Prvi spomen na svetkovinu Svih svetih nalazi se u homiliji svetog Ivana Zlatoustog iz 407. godine. U zapadnoj Crkvi korijeni ove svetkovine sežu do posvećenja rimskog Pantheona u čast Blažene Djevice Marije i svih mučenika, koje je proveo papa Bonifacije IV. u 7. stoljeću. Papa Grgur III. premjestio je blagdan na 1. studenoga, vjerojatno na preporuku irskih redovnika kako bi se poklopio s keltskom proslavom Samhaina. Iako se isprva odnosio samo na mučenike, s vremenom se proširio na sve svete, uključujući one koje Crkva nije kanonizirala, ali su vjernici vjerovali da su spašeni u Kristu.
Dan nakon Svih svetih, 2. studenog, obilježava se Dušni dan. Nastao je inicijativom opata sv. Odilona iz Krimija u 998. godini, a Vatikan ga je službeno priznao 1311. Na Dušni dan vjernici posjećuju groblja, mole se za duše pokojnika, pale svijeće i sudjeluju na svetim misama. Ovaj dan simbolizira nadu i vjeru u zagrobni život, a katolička groblja tada sjaje u spomen na preminule.
Blagdan Svih svetih obiluje lokalnim običajima. U sinjskom kraju ljudi su posjećivali jedni druge i kušali mlado vino, dok su ga u okolici Nove Gradiške smatrali prvim Božićem i slavili plesovima ispred crkve. Na taj dan pripremala se bogata večera, uključujući perad, sarmu i pečenku. U primorskim krajevima pekli su se kolači lumbija, a na sjeveru su na stolu ostavljali čaše vina i rakije kao počast precima. U krapinskom se kraju za blagdan Svih svetih, uz meso, mora poslužiti i purica s mlincima i kruškama makarijama.
