva dana, vatrogasci su se vratili svojim domovima i obiteljima, no i danas navraćaju u Banovinu i druže se sa stanovnicima. A nedavno je i Radošević sa svojim sumještanima bio u posjetu u Čilipima. Kako nam kaže, obišli su Grad, Lokrum, družili se, ali i položili vijence za pale branitelje. Prije dva dana su se vratili doma, u Hrvatski Čuntić koji sada broji oko 40-ak ljudi. Kako nam kaže Radošević, nekoć ih je bilo puno više, no mladi odlaze…
PRIMJER KAKO TREBA ŽIVJETI
„Kuće su uglavnom obnovljene, strahovi od potresa su nestali, a mi dobili prijatelje. Dobili smo susrete koji nas obogate svaki put, dobili smo vjeru da nije sve propalo. Vatrogasci, osim što su za vrijeme potresa ostavili obitelj i putovali nekoliko sati, danas daruju osmijeh, pjesmu i nastavljaju činiti dobro. Boraveći kod njih dva dana, imali smo sve, a iznad svega toplu riječ i otvoreno iskreno srce. Povratak je dio sudbine i mi se vraćamo u Hrvatski Čuntić svatko od nas u svojim mislima i sjećanje na susret s dragim prijateljima. Vjerujemo u novi susret na obroncima Zrinske gore u našem i njihovom Hrvatskom Čuntiću!“, govori Radošević dodavši kako bi ovo trebao biti primjer kako treba živjeti u ovim čudnim vremenima.
I nikada ne gubiti nadu. Jer, kako pjesma kaže, i u mraku katkad nikne divan cvijet.
