“Dubrovnik se pretvara u grad apartmana i firmi sa stranim radnicima, dok domaći ljudi nemaju gdje živjeti. Neki otvoreno govore da ih nije briga tko im je u najmu – bitno je da računica štima”, poručila je jedna naša sugrađanka koja je pokrenula temu.
U objavi koja je izazvala brojne reakcije, osvrnula se na sveprisutnu logiku tržišta koja, kako navodi, ne ostavlja prostor za socijalnu osjetljivost.
“Stanovi u Dubrovniku postali su čista komercijala ponude i potražnje. Gazda digne cijenu jer zna da ste ‘20. na redu’”, napisala je u objavi na društvenim mrežama.
Umjetno dizanje cijena
Posebno je upozorila na pojavu lažnih profila na Facebook grupama koji, kako tvrdi, umjetno dižu cijene stanova i dodatno otežavaju ionako nepovoljnu situaciju za one koji traže dugoročni najam.
“Pazite! U ovoj i na drugim FB grupama iznajmljivanja, lažni profili namjerno pogoduju najmodavcima i često objavljuju statuse tipa ‘tražim stan do 1000 €’ samo da se podiže ljestvica cijena najma”, navela je.
Osvrnula se i na izostanak regulacije te nedostatak javnog uvida u tržište najma, što, kako tvrdi, ide na ruku isključivo vlasnicima nekretnina.
“Dok nema registra najma, reda i transparentnosti, gazde se bogate na tuđoj muci i love u mutnom”, stoji u objavi.
“Transparentnost je minimum jer dok se ne zna tko što nudi i po kojoj cijeni, oni će se i dalje okorištavati koliko mogu, a grad ostaje bez ljudi. Grad bez svojih ljudi nije grad, nego kulisa za tuđi profit”, poručila je.
Burne reakcije
Njena objava izazvala je niz burnih reakcija, a dio komentara žestoko se usprotivio bilo kakvoj regulaciji tržišta najma. Mnogi su stali u obranu slobode vlasništva i tržišne logike.
“Svatko svoje privatno može iznajmljivati kako, kad i za koliko god želi. Nikakva transparentnost tu ne dolazi u obzir, pa nije gradski ili državni stan”, napisao je jedan komentator.
“Razumijem frustraciju, sve je nenormalno i pošlo u krasni k**, ali jednako tako treba poštovati privatnost i slobodu tržišta”, dodao je.
Drugi komentatori koristili su usporedbe kako bi izrazili neslaganje s idejom o regulaciji.
“Znači ti bi meni određivala cijenu nečega što je moje. Hoćeš jednog Porshea kupit za koliko tebi odgovara? Ako ne možeš, pa bi ti da grad određuje cijenu Porshea kako tebi odgovara”, naveo je drugi.
“Uzmeš kredit i kupiš stan, a ne srat po portalu za koliko bi ti nešto”, bio je još jedan od komentara.
Neki su otišli i korak dalje, koristeći političke konotacije.
“S obzirom da biste vi određivali cijenu nečega što je plod privatnog ulaganja, isto biste vjerojatno odredili i za cijenu tuđih automobila, hrane, avionskih karata, hotelskog smještaja itd. Takve države sigurno postoje, malo su istočnije od nas. Zaputite se prema istoku i hodajte koliko vas god noge nose, tamo ćete naići na jednog vođu koji je upravo takve stvari regulirao, ime mu je Kim – obećana zemlja za vas”, poručio je jedan komentator autorici.
Unatoč kritikama, čitateljica ustraje na stavu da se pitanje stanovanja mora shvatiti kao temeljno pravo, a ne privilegija.
“Većina europskih zemalja ima regulaciju cijena dugoročnog najma i kontrolu ugovora – vrijeme je da se i kod nas o tome ozbiljno počne govoriti”, izjavila je.
Rasprava o stanovanju u Dubrovniku još jednom je pokazala duboki raskorak između tržišnih interesa i osnovnih životnih potreba građana. Dok jedni ustraju na apsolutnom pravu vlasnika da sa svojom imovinom rade što žele, drugi upozoravaju da grad polako gubi svoju srž, ljude koji u njemu žive, rade i stvaraju zajednicu. U središtu te napetosti nalazi se ključno pitanje: je li stanovanje samo roba na tržištu ili temeljno ljudsko pravo? Bez otvorenog dijaloga, političke volje i jasnih regulacija, Dubrovnik bi se doista mogao pretvoriti u kulisu, lijepu, ali praznu.
