Desetog listopada, ispred nekadašnjeg logora u Morinju, gdje su nekad Hrvati lišeni slobode čekali pravdu i zaborav, progovorili su oni koji bi zaborav pretvorili u opravdanje, a sramotu u ponos. Govore glasno, jer samo tako mogu nadglasati ono što su davno izgubili – ISTINU. Pozivaju se na pravdu, a gaze je pod nogama. Njima je povijest oružje, a istina neprijatelj.
Danas se, pod maskom „pravde“, zatire trag prošlosti – ali ono što se zatire, uvijek se vraća, još mračnije i dublje, kao rana koja odbija zacijeliti. Morinj ne šuti. On diše kroz govor istine i pamti umjesto onih koji bi zaboravili.
„Zločin koji se poriče postaje ponovljeni zločin.“ To je istina koju su neki u Crnoj Gori zaboravili, a drugi pokušavaju zatrpati zabludama i mitinzima. Na istom mjestu gdje je patnja postala mjerna jedinica ljudskog pada, danas se pod plaštom „pravde“ pokušava zatrti sjećanje naroda. Okupljeni su, kažu, da brane istinu – a zapravo je gaze. Govore da se u Morinju nije dogodio ratni zločin. Govore da su svi koji to tvrde – lažljivci. Govore s uvjerenjem onih koji su zaboravili kako zvuči istina kada se izgovori iz čistog srca, bez mržnje i interesa. I svaki njihov glas, svaka rečenica izrečena s podignutim prstom (ili tri), ne odjekuje kao hrabrost, nego kao kukavičluk onih koji se boje ogledala svoje sramotne prošlosti.
Morinj nije mit, niti politička konstrukcija. To je stvarnost zapisana u arhivima, u presudama, u suzama onih koji su preživjeli. Logor u Morinju je dokaz da je i u Crnoj Gori, kao i posvuda gdje je rat bio sintagma „srpskog sveta“, bilo i zločina, i nepravde, i neljudskosti. A priznati to – nije izdaja. To je civilizacijski čin. To je ono što razlikuje narod koji sazrijeva od naroda koji ponavlja svoje greške. Samo opsjednuti velikosrpskim ideologijama mogu se rugati žrtvama i nazivati njihovu patnju izmišljotinom, a bol – propagandom.
Prosvjed održan 10. listopada nije bio čin sjećanja, već čin poniženja. Ispod zastava i parola, ispod lažnog domoljublja i zveckanja riječima, krila se poruka mržnje. Kad bivši isljednik iz logora kaže da „lažu svi koji tvrde da je u Morinju bilo zločina“, on ne brani Crnu Goru – on je sramoti. Kad svećenik poziva da se „izbaci gamad“ i da „nas moraju slušati jer smo im mi posao dali“, to nije propovijed, to je ruganje vjeri i razumu. Kad političari najavljuju da će čekićem razbiti spomen-ploču – oni ne razbijaju kamen, nego udaraju po istini, po sjećanju, po ljudskosti.
Crna Gora nije i ne smije biti zemlja zaborava. Ona mora biti zemlja sjećanja – onog sjećanja koje nas uči da ne ponovimo zlo. Morinj, koliko god ga netko pokušavao zatrti u kolektivnoj svijesti, ostaje opomena o tome što su ljudi jedni drugima učinili – i koliko su brzo spremni to zaboraviti. Nema pomirenja bez istine, nema slobode bez priznanja, nema budućnosti na laži.
Zato ovaj prosvjed, i svi koji ga slijede, ne svjedoče o snazi naroda, nego o njegovoj slabosti. O strahu da se pogleda u lice vlastitom grijehu. O nespremnosti da se raskine s demonima prošlosti. I dok psi rata laju, dok politički oportunisti traže svojih pet minuta slave nad kostima povijesti – Crna Gora mora ostati na strani onih koji vjeruju da se domovina ne brani poricanjem zločina, već sposobnošću da se nikad više ne ponove. Morinj je naše ogledalo. U njemu vidimo i ono što bismo najradije sakrili. Ali samo ako ga pogledamo bez straha – moći ćemo reći da smo preživjeli ne samo rat, nego i ono što dolazi poslije rata: mir, koji očigledno zna biti teži od svake bitke.
„Kada bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.“ – Honoré de Balzac. Lijepo je to rekao Balzac, davno, ali kao da je mislio na nas.
Morinj nas podsjeća da istina nije pitanje mišljenja, već moralne odgovornosti. Da je zločin – zločin, ma kako ga tko pokušao prešutjeti ili ponoviti. Neka zato Morinj ostane opomena – a ne rana koja se stalno otvara. Neka ostane mjesto sjećanja, a ne negiranja. Jer narod koji pokuša zaboraviti istinu – gubi i dušu i budućnost. A laž, ma koliko puta ponovljena, ne može postati istina. Može samo postati – sramota.
Božidar Proročić, crnogorski književnik i publicist
